Znat ćeš da si se vratila ukoliko listajući osmrtnice pronađeš barem jedno poznato ime.
Prepoznat ćeš svoje mjesto, stolica je u kutu jednako tvrda, mjesto gdje se na wi-fi povezuje automatski šarat će Jimova pitka melankolija, lice u taksiju upitat će te ponešto o bratu, "dobar dan" i "ne, ne trebam pastu za zube uz četkicu, hvala lijepa", dan je sada širok, noć tajanstvenija. Tvoj jastuk. Ili onaj što podsjeća na tvoj, osjećaj je, sada ionako znaš, isti.
Tu si zastala.
Zagazit ćeš zatim u ostatke zelenila, pomirisati i travu i zemlju i zvukove, more je sada napokon utihnulo i ostalo u daljini završivši priču koju ti je pokušavalo ispričati, nešto o lisicama koje ti na rastanku ponavljaju da nema toga što ne možeš.
I, napokon, prepoznat ćeš one obrise zgrada, pa čak i zaklopljenih očiju skicirati omiljene putokaze kako bi te iznova utoplili primivši u svoje riječi oznake tvog disanja.
Znat ćeš da si se vratila kada među ljudima ne budeš osjećala donedavnu nelagodu, prepoznat ćete se po mirisu i pripadnosti, nečemu što je za tebe blisko osjećaju sigurnosti, onoj finoj iluziji koja se drugdje i među drugima teže otkriva.
Znat ćeš da si se vratila kada ti priče o odlascima budu stvarale kostobolju, dok su drugdje tek anegdota. Kada napokon budeš shvatila da sada imaš koga izgubiti, a ne želiš.
_____________________
Jer dom su ljudi... a nostalgija je uvijek imala isti zvuk (i ne želimo ga ponavljati).
Post je objavljen 06.10.2016. u 15:44 sati.