riječi kojih je ponestajalo
riječi koje su se trošile
kao mi, uostalom, pod izlikom nečeg
unutar mojih prstiju
dijela kojemu ne znam namirisati
početak ili
pomake
ali zvuči zanimljivo, zar ne?
osobito to kako ja uopće zamišljam
pa povjerujem
da ispred mene stoji netko
od šećerne vune
koju samo trebam razmrsiti, rastvoriti
kako bi se zatim
zalijepio za moju kožu,
učinio ju većom
topljivijom
ukusnijom i širom
od onoga što ona
zapravo jest.
pa ti sve izgleda kao
samo koža
samo tijelo
kojemu se može izravnati
ritam,
predvidjeti slijed,
trajanje,
rok.
ali cijenu svjetlosti
od koje bole oči
saznat ćeš tek kasnije,
nakon
dodira.
i kako to "kasnije"
zatim objasniti
samome sebi,
kako takav pokušaj definicije
uklopiti u vlastite dane
kao da je sve bilo
tek naivno
sanjarenje
izvan
anđeoske moći?
ta čudnovata
ludost u mom dahu
koju ne znaš
dešifrirati
i od koje te boli fotosinteza
iz središta tvojih očiju
jedino je
što nas zapravo
hrani.
okupira.
pa ću ti udahnuti srž
Mateja 10:34
poput virusa
jer,
da,
tek smo započeli.
_______________________
Post je objavljen 21.10.2016. u 12:26 sati.