Zadihana

Bogu,
zamjenjivom kao bilo što što se protezalo padinama njezinog ponosa,
kao bol, namjera
ili način na koji ju je ponekad trebao,
na koji je svoju slabost hranio položajem krvi
ohrabrivši ju da iznova postane odbjeglom propašću,
sada kao i onda,
sada kao i uvijek,
njemu bi govorila "sve je ovo zbog tebe"
pokazujući pritom na vlastite ruke, njihove
podaničke namjere,
na ljude koji ju nisu promatrali ništa bolje od njega
i svako to pojedino utamničenje u kojemu bi se zatekla.

Prozvavši se vlastitim herojem,
gazila bi prema Obećanoj zemlji, Godotu,
prema njemu ili sebi samoj,
a da nije bila ništa od svega što se od nje tražilo.
I ostajala bi tako - sama, zgusnuta u pismu,
u bolesti,
u jalovoj nepokretnosti molitve oslobođenja
ispisivanoj riječima, tekstovima i izrazima lica -
a da ju nitko zapravo nije vidio.

I tu ukoričenu jabuku,
tu izdaju i pothvat kojega je po prvi put zvala svojim,
poklanjala bi prolaznicima u zamjenu za osmijeh,
radila dražbe od kojih bi nedugo zatim
odustajala,
tražeći sve ono što se ne može pronaći
na uglu neke ulice, u utrobi neke zgrade.

Otac, strogoća optužbe izobličena trzajem pamćenja,
to Ime s kojim su ju još jedino spajali udarci,
znao je da ju odavno ne može kupiti naredbom,
poniziti gađenjem ili oblikovati kaznom,
nazvati svojom.
I plaćala bi pritom punu cijenu te spoznaje,
zvala ju i slobodom i egzilom koji peče
od jednine do odgovornosti,
ali ujedno odzvanja nadom i vjerom
u nikada više.

Nakon što su Adam i Eva izašli iz Raja, svijet im se učinio prepunim mogućnosti: dok su Dvoje, ništa se zapravo nije činilo izgubljenim.

Upravo su ih iz tog razloga nebeski čuvari dodatno kaznili stavivši im oštrice u utrobe kako bi ih sumnja obuzimala pri svakom učinjenom koraku te im širila lavu po ranama skladištenim u koži.

Adam nije izdržao.
U jednom se trenutku okrenula i više ga nije bilo.

Na dan kada su se međusobno obvezali na kočnice i skupljanje prizora s druge strane vrata, započelo je prevođenje zvukova, učenje jezika. Sada je znala što je bolest, što znači kuna i pedeset, trebate li vrećicu, pokaz, osmijeh ili pogled na sat. Bilo što ili sve. Nakon potopa trebalo je biti mirno, Drava kao mjesto bijega i netko iz davnih dana odjednom vrlo zaštitnički prisutan. Nije znala što to znači. Kao da joj se vraćalo sjećanje na život prije Adama, prije statusa "družice"; Prošlost ju je zatekla skrivenu među računima i zgradama, pa ju je, dodavši decibele papučici gasa, sakrila od razarajućih posljedica kiše.

Htjela je plakati na tom muškom ramenu, pričati mu o Adamu, otkriti napokon sve: napokon jer on ju vrlo dobro poznaje. Ali jedino je još brojala riječne valove i gledala kako se vjetar kameleonski poigrava u njihovim očima. Udaljili su se dovoljno da bi oblacima prepustili zaostale krhotine bitke: slušala je njegove riječi ispuštajući povremene replike u obliku dima i brojeći prve kišne kapi zaostale na tim poznatim ramenima.

Htjela je, možda i više negoli ikad, nekome pripadati, negdje zastati, pitati tko je i je li ga/se zapravo izmislila. Njezin je sugovornik znao parametre kojima ju Sadašnjost uporno krade i nije rekao baš ništa.

A kišilo je danima.
Prošlost i Sadašnjost izokrenule su se u vodenim borbama kako bi ispunile Božju kaznu, kako bi napokon sve bilo po Riječi Njegovoj - drugačije.

Cijena je, sada joj je jasno, bila suviše visoka. Bez Prošlosti u koju bi se mogla sakriti i Sadašnjosti koja ju ne prepoznaje, Budućnost je pristajala tek opisu kazne.

