|
Bogu,
zamjenjivom kao bilo što što se protezalo padinama njezinog ponosa,
kao bol, namjera
ili način na koji ju je ponekad trebao,
na koji je svoju slabost hranio položajem krvi
ohrabrivši ju da iznova postane odbjeglom propašću,
sada kao i onda,
sada kao i uvijek,
njemu bi govorila "sve je ovo zbog tebe"
pokazujući pritom na vlastite ruke, njihove
podaničke namjere,
na ljude koji ju nisu promatrali ništa bolje od njega
i svako to pojedino utamničenje u kojemu bi se zatekla.
Prozvavši se vlastitim herojem,
gazila bi prema Obećanoj zemlji, Godotu,
prema njemu ili sebi samoj,
a da nije bila ništa od svega što se od nje tražilo.
I ostajala bi tako - sama, zgusnuta u pismu,
u bolesti,
u jalovoj nepokretnosti molitve oslobođenja
ispisivanoj riječima, tekstovima i izrazima lica -
a da ju nitko zapravo nije vidio.
I tu ukoričenu jabuku,
tu izdaju i pothvat kojega je po prvi put zvala svojim,
poklanjala bi prolaznicima u zamjenu za osmijeh,
radila dražbe od kojih bi nedugo zatim
odustajala,
tražeći sve ono što se ne može pronaći
na uglu neke ulice, u utrobi neke zgrade.
Otac, strogoća optužbe izobličena trzajem pamćenja,
to Ime s kojim su ju još jedino spajali udarci,
znao je da ju odavno ne može kupiti naredbom,
poniziti gađenjem ili oblikovati kaznom,
nazvati svojom.
I plaćala bi pritom punu cijenu te spoznaje,
zvala ju i slobodom i egzilom koji peče
od jednine do odgovornosti,
ali ujedno odzvanja nadom i vjerom
u nikada više.
|