Na mjestima gdje se upisuju izostanci granica,
udubljenja pod prstima kojima prikrivamo nagomilane riječi,
izrodila bih nagost misli ili njihov potpuni izostanak,
tih nekoliko iskrenijih rečenica kako bih objasnila
napuštanje ustaljenih obrazaca,
brazda što nas dijele
na onaj zid,
na od-do od toliko i toliko koraka
i ponosno odrađivanje istog broja unatrag.
Negdje sam to, vidiš, naučila, sada se više ne sjećam imena ni mjesta,
moglo je biti rano i tijesno, moglo je čak i zazvučati opasno,
obećanjem lekcije, napuštanjem pravila što ionako ne sprječavaju
pucanje kože, razotkrivanje mekoće svjetova,
pa čak ni ovo plivanje vodom koju širimo svakim takvim prodorom u Drugoga,
izdajom odluka i planova o ucrtanim i sigurnim
koracima jednine.
Od-do.
I tako ja ostajem ja,
ti ostaješ ti,
miješanje naših glasova u satima posljedičnog odvajanja
prepušta nas samoći,
jutrima koja nam se samo događaju prolazeći mimo nas,
u kojima te više ne mogu vidjeti, prepoznati, imenovati,
braniti od giljotina skrivenih u tuđim riječima.
Pokušavajući nas ograditi od istine kako se ista ne bi prelijevala
po svemu što nam slijedi,
nahranila sam sve ono što nas neprekidno krade.
I svaka je moja kretnja sada pripitomljena šutnjom,
pristojna primopredaja rastuće knedle u grlu,
ti meni,
ja tebi,
pa mi ne da van, ne da da udahnem, da te pronađem bilo gdje
osim u sebi, u banalnostima,
u susretima koji više odbijaju nego što privlače
stvarajući nam suprotne polove za kasnije, za opet.
Osjećam se stoga i gladno i sito:
jabuka je, vidiš, samo izgovor.
Samo to.
Post je objavljen 17.06.2015. u 10:15 sati.