1.
- Napisat ću ti ništa, u tome sam dobra: gledam ptice što lete iznad njihovih glava, lete na jug i ne zaustavljaju se.
- Vratit će se, nagonski, a da ni same ne znaju zašto.
- Ne znam kako čovjek odlučuje da je nužno biti dobar, to je ona prihvatljiva mjera pristajanja, dan postaje zelen, zatim smeđ. Ništa te nužno ne dotiče, perfekt je glasniji od osame pokušaja, onaj najgori stadij donošenja odluka. Tebi to ionako ne ide, zar ne?
- Igrajmo se dijaloga.
Što znači uopće ići i igrati, pitanja ti se skupljaju u kostima, zatim izrastaju ispod noktiju u nešto crno, postaju cvijeće, zimski cvat, linearnost kojom ti određuju dah. Ovremenjuju te u prirodnu izmjenu godišnjih doba. Stadija, preciznije. Kao da ćemo nešto sada.
I čekaju. Uvijek. Savjest ti kaže da je dobro imati nekoga tko čeka, postati ona koja čeka dok ju čekaju. Dan je, naime, petak, ne da se zvati početkom, ali P mu pripada i cijela verbalna igra tako ne djeluje hladno, nju ubrizgaš u početno slovo, P je tada fino i milozvučno, P kao petak, prodaja, propast, prah, dok je ostalo rasprodajna buka, broj pet koji bi se dao uklopiti u definiciju zajednice, ali tek ukoliko iza P dolazi ostatak.
Stoga:
vrijeme radnje jest odluka o prestajanju traktata o smislenosti dok ljudi oko tebe broje advente u koje će zakoračiti. Prije svega gdje, kao da to još uvijek nekoga smeta ili briga.
Koje radnje? One što će slaviti zimu, biti nešto tipa „imam ovu veliku glavu, veliku, vidiš, ona nije privid i zauzima mi pola kadra egzistencije, barem ili svaki put kada pada snijeg i ništa se bitnije ne izdvaja. Ne znam zašto, zašto meni, zašto ja, zašto je bitno."
Ili umjesto toga Prostor. Da se ne moramo nužno lokalizirati, da ne moramo baš ništa.
2.
Napravila mi je zeca od vune. Bilo je predivno. Nakon njega prestala sam graditi dojmove, nakon njega je sada, pa sam ju uglavila u narančastu boju, nikada agresivno i tek djelomično usidreno u prizor kako bih kasnije kroz misaone procese odijevala dane u šarenilo, narasla u vikend, subotu, nemir u mir u nemir, stamenost. Ponekad, kažem, u to bijelo.
Pa smo se zavoljele.
Kroz moj se prozor vidi rub vinove loze, svjetlost koja u obliku otisaka dječje šake prati namreškanost narančaste zavjese:
- Ako te (za)vodim kroz priču, umorit ću ti oči, prevariti te viđenjem koje ti ne pripada, ne još. Utoliko bi boa koja guta slona bila tek šešir. Tek šešir, zaboga, pa to je uistinu tužno – voljela bih da mi je tada rekla.
Prolazilo je vrijeme.
3.
Nisam izmislila potrebu građenja priče. Slavila je rođendan pa se odluka o poklanjanju riječi razvila brzinom njezinog djetinjeg osmijeha, stajale smo jedna nasuprot drugoj, dat ću ti mašnu i sveži sve osim promjene, molim te, nadjeni ime svima, imaš deset prstiju za to. Hoćeš li?
Poslušala me, ili sam to tako voljela gledati.
Unutar priče koju sam joj poklonila krilo se mnoštvo padalica koje nismo znale verbalizirati, katkad su to bile pahuljice, katkad zvijezde, a katkad lišće prošarano narančasto-smeđim pjegama vremena. Samo je tako bilo moguće da mi konačno povjeruje kako se svjetovi nalaze u mjestima tik do rubova, da sam još kratko na njezinoj planeti, da se mjesta radnje raspršuju našim gibanjem pa ih je ponekad nemoguće upakirati u smislene četvrtaste kutije obgrljene raznobojnim vrpcama.
- Bio ti je rođendan, sjećaš se?
- Da, nešto mi je izmaknulo tada. Osjećala sam let.
- Popile smo pivo.
- Ležale smo na lišću.
- Narančasto...
- ... smeđe.
- I bio ti je rođendan.
______________________
Post je objavljen 15.10.2016. u 12:11 sati.