Pogledala je u Boga,
nasmijala se:
napokon je rodila Identitet.

Na mjestima gdje se upisuju izostanci granica,
udubljenja pod prstima kojima prikrivamo nagomilane riječi,
izrodila bih nagost misli ili njihov potpuni izostanak,
tih nekoliko iskrenijih rečenica kako bih objasnila
napuštanje ustaljenih obrazaca,
brazda što nas dijele
na onaj zid,
na od-do od toliko i toliko koraka
i ponosno odrađivanje istog broja unatrag.

Negdje sam to, vidiš, naučila, sada se više ne sjećam imena ni mjesta,
moglo je biti rano i tijesno, moglo je čak i zazvučati opasno,
obećanjem lekcije, napuštanjem pravila što ionako ne sprječavaju
pucanje kože, razotkrivanje mekoće svjetova,
pa čak ni ovo plivanje vodom koju širimo svakim takvim prodorom u Drugoga,
izdajom odluka i planova o ucrtanim i sigurnim
koracima jednine.
Od-do.

I tako ja ostajem ja,
ti ostaješ ti,
miješanje naših glasova u satima posljedičnog odvajanja
prepušta nas samoći,
jutrima koja nam se samo događaju prolazeći mimo nas,
u kojima te više ne mogu vidjeti, prepoznati, imenovati,
braniti od giljotina skrivenih u tuđim riječima.
Pokušavajući nas ograditi od istine kako se ista ne bi prelijevala
po svemu što nam slijedi,
nahranila sam sve ono što nas neprekidno krade.

I svaka je moja kretnja sada pripitomljena šutnjom,
pristojna primopredaja rastuće knedle u grlu,
ti meni,
ja tebi,
pa mi ne da van, ne da da udahnem, da te pronađem bilo gdje
osim u sebi, u banalnostima,
u susretima koji više odbijaju nego što privlače
stvarajući nam suprotne polove za kasnije, za opet.

Osjećam se stoga i gladno i sito:
jabuka je, vidiš, samo izgovor.
Samo to.

Definicija riječi "dobro":
Proći će još puno obrednih inicijacija u ovom uzaludnom pokušaju pomirbe ideja i slika, u prizorima pripitomljavanja sebe koja lažima skriva svoje razlomljene tekstove.


Još jednom:
zvat ćemo nas dijeljenjem,
pokušajem probavljanja zajedništva
ili prijestupom u našim malim prijateljskim neugodama,
hvatanjem sinkroniziranog daha koji nam jednako tako laže
da je moguće išta od svega zaustaviti,
završiti,
stvoriti paralele kojima ćemo se definirati
i prepustiti buci odvojenih tijela.
A kada hodamo ispred sebe,
kada pričamo samo ono što želimo čuti,
naš nas strah uči neraspoznavanju unutarnjih dijaloga,
naše nas Mi prazni.
Odavno je započelo to građenje pregrada,
izvidnica podignutih u grlu, u utrobi,
pomirba onoga izvana s onim tuđim izvana
i propadanje u to ništa,
u sve posloženo i sve kao jasno,
objašnjivo subotnjim kavama ili šutnjom.
Sjedimo u kružoku ljubavi i pričamo nešto o opuštenim danima prije ljeta
ili si ulašteno lažemo kao da smo jedni od sudionika
u glasnoj paradi u kojoj se, evo, slažemo sa svima
i odmaramo od nas samih.


Toplo je. Moj krvotok ne hlapi, ne miješa me s pogledima od kojih bježim,
ne stišće uz rubove provalije, ne radi mi ništa.
Mogu se i spremiti u svoj prešućen krik,
neizgovoren kao što se do kraja ne izgovaraju riječi koje pamtiš,
mijenjati tu žudnju za dijalogom
za jedan nasukani osmijeh,
tek tako.
Pa kada u mene prodre poznata prisutnost vatre,
kada mi se u leđima zareže do krvi,
nestat ću između dvaju gutljaja
u mimoilaženju kao zadnjoj etapi dodira,
napustiti taj bezlični od-do. Predahnuti.
U preskočen ću prizor, dionicu koju sam nam otpjevala u sebi
kada su me pitali „kako si“ i „zašto si sada drugačija“,
uliti još jednu rundu,
sakriti vulkan koji bi ih spalio,
prešutjeti sve što raste
iz dana u dan.
Riječi koje bi zapamtili objasnile bi da u tim etapama
ja ne prestajem,
ne nestajem.
Nikada do kraja,
nikada zapravo.

