skupila sam se u gvalju, u klupko
zagušljive tišine i neznanja
boje kazališnih zastora,
u strah da nešto od svega nagomilanog
ne izađe van.
o tome smo pričali, zar ne?
vjerojatno sam bila i ružičasta i crvena
sve do one izdajničke udubine u dlanu
koju skrivam svaki put kada mi je neugodno
("što su tebi napravili da si sada
ovakva?")
pa će se dogoditi ubrzana potrošnja
mojih zaliha siromašnog optimizma
u rundama koje nikada ne stižu na vrijeme.
("izbjegavat ćeš ljude još većom virtuoznošću:
zaspat ćeš svake noći u 23 i 15, buditi se
u 7 i 30 još umornija, zatim čitati
tekstove o tome kako stvarnost
zastrašujuće funkcionira.")
dijagnoze ću, dakako, odgađati ili pogađati,
pitanja iznova skriti u rukav
kako bi mi čak i netko dobronamjeran
provlačio strah kroz kosti.
("nitko živ ne boji se ljubavi, Eva.
nitko uistinu živ.")
____________________________
Post je objavljen 31.10.2016. u 20:05 sati.