|
Hoćeš li, molim te,
prihvatiti tu lopticu izbačenu koljenima?
Ulit ću ti kavu, ulit ćeš mi kavu,
osmijeh, pa onda i osmijeh,
prva ću spustiti taj svoj upitni pogled.
Narančasta svjetlost probija nam bore lica,
propušta toplinu u jagodice smještene na ključnim kostima.
Prvi ćeš reći da nam savršeno pristaje
i da, relativno je lako: slagat ću, odglumiti hrabrost
kako bi ono na čemu radimo, ti predmeti,
gomila tih vremenskih pukotina kojima si kratimo vrijeme,
i dalje vrtjela materijalizirani govor,