|
Njihovo je spajanje, njihova naizgled izbjegnuta samoća pretpostavljala da ništa osim trenutka nije sigurno: dodirom je trebalo objasniti progutani krik, reći da se traženje smješta u sigurnost unutar prizora zidova i da su, putujući u istom smjeru, pogurani dalekim i ozbiljnijim prostorima, napokon došli do mjesta Izvora, do Početka na kojemu trebaju biti.
Žena koju je upoznao, koju je udahnuo,
negdje u pozadini koraka nosila je uspomenu na traganje
i tišinu, njihov izbalansirani kontrast.
Bilo je riskantno napustiti takvu tvrđavu unatoč ranjenim trzajima,
zabrazditi u klopku uzajamnog otimanja i davanja,
pa je, uvijek za misao dalji od mreže kojom bi hvatao rečenice,
znao i prije početka
tko je ovdje tražen, tko nuđen,
a tko kupljen.
Muškarac kojemu se pokoravala bježanjem
nosio je teško ime.
Upisala ga je u svoje jutro, na stolicu, u prozor,
u tijelo, u ruke, u navike
bez uzimanja ijednog slova s njegovih rebara.
S povjerenjem na koje više nitko nije imao pravo
gradila je oblake njegovim strategijama vođe,
hranila se olujama nedorečenosti kojima je i sam štitio
svoj slučajni tron.
Njihovo je spajanje bilo predodređeno predznacima trošnih stvarnosti. Dva monologa, namjerno nepotpuna, znala su kako zamahnuti bijelim okidačima, kako u kontroliranim uvjetima preliti harmoniju pokusa. Kako se stopiti. Ni tragači ni potjera ni strahovi što zamagljenim rubovima riječi ne daju svrhu još jedne predaje nisu ih spriječili u stvaranju Jednine: sve je sjelo na svoje mjesto, na početni trenutak događanja, na repeat. Soba što je preuzela inicijativu i više nikoga nije pitala za dopuštenje stvorila im je dom. Zidovi su postali prozori, slučajnosti namjere, a imena se prošlih putanja sasvim istrošila: preklapanje svjetova bez ijednog logičnog odmaka.
Tako je nastao Raj.
|