Zadihana

Ona je sunčana ogrebotina,
meduzin trag u naizgled mirnoj vodi.



Nije bila lišena zvukova: uvlačili su joj se pod površinu,
pokrivače,
prijetili zauzimanjem prvih velikih riječi, riječi kao što su
kruh i predaja,
pa je polagana kružna linija kojom osvaja gole otoke,
to zarivanje gladnih noktiju u najmekanije predjele plijena,
upravo sve ono čime ne raspolaže nitko drugi
prije sna.

Upisat će, dakle, iznova 1:0 u sve što se otima užarenom grlu,
u zatiljku ti postaviti zasjede da se kao misno vino
rasprostreš po noćnim uzbrdicama
pokušavajući spoznati tajnu već izgubljene bitke.
Odat će ti pritom: tijelo je
preduvjet,
putokaz,
post,
a njezin ples uvijek za oktavu viši.

I upravo u trenutku kada tvoja frekvencija zavrišti bijelim zastavama,
bit će ti jasno da ništa osim te igre uspinjanja i spuštanja
ne možeš odabrati,
ne možeš znati,
više ne možeš prestati.

Niz njezin vrat klize skakači ubrzanjem koje označava njihovu brzopletu i polaganu smrt. Ona će to uvijek pospremiti da se ne vidi, praviti se nijemom, biti ideja projekcije kakvu traže. Pa kada se na početku miroljubivo objasni rečenicom „ispit ću ti koljena do zadnje kapi“, nećeš primijetiti da se to već dogodilo, da se tvoja koljena bezbrižno smiju svom neznanju, svojoj izmaštanoj poziciji. I kada se probaš nahraniti putokazima tih pastelnih maski, ostat će ti ugrušak njezinog imena u dahu, pohranjen u sljepoočnicama kao bolest i blagoslov.

Zvat ćeš to šah-mat prostorom od kojega se bježi.
Zvat će to Tijelom.
Zvat ćeš to opasnošću.
Zvat će to Identitetom.

Nitko nije pogledao u tekstualne prizore njezinih očiju, a sva su upozorenja oduvijek tu. Transparentna.

(finalna točka ciklusa)



Bila je umorna.

Vidjelo se to u načinu na koji hoda, na koji izmiče pogledu sugovornika dodirujući pritom nezainteresirano njihove riječi ili neki od obližnjih predmeta. Iznova i iznova iščitavala bi jedan te isti ulomak romana, tražila izgubljene stvari po stanu, vraćala se pri odlasku nekoliko puta kako bi provjerila je li sve ponijela ili ugasila.

Trajalo je to mjesecima. Učinilo joj se da nikada prije nije tako funkcionirala, ali se istovremeno nije mogla sjetiti nekadašnje sebe: prošlost je bila izbrisana novim uzorcima misli i ponašanja, novim osjećajima koji su joj se podlo uvukli pod kožu u trenutku nepažnje, u vremenskom tjesnacu u kojem je naivno povjerovala da sve ima pod kontrolom i da ničemu ne treba davati pretjeranu važnost, postavljati suvišna pitanja ili unaprijed smišljati scenarije praćene pozamašnom količinom (neugodnih) posljedica.

Svi su primijetili da više nije žena na koju su naviknuli, da se odavno nije iskreno nasmijala ili, pak, požalila zbog problema koji su im bili poznati, a kako su im pred očima izmicali obrasci njezinog mišljenja i ponašanja, tako je i komunikacija među njima isklizavala izvan uobičajenih ruta preuzevši drugačiji smjer i poprimivši fluidan, neuhvatljiv oblik.

Nisu znali da je, za razliku od svojih brižnih promatrača, zavoljela svako od svojih novih, često bolnih jutara, sve te dane kojima je trebalo osmisliti boje, pronaći u njima dovoljno dobar razlog za ustajanje iz kreveta i motivaciju za uobičajene, svakodnevne radnje.

Disati.

Nisu znali da je već dugo imala taj dovoljno bučan, dovoljno inspirativan razlog koji je zavladao dimenzijama njezinih sati. Iako su ga karakterizirale mazohističke oštrice, ugradio joj se u svakodnevicu i ostajao prisutan mjesecima: vrebao je iz najmanje, beznačajne radnje, nastanio joj se u mislima, obvezama, dežurao u svakom dijalogu, u svakom pokretu sve umornijeg tijela. Preuzimajući postupno kontrolu nad njezinim tajnim prostorima, istovremeno ju je i praznio i punio nekontroliranim izmjenama intenziteta te bi redovito nakon takvih proloma bila tek umorna i tiha.

