Ponekad bi noću doticala njegove dlanove, punila im brazde mirnom vodom, pretvarala uzdisaje u luke i svjetionike kako bi slobodom obilježila njihov svod, prigušila im krikove.
I bila bi pritom i tiha i snažna i odlučna, svjesna da u svakom trenutku može postati kormilo i u isto to vrijeme ostati sidro, porinuti svoje zjenice u njegova stopala, stvoriti im sjenu, pokrov, hlad.
Vidio je snagu u njezinoj udvojenosti, prirodu gladi za otporom, divljinu u pokretima kojima bi stvarala godišnja doba: voljela je svoga muškarca obredima proljeća, žrtvama ljeta, oštricama njihovih jeseni i hladnoćom zima. Pa bi u svakoj toj noćnoj plovidbi upisivala uzvodnu mjesečinu u svoje tijelo pretvarajući ga u skrovište od oluja i gladnih brodova, svih tih nemani koje su ih vrebale iz okolnih mora.
Da, volio ju je: neizbježno kao slučajnost, divlje kao odluku, kao vodu, kao sidro, kao mir.
Post je objavljen 14.06.2015. u 14:03 sati.