Ponekad bi noću doticala njegove dlanove, punila im brazde mirnom vodom, pretvarala uzdisaje u luke i svjetionike kako bi slobodom obilježila njihov svod, prigušila im krikove.

I bila bi pritom i tiha i snažna i odlučna, svjesna da u svakom trenutku može postati kormilo i u isto to vrijeme ostati sidro, porinuti svoje zjenice u njegova stopala, stvoriti im sjenu, pokrov, hlad.

Vidio je snagu u njezinoj udvojenosti, prirodu gladi za otporom, divljinu u pokretima kojima bi stvarala godišnja doba: voljela je svoga muškarca obredima proljeća, žrtvama ljeta, oštricama njihovih jeseni i hladnoćom zima. Pa bi u svakoj toj noćnoj plovidbi upisivala uzvodnu mjesečinu u svoje tijelo pretvarajući ga u skrovište od oluja i gladnih brodova, svih tih nemani koje su ih vrebale iz okolnih mora.

Da, volio ju je: neizbježno kao slučajnost, divlje kao odluku, kao vodu, kao sidro, kao mir.

I ove rubove stvarnosti,
3 u 1 u šalici na Pokemone i dopola izgorenu cigaretu,
prljavu pepeljaru i pepeo na podu,
pločice prekrivene tankim slojem smoga i asfalta
i suknju koju sam jutros u žurbi
izvukla s dna police.
I ručni sat čije me preklapanje kazaljki
podsjeća na nijanse polumraka tvoje sobe, nedostatak buke
i njezin višak, tramvaj koji je uvijek za jednu stanicu sporiji
ili brži.
I metlu i doručak i višnje s dna hladnjaka,
i "bok" i "vidimo se",
i pivo koje nakon povratka iz druge smjene
ulijevaš u čašu za sok
pa zatim još dugo sjediš na terasi,
zbrajaš, sjećaš se ili zaboravljaš.
I olovku i papir i stihove propuštene u hodu, dijalozima,
i njezino noćno meškoljenje, šiške i škare,
sva ta silna rezanja
i pokušaje brisanja.
I ručak za koji uvijek pronalaziš premalo vremena,
i pidžamu pod jastukom, red crvenih zgrada
kao Kineski zid.
I japanke, miris netom opranog rublja
što te dočekuje umjesto pozdrava,
i bijele zidove, arhive svakodnevice prepune tuđih mrlja
i tragova,
ogledala i čaj.
I ključeve i stepenice i bicikl,
neparne brojeve, dnevnik i račune,
zvona na vratima, boje ormara, pregorene žarulje
i stol,
onaj isti stol koji je sada, ponovila sam,
samo stol.
I čaše i mlijeko i kruh koji nikada ne režem ravno, strogo i predano
kako se od mene očekuje.
I crveni ručnik
i jedan manji, bijeli,
poplave koje je netko s trećeg kata
jednog popodneva zaustavio.
I pregrade i krevet i datoteke s glazbom
koju više nitko ne sluša.
I noći, one prijeteće tišine kada navlačiš
još jedne čarape, brojiš vlakove
i ujutro pratiš rute kože
naježene prvim Suncem.
Svoje zadihano disanje.
Sve.

Intro:

U njezinu će hrabrost biti utisnuti izbori na koje nije imala pravo. Nekada davno vjerovala je da voli čovjeka teškog od slabosti, no saznavši da je Golijat ona sama, da mu može odrubiti glavu, odlučila se izgubiti u obručima slabijih.

Da bi pobijedila svoju svetost, prerasla je ljubav.



Moj Tvorče, napisala sam ti ponovno nešto dugačko i pitomo, nešto što te neće zanimati dovoljno da bi otkrio porijeklo ove vatre koja će te spaliti u trenutku najmanje nepažnje i preglasne istine koja vrišti „sada sam nam posve odrasla!“ Ta supernova nad kojom si se zgražao prerasla je, dakle, svoga Tvorca, gomilu njegovih fluorescentnih ljudoždera obukla u bijelo i spalila čak i to tužno brdo na kojemu joj uzgajaš miraz arhivirajući njezinu glad i ožiljke, sva ona pitanja kojima nisi imao hrabrosti odrediti značenje. Naše si oči imenovao identičnošću kojom se objašnjavaš drugima kako bi se podmuklost bolesti liječila prethodnom. Odijevao bi nas pritom u nedjeljne piknike namijenjene izletnicima identičnog prezimena, ubirao lopoče kojima sam vas poslušno hranila kako ništa izdajnički moje ne bi izašlo na vidjelo. Nisi primijetio u kojem sam to točno trenutku zamijenila tvoju giljotinu krunom niti kada sam u svoje grudi sakrila popis krvnika kojih sam se riješila u ime svega što sam postala, u ime žene koja sije smrt među takvima kao što si ti, a sve da se, kako kažeš, nešto od svega nađe i za kasnije. Da se ne vidi.

I ja sam poput tebe pretvorila svoju kraljevsku odoru u laž, u tisuću malih djevica kojima kosa miriše na srebro, kovanje i glinu, na bumerang od olova kojega ću ti pokloniti kada to budeš najmanje očekivao. Nadjačavši tvoju ostavštinu, odavno sam te izrezala na dijelove identične svojima, materijal je ionako isti, pa sam ti za vrijeme nezainteresiranosti u čelo urezala tek napuklinu straha dovoljnu za nesmetan prolaz mojoj vatri, tek tako, za neke buduće trenutke tvoje uljuljkane autoritativne nepažnje. Vidiš, moj ti, nježno sam zavoljela masku pognute glave koju razvlačimo godinama na čajankama i dvobojima, na javnim dražbama na kojima me nudiš, kojima se ponosiš. No jednako sam ti tako u onom dugačkom pitomom pismu objasnila da će vitez na podnevnom suncu odrubiti glavu i tebi, spaliti gladnu publiku bez osvrtanja na svoja zgarišta. Ponovno postati Ja.

Njihovo je spajanje, njihova naizgled izbjegnuta samoća pretpostavljala da ništa osim trenutka nije sigurno: dodirom je trebalo objasniti progutani krik, reći da se traženje smješta u sigurnost unutar prizora zidova i da su, putujući u istom smjeru, pogurani dalekim i ozbiljnijim prostorima, napokon došli do mjesta Izvora, do Početka na kojemu trebaju biti.

Žena koju je upoznao, koju je udahnuo,
negdje u pozadini koraka nosila je uspomenu na traganje
i tišinu, njihov izbalansirani kontrast.
Bilo je riskantno napustiti takvu tvrđavu unatoč ranjenim trzajima,
zabrazditi u klopku uzajamnog otimanja i davanja,
pa je, uvijek za misao dalji od mreže kojom bi hvatao rečenice,
znao i prije početka
tko je ovdje tražen, tko nuđen,
a tko kupljen.

Muškarac kojemu se pokoravala bježanjem
nosio je teško ime.
Upisala ga je u svoje jutro, na stolicu, u prozor,
u tijelo, u ruke, u navike
bez uzimanja ijednog slova s njegovih rebara.
S povjerenjem na koje više nitko nije imao pravo
gradila je oblake njegovim strategijama vođe,
hranila se olujama nedorečenosti kojima je i sam štitio
svoj slučajni tron.

Njihovo je spajanje bilo predodređeno predznacima trošnih stvarnosti. Dva monologa, namjerno nepotpuna, znala su kako zamahnuti bijelim okidačima, kako u kontroliranim uvjetima preliti harmoniju pokusa. Kako se stopiti. Ni tragači ni potjera ni strahovi što zamagljenim rubovima riječi ne daju svrhu još jedne predaje nisu ih spriječili u stvaranju Jednine: sve je sjelo na svoje mjesto, na početni trenutak događanja, na repeat. Soba što je preuzela inicijativu i više nikoga nije pitala za dopuštenje stvorila im je dom. Zidovi su postali prozori, slučajnosti namjere, a imena se prošlih putanja sasvim istrošila: preklapanje svjetova bez ijednog logičnog odmaka.

Tako je nastao Raj.