Ubrojena u prijevod lebdećeg Duha
nad vodama,
promatrana od onoga iznad, tijelom
što je poput žalca ubolo plavetnilo vlastitih kukova
pa se sada gomila u bojama
od smeđe do zelene
pokušavajući pronaći omjer točnog balansa,
onu pravu Riječ,
samo sam šutjela;
netko drugi proširit će glas o postanku mojih prstiju,
o njihovim jednostavnim željama
i nijemom međuprostoru
zvanom Nebo.
Taj će ih netko zatim čitati posve krivo
pa "Duh moj neće više dugo ostati
u ljudima. Oni nisu više ništa drugo
nego meso."
Tako se, naime, voda rastala od vode.
_____________________________
Knjiga Postanka, intro, dan nulti
("sve dok ne bude drugačije"):