|
Bez tragova, trudila se tražeći zaostale riječi pod krevetom,
na jastuku, u umivaoniku, na rubovima šalica
u onim trenucima kada bi ju poznato ludilo
stezalo za vrat, za bedra, za sljepoočnice.
Bez tragova, molila je usred noći ili ujutro
pretvarajući nesanicu u zamrznute kadrove,
u škripu odlaska i lomljenja prostora u kojima se više nije mogla
prebrisati, poravnati;
u mjesta koja poslije njih nije mogla jasno prizvati u sjećanje,
nazvati svojima,
a trajala su uporno i podlo smještena u svakom predmetu.
I ponavljala bi jednako uporno to - molim vas, bez tragova,
bez putanja po kojima bi se vratilo;
preklinjala bi stežući zidove u čvor,
u mimikriju života kojega žive susjedi, psi i nepoznati ljudi na stanicama,
oni koji skrivaju poglede po crkvama i trgovima,
na rasprodajama zvukova i mirisa nekakvog blagonaklonog trajanja,
na mjestima susreta, negdje.
Bez tragova, vrištala je i tišini
gomilajući odluke kako bi se i sama napokon izgubila u nekoj
pamtljivoj melodiji,
u tuđim anegdotama, alkoholu, dimu,
u lošem akordu, lošem vremenu;
u zaboravu.
|