Definicija riječi "dobro":
Proći će još puno obrednih inicijacija u ovom uzaludnom pokušaju pomirbe ideja i slika, u prizorima pripitomljavanja sebe koja lažima skriva svoje razlomljene tekstove.
Još jednom:
zvat ćemo nas dijeljenjem,
pokušajem probavljanja zajedništva
ili prijestupom u našim malim prijateljskim neugodama,
hvatanjem sinkroniziranog daha koji nam jednako tako laže
da je moguće išta od svega zaustaviti,
završiti,
stvoriti paralele kojima ćemo se definirati
i prepustiti buci odvojenih tijela.
A kada hodamo ispred sebe,
kada pričamo samo ono što želimo čuti,
naš nas strah uči neraspoznavanju unutarnjih dijaloga,
naše nas Mi prazni.
Odavno je započelo to građenje pregrada,
izvidnica podignutih u grlu, u utrobi,
pomirba onoga izvana s onim tuđim izvana
i propadanje u to ništa,
u sve posloženo i sve kao jasno,
objašnjivo subotnjim kavama ili šutnjom.
Sjedimo u kružoku ljubavi i pričamo nešto o opuštenim danima prije ljeta
ili si ulašteno lažemo kao da smo jedni od sudionika
u glasnoj paradi u kojoj se, evo, slažemo sa svima
i odmaramo od nas samih.
Toplo je. Moj krvotok ne hlapi, ne miješa me s pogledima od kojih bježim,
ne stišće uz rubove provalije, ne radi mi ništa.
Mogu se i spremiti u svoj prešućen krik,
neizgovoren kao što se do kraja ne izgovaraju riječi koje pamtiš,
mijenjati tu žudnju za dijalogom
za jedan nasukani osmijeh,
tek tako.
Pa kada u mene prodre poznata prisutnost vatre,
kada mi se u leđima zareže do krvi,
nestat ću između dvaju gutljaja
u mimoilaženju kao zadnjoj etapi dodira,
napustiti taj bezlični od-do. Predahnuti.
U preskočen ću prizor, dionicu koju sam nam otpjevala u sebi
kada su me pitali „kako si“ i „zašto si sada drugačija“,
uliti još jednu rundu,
sakriti vulkan koji bi ih spalio,
prešutjeti sve što raste
iz dana u dan.
Riječi koje bi zapamtili objasnile bi da u tim etapama
ja ne prestajem,
ne nestajem.
Nikada do kraja,
nikada zapravo.
Post je objavljen 14.06.2015. u 23:01 sati.