Je li za takvu otmicu imala pravo kriviti ikoga drugoga osim sebe? Je li zaista vjerovala da se zaraza može dogoditi bez pristanka onoga tko ju u sebi nosi, njeguje i hrani?

Svaki je dan posljednjih mjeseci bio naizgled isti, no svakim je vladala neiscrpna vatra koju je ljubomorno i škrto čuvala od gladnih očiju stvarnosti. Zadržavši ju je za sebe, nije se prestajala pitati kako je moguće udisati intenzitet emocije i ujedno dopuštati posljedice izgaranja do vlastitog nestajanja, razlaganje identiteta na neprepoznatljive dijelove od kojih zatim nije uspijevala izgraditi ništa smisleno, poznato, svoje.

I kako ikome objasniti da za osjećaj kolanja života u vlastitim porama nije tražila ništa drugačije niti iskrenije od nekoga u kome bi prepoznala to izgarajuće Ja identično svom? Tu osobu od istog nepostojećeg materijala.

Zastala je usred neizgovorene rečenice.

Njezina se materija smanjivala, a potreba s kojom je raslo sve ono što je u njoj progutala zastala je u pokušaju prevaljivanja preko rubova udaljenih tijela.
Njegov je dodir otpustio gomilu hladnih riječi na samo dno njezinog trbuha. Tražio je taj vakuum kojemu je još samo ona pretpostavljala značenje, mjesto gdje bi ih povremeno smještala preciznost njegovih izmičućih usana.

Sada se sramila tih kompromisa izgovorenih izdajničkim crvenilom lica i prstiju. Pitala se kako je uopće moguće pobjeći od takve sebe, a i dalje se tražiti u zapisivanju tijelima, u tom odnosu koji je tek bjelina među izbrisanim marginama, zamrznut u riječima što mu objašnjavaju sve ono što se ne smije, ne zna ili ne želi izgovoriti.

Svijetom je pustošila opasna neverbalna parada: njihov je korak postajao odmjerenom primoranošću, a svaka misao prijetila sramotnim otkrivanjem još sramotnije istine - tekst je žena koja može i zna još samo kako pametno ustuknuti.

***

Još je dugo nakon toga bilježenja gledala svoj odraz na umornom, tuđem tijelu. Kao u zrcalu, izdavši sebe, izdavši cijeli svijet i posramivši cijelo čovječanstvo, linije kože pisale su o ljubavi i strahu, o strahu i ljubavi.
Iznenada joj je, ugledavši njegovu unutrašnjost, glavom prošao neizgovoren naslov, ta finalna točka, progutana riječ. Žena koje nema.

Kada bih ti trebala objasniti svoju krvoločnost,
preskočila bih sve tvoje uvjete,
izbjegla svako upisivanje u knjige žalbi u kojima ruke,
ta tvoja neopreznost,
propuštaju samo najsuptilnije udarce, privid mogućnosti obrane.
I zaista, udarit ćeš i mišlju i propustom
kao da sam tek još jedna bludna životinja
odsutna od svoje gladi
i kao da još jedino prostor nad udvojenim tijelima
može napraviti izmake, umekšati tvoj pad.

A ne može.

I nema upozoravajuće etikete nad skliskom opasnosti
koju nosim,
skrivena u riječima i niže, materijalizirana u tvojim mislima,
na svim tim osjetljivim mjestima nepažnje,
ne ostavljam prostor rečenici dovoljno jasnoj
da bi me istinom uokvirio,
da bi me izbjegao definicijom i znao:
ja sam u svemu što se pokušava sakriti u sigurno
i još jedino miris tuđeg straha prepoznajem u mraku.

Stoga, da, kradem dijelove sleđenih trepavica, zastore,
skrivenu maglu nad tuđim trajanjem
pa sve ovo opstaje kao nečija predaja, kao najjasniji krik
kojega previdiš, kojemu ne znaš značenje.

U sve ono što bi pohranjivao za bilješke o meni
unosit ćeš prvo laktove i koljena,
nešto čime bi me objasnio kada sve utihne
i ostanem tek lažna interpretacija, jedna
vrlo nejasna uloga i naizgled prolazna oluja.
Ja kao fina opasnost što se ne nosi javno
čak i kada ti sva logičnost pokušava objasniti
taj posljedični potop,
tu bitku izgubljenu grijehom moje pobjede.

Otrov se najočitije prenosi u vodi, rastapa i ne vidi,
pa mi ime ostaje izvorom bolne i dugoročne zaraze,
nasljeđem opasne točke superlativa
u kojem ćeš izgubiti svoj smisao, smjer,
svoga sebe.
A ja, vidiš, ja sam ti u tom ruskom ruletu
najprecizniji, najpristojniji hitac.

Kada bi ti vatra pričala, rekla bi "ti si moja muza u ovom izobilju fasada i prevara."

Pa kada se već dobacujemo lažima i mrsimo boje do užasavajućih bjelina, kada se u sivilu naše mirne sobe gomilaju sterilni kilometri, tugaljivi od-do i želja što guši poput giljotine, još te jedino mogu svezati, ugraditi u svoje zidove, mogu ti objašnjavati onu prijelomnu točku u kojoj smo shvatili svu opasnost nadolazećih brodoloma.
U inat svima, u inat nama kakvi smo nekada bili.

Sada, ja sam rastuća izolirana vatra unutar mirnih konvencija i dogovora. Pristojna distanca. Automatizirajući udah i izdah što otkucava pred vlastitu erupciju. Ukoliko izgara, tijelo postoji još jedino kao perpetuum mobile: puls kojega strast ubrzava, nekakvo skretanje pogleda, kontrola užarenih udova.

A sve nam uvijek izgleda kao pitoma, rezignirana bjelina. I samo to.

Slušaj, svi oni žele krasti, a ja sam sada tek vodena površina neke tvoje daleke misli.
Pa kada odem s ovoga mjesta, sudarit ću se s krvavim opekama, urušiti u sipkav prah
i tražiti se, krpati još dugo poslije.


I slušaj, zavapljenik pjeva svom Drugom taloženjem istine, gomilanjem pijeska u očima, u vodoskocima pred kojima vukovi čekaju tek jedan novčić izbačen iz brzopletih usta, a ja, vidiš, ja sam odavno odustala od nametanja brojki i uvreda, od zarivanja kandži u ovaj tekstualni mimohod oko tebe, pripitomivši čak i svoje prste kako više nitko drugi ne bi stanovao ovdje.
Pod tom smo vodom samo ti i ja, priznat ću ti sramežljivo, postati svjetionikom nad farovima što kruže pred stražom, dok ćeš ti, slijep kao ulica u kojoj stanuju bojažljivi veliki bogovi, previdjeti još jednu krađu naslova, ovo moje mahanje bjelinom nad tvojim mekim solažama.

I sve svoje prosce mogu uništiti u hipu, mogu dopisivati notifikacije nad leđima njihovih morskih nemani, svi to već znaju, no tebe i ovu rasprodaju potrage i potražnje više nemam čime kupiti.

Stoga ću, umorna od tragova što su ih izmislile neke nesigurne uši, možda i tvoje, zapisivati još jedino isprike nad vodom, mada ništa osim nas nisam zgriješila i mada ništa osim ovoga tihog čekanja ne ostavljam za kasnije.

Tiho (kao u boji koju zalijevaš obaranjem pogleda)
još uzgajaš bliskoponoćne priče koje gutaš noću, prije sna.
Pa sam nam prešutjela sve, nema drugačijeg otpora hladnoći
od nagomilane tišine,
pa sam, ponovivši si to nekoliko puta, to kako je teško i kako se mora,
naučila istrpjeti svako naše isklizavanje, sve bodeže riječi.
(sada je sasvim malo dovoljno da bih zadržala dah,
zaključala sve šavove u svojoj orbiti i - šutjela)

/smrt početnog stadija/

Ili: zapisati kako doći tek do korica, izbjegavati zidine i oprostiti si tuđa obećanja jer, vidiš, život je samo jedan i to ćemo zaboravljati jednako redovito, sinkronizirano i redom kao da nam ništa drugo osim sjećanja ne preostaje.

/smrt stadija pameti/

Ruke te odaju stvaranjem, možda si čak i živ, življen od takvoga sebe punim naramkom tišine koja te više ne čudi, ne prazni, koja ne očekuje.

/smrt stadija hrabrosti/

I tako si jednostavno opisuješ smrt, zar ne? Ljubav, s druge strane, uvijek je glasnija od znanja, iskrenija od riječi: netko će ju tražiti u proteklim godinama, netko sanjati daleke obale, a netko kao ja tek zaklopiti oči, zamišljati nove scenarije u sepiji, odsanjati.

/smrt stadija prisutnosti/

Nisi dugo izgovorila riječi "stalo mi je", ispala smiješna. A jednostavno je.

Saldo je prepun plavih igrača
čiji se bodovni prag mjeri usudima i pljačkama,
a ti si, ženo, ostala tek urešena freska s tim svojim
dosadnim obzorima,
uokvirena slika na vlastitim terasama,
na praznim osunčanim livadama,
u siromašnim oazama,
tek dovoljno krotka da ne ričeš istinu baš svima pred prag.
I gledajući tvoju novu grotesknu epizodu,
najnoviju rasprodaju koju si pokušala nazvati svojom,
otac je samo namrštio čelo,
je li lijepo rekao da vojnici ne vežu rep i ne nose haljine,
sjeti se,
vojnici ne nude tratinčice prolaznicima
i ne piju čaj,
a ti si posustala, ženo, ti od svih.

(Koliko si koštala?)

Otac neće biti zadovoljan, znaš,
nema veze što tvoj nišan,
jednako kao i njegov,
cilja uporno u zvijezde,
otac će znati da si na neko vrijeme
spremila oružje.
Otac uvijek zna.

I nije ljudska farsa kriva za tu tvoju krv i njihove gladne maske,
ljudi su sadisti kada su slabi,
lekcija broj jedan,
pa ćeš uvijek izgubiti u toj igri iskorištavanja svega što možeš dati.
I rekao ti je to netko jednom, jedan prijatelj koji je uništavao jednu dobru dušu,
svjesno i namjerno, a ti pitala zašto.

Tvoj je obrazac mazohizma isti, komedija i dalje nasmijava
razdraganu i žednu publiku,
a tvoje naivne oči,
ovaj cirkus kojim se trudiš sakriti svoju kratkovidnost,
čini te snažnijom i pametnijom za još jedan skok u mrak.
Pa da možeš reći nekim prošlima
"evo bili ste u pravu, ja sam samo pristojna igračka, razbibriga
koju niste dovoljno izmučili
da biste išta o njoj naučili."

Nazvao me prije nekoliko dana kako bi mi rekao da je jedino on
oduvijek vidio zvijezde u mojim koracima. Da je bolji od drugih,
koliko god me rado gazio i precrtavao. Iz hobija.
I upozorio me da će to raditi svi, lagati kao i on,
jednaki njemu pravit će se boljima,
samo bez njegovih dubinskih emocija.
"Sadizam treba ljepotu tvoje iskrenosti
da bi naše uništavanje bilo vrijedno; sa stilom.
No ne budi glupa: oni će to raditi identično meni,
a ti nećeš vidjeti razliku dok ti ne uzmemo i zadnji atom borbenosti,
dok ne vidimo što je iza toga"
upozorio je. Ili blefirao ne znajući da zna.

Ostala sam sama u tom mučnom rezigniranom realizmu, u tišini.
Nije mi jasno, prešutjela sam mu,
i izmiču mi razlozi kojima bih objasnila sve što se oglušuje
na moje molbe za milost i izmake, za bijeg.
A možda jedino više od njihovih laži i iskorištavanja
ne volim kada su ljudi iz prošlosti
u pravu.

Bez tragova, trudila se tražeći zaostale riječi pod krevetom,
na jastuku, u umivaoniku, na rubovima šalica
u onim trenucima kada bi ju poznato ludilo
stezalo za vrat, za bedra, za sljepoočnice.

Bez tragova, molila je usred noći ili ujutro
pretvarajući nesanicu u zamrznute kadrove,
u škripu odlaska i lomljenja prostora u kojima se više nije mogla
prebrisati, poravnati;
u mjesta koja poslije njih nije mogla jasno prizvati u sjećanje,
nazvati svojima,
a trajala su uporno i podlo smještena u svakom predmetu.

I ponavljala bi jednako uporno to - molim vas, bez tragova,
bez putanja po kojima bi se vratilo;
preklinjala bi stežući zidove u čvor,
u mimikriju života kojega žive susjedi, psi i nepoznati ljudi na stanicama,
oni koji skrivaju poglede po crkvama i trgovima,
na rasprodajama zvukova i mirisa nekakvog blagonaklonog trajanja,
na mjestima susreta, negdje.

Bez tragova, vrištala je i tišini
gomilajući odluke kako bi se i sama napokon izgubila u nekoj
pamtljivoj melodiji,
u tuđim anegdotama, alkoholu, dimu,
u lošem akordu, lošem vremenu;
u zaboravu.

- I nema veze, rekla je i tiho počela plakati. Nisam znao što s njom, kako ju utješiti, kako joj pokazati da je najljepša i najbolja osoba koju sam upoznao. A to su ujedno bili tako prazni, istrošeni pojmovi, nedostatni njezine vrijednosti, nije bilo načina na koji bih joj mogao osvijestiti da njezini ponavljajući scenariji s ljudima nemaju veze s njom, da su to ljudi koji ne razumiju i ne vide, pored kojih je svaka njezina riječ prolazila mimoilazeći njihove staklene poglede.

Htio sam joj reći da ju ja vidim, ali nisam. Nisam.