I nije ljudska farsa kriva za tu tvoju krv i njihove gladne maske,
ljudi su sadisti kada su slabi,
lekcija broj jedan,
pa ćeš uvijek izgubiti u toj igri iskorištavanja svega što možeš dati.
I rekao ti je to netko jednom, jedan prijatelj koji je uništavao jednu dobru dušu,
svjesno i namjerno, a ti pitala zašto.
Tvoj je obrazac mazohizma isti, komedija i dalje nasmijava
razdraganu i žednu publiku,
a tvoje naivne oči,
ovaj cirkus kojim se trudiš sakriti svoju kratkovidnost,
čini te snažnijom i pametnijom za još jedan skok u mrak.
Pa da možeš reći nekim prošlima
"evo bili ste u pravu, ja sam samo pristojna igračka, razbibriga
koju niste dovoljno izmučili
da biste išta o njoj naučili."
Nazvao me prije nekoliko dana kako bi mi rekao da je jedino on
oduvijek vidio zvijezde u mojim koracima. Da je bolji od drugih,
koliko god me rado gazio i precrtavao. Iz hobija.
I upozorio me da će to raditi svi, lagati kao i on,
jednaki njemu pravit će se boljima,
samo bez njegovih dubinskih emocija.
"Sadizam treba ljepotu tvoje iskrenosti
da bi naše uništavanje bilo vrijedno; sa stilom.
No ne budi glupa: oni će to raditi identično meni,
a ti nećeš vidjeti razliku dok ti ne uzmemo i zadnji atom borbenosti,
dok ne vidimo što je iza toga"
upozorio je. Ili blefirao ne znajući da zna.
Ostala sam sama u tom mučnom rezigniranom realizmu, u tišini.
Nije mi jasno, prešutjela sam mu,
i izmiču mi razlozi kojima bih objasnila sve što se oglušuje
na moje molbe za milost i izmake, za bijeg.
A možda jedino više od njihovih laži i iskorištavanja
ne volim kada su ljudi iz prošlosti
u pravu.
Post je objavljen 05.05.2015. u 10:21 sati.