I ove rubove stvarnosti,
3 u 1 u šalici na Pokemone i dopola izgorenu cigaretu,
prljavu pepeljaru i pepeo na podu,
pločice prekrivene tankim slojem smoga i asfalta
i suknju koju sam jutros u žurbi
izvukla s dna police.
I ručni sat čije me preklapanje kazaljki
podsjeća na nijanse polumraka tvoje sobe, nedostatak buke
i njezin višak, tramvaj koji je uvijek za jednu stanicu sporiji
ili brži.
I metlu i doručak i višnje s dna hladnjaka,
i "bok" i "vidimo se",
i pivo koje nakon povratka iz druge smjene
ulijevaš u čašu za sok
pa zatim još dugo sjediš na terasi,
zbrajaš, sjećaš se ili zaboravljaš.
I olovku i papir i stihove propuštene u hodu, dijalozima,
i njezino noćno meškoljenje, šiške i škare,
sva ta silna rezanja
i pokušaje brisanja.
I ručak za koji uvijek pronalaziš premalo vremena,
i pidžamu pod jastukom, red crvenih zgrada
kao Kineski zid.
I japanke, miris netom opranog rublja
što te dočekuje umjesto pozdrava,
i bijele zidove, arhive svakodnevice prepune tuđih mrlja
i tragova,
ogledala i čaj.
I ključeve i stepenice i bicikl,
neparne brojeve, dnevnik i račune,
zvona na vratima, boje ormara, pregorene žarulje
i stol,
onaj isti stol koji je sada, ponovila sam,
samo stol.
I čaše i mlijeko i kruh koji nikada ne režem ravno, strogo i predano
kako se od mene očekuje.
I crveni ručnik
i jedan manji, bijeli,
poplave koje je netko s trećeg kata
jednog popodneva zaustavio.
I pregrade i krevet i datoteke s glazbom
koju više nitko ne sluša.
I noći, one prijeteće tišine kada navlačiš
još jedne čarape, brojiš vlakove
i ujutro pratiš rute kože
naježene prvim Suncem.
Svoje zadihano disanje.
Sve.
Post je objavljen 14.06.2015. u 14:03 sati.