Zadihana

Ne moramo o imenima: ona se najčešće
uporno šute, tako im je udobnije, manje bodu
ta svoja mekana prebivališta.
A sjećanja na izgovorene nizove tuku, evo,
sjediš za tim stolom i nosiš u grlu neizgovorenu oluju,
samo se nadaš da će voda isprati
sve što je označilo
tih nekoliko slova,
nekoliko automatiziranih tjelesnih kadrova vremena i prostora
i nekoliko zapamćenih kategorija koje se uporno preklapaju;
i jutro je, i podne je, i večer je,
cijeli taj neprobavljivi krug.

Ti samo budi dovoljno daleko, rekla sam spotaknuvši se
o svoje grlo,
negdje su mirne ptice započele taj proljetni delete,
negdje se odmatao život ili sam
ugazila u taj jednoličan krik,
pokušaj u ptice.
Nitko nikada ne koristi privremene riječi,
daljina voli kružnu posloženost stvari, tek katkad skokove,
nešto poput redovitog skrivanja u pogled više.
I nisam se nasmijala,
nisam prešla manje od svojih naboranih pluća,
manje od tih dogmatskih riječi u pjesmi, na žici,
na turbulentnom podiju tijela:
pustile su da ideš dalje. Da idemo.
A izgubljeno i nađeno,
nađeno,
s ranjavajućom etiketom zalijepljenom na površinu glatke, sklizave kutije,
kaže da te tu
spremam. Tu gdje ponekad netko zavrišti.
Ali možemo mi to sve.

Tko još živi ovdje,
pretače ulične perače prozora
po dobrodošlicama i otiračima,
po hrđavim rubovima vrata
gdje niti jedna brava, pamtiš, ne dopušta probijanje
tog čistog, podebljanog snijega?
I ujutro, dok popisuješ štetu s vanjskih strana zidova,
na oknima što se pretvaraju u liste pokušaja i imena,
perači prozora krast će sandučiće i pisma.

Još netko živi ovdje, reći ćeš njihovim leđima, zatim
šutjeti
još dugo poslije.

brzinu, uzlete,
taj niski brzi pad,
trenutak kada spust iz množine brzopotezno označi
ulazak u monolog,
grohotnim, razrokim osmijehom uglazbi otklon u
izvan.
Taj u.

Potom sam sasvim lagano,
polako,
zaboravila svoju rečenicu, još se dugo
dugo igrala svojom sjenom, tražila, pomaknula nekakve usne
u isprobanu grimasu.

I sjena se nasmijala.

Pritom je netko pričao pojačalom, trudnim basom po mojim prstima,
i uhvatilo se inje, samo se
doklatilo u buku otvorivši te moje prazne šake:
sve se izostavilo. Sebe.

Pitala sam ju kakav je prizor imati neko drugačije ime,
nabaviti plug
i zamrznuto pisati po zemlji.

sada napokon posustaje. Možeš zalijepiti još mnoštvo godova na tu podlogu, dodijeliti joj iznova sve te zagasite tonove, sjebati vas, dati tom poligonu oštrinu imena koje se manje ili više podudara s izgovorenim riječima, oštro, bolno i krikom - evo nas u mi!
I što dalje? Što s pukotinama, nagošću, što s neobjašnjivim urezima, što s tragovima kojima se dvije žene obmanjuju do postojanja?
Ili mi samo reci, zavrišti, slaži da je ta tajna tek naoko ograđena tvojim plavim bridovima, to pretvaranje da se već godinama zmijski ne uvija oko naših uigranih pokreta, da nas
ne prazni
da nas puni i ne grize,
ne sablažnjava.
Nas.
Pa ću ti utopiti taj strah šutnjom, radit ću to danima, raditi mjesecima, bit ću ti trudna, udvojiti nas, utopliti, zagristi tu nepomičnost tvorevine tvojih obrana, obmana, svega što, vjeruj mi, ja znam. Znam.
Tvoja te točka citira: "ne dopuštajući zazvati jasnoću oruđa kojim se i sama služim, sama, zarivenih kandži u tijelo kojemu ne mogu ili ne znam domisliti oblik, ja ti lažem." Ja ti lažem, kaže mi tvoja panda.
Moja ti tek iznova priznaje koliko nam je poligon tužno hrapav. Šupljikav. Pa mi onda priznaj tu sebe, zareži ju infinitivom, finoćom, odmakom, suzama. Potopi ju.
Ionako znam.

Hoćeš li, molim te,
prihvatiti tu lopticu izbačenu koljenima?
Ulit ću ti kavu, ulit ćeš mi kavu,
osmijeh, pa onda i osmijeh,
prva ću spustiti taj svoj upitni pogled.
Narančasta svjetlost probija nam bore lica,
propušta toplinu u jagodice smještene na ključnim kostima.
Prvi ćeš reći da nam savršeno pristaje
i da, relativno je lako: slagat ću, odglumiti hrabrost
kako bi ono na čemu radimo, ti predmeti,
gomila tih vremenskih pukotina kojima si kratimo vrijeme,
i dalje vrtjela materijalizirani govor,
koncepte pomoću kojih se stvari odvijaju u našim središtima.
Znaš više nego mi.
Vrtnja, izreći ću glasno kao da izgovaram tuđe riječi,
propušta narančaste kuglice prašine,
replika je tu ponovno pokorila dijalog.
Ja sam ti nekako tvrdo tu, priznat ću,
na tlu, sklupčana u taj glas koji ćeš tek izroditi.
Stojim izvan buke, izliječena od njezine uporne dezintegracije.
Pa kada nas jutro poškropi tim i takvim urušavanjima,
znat ćeš i ti: linija na kojoj nam crna i bijela
prevode Gandhija
naša je sadašnjost, okrugla površina točke.
Bacam i nju. Hoćeš li?

Nikada nisam znala zaokružiti tu priču. Upisana u bjelinu podloge, ona ti otkriva faličnost verbalnih gibanja, oštrinu riječi pomoću kojih daje na uvid jedan statičan način utapanja.
Ili nisam htjela. Nagošću rečenica kojima se gomila nepravilnost obmane ne mogu se zanijekati mazohizmi nepriznatih Ja-svetica. Nikada mi nije bilo posve jasno koji od tih glasova preuzima vodeću ulogu, koja od njih, ulazeći u san, klizi niz tanke pregibe vrata, zavlači se pod hladne jagodice, vrišti taj intro:

negdje u svemu tome,
iznutra,
u prostoru uvrnutom u sebe sama,
postići ćeš tu svoju samouvraćajuću kružnicu.
Puni zakoračaj, punu rutu,
svoj puni verbalni preslik.

Ili ne.

Tamari



Vidiš, Sunce, to ti nije drama, sve te naizgled banalne zapričanosti međuprostora, blizina ostavljenih lica i opetovano zaboravljenih predmeta. To je tek tvoja tužna namjera potaknuta gladnim bunilima: pozamašan komad siromašnog života zaglavljen i u novom tijelu, rastući, zabrtvljen u onom istom gnijezdu pod kožom koja isparava gustu i oporu toplinu, miris koji odbija.

I zatim će nekome na prozor pokucati vjetar, proći neokrznut, netaknut osjetilima, površinski uvijek miran i ponizan. Dramski će zaplet ponovno prepričati brzopotezno, ograditi se novim naslagama zidova, uvijek tom jednom nesigurnom nogom izvan. Ostat će tek tužna prostitucija ideja, priča o dalekom otoku, opipljivim oazama.

Vidiš, Sunce, to ti uopće nije drama.