|
Nikada nisam znala zaokružiti tu priču. Upisana u bjelinu podloge, ona ti otkriva faličnost verbalnih gibanja, oštrinu riječi pomoću kojih daje na uvid jedan statičan način utapanja.
Ili nisam htjela. Nagošću rečenica kojima se gomila nepravilnost obmane ne mogu se zanijekati mazohizmi nepriznatih Ja-svetica. Nikada mi nije bilo posve jasno koji od tih glasova preuzima vodeću ulogu, koja od njih, ulazeći u san, klizi niz tanke pregibe vrata, zavlači se pod hladne jagodice, vrišti taj intro:
negdje u svemu tome,
iznutra,
u prostoru uvrnutom u sebe sama,
postići ćeš tu svoju samouvraćajuću kružnicu.
Puni zakoračaj, punu rutu,
svoj puni verbalni preslik.
Ili ne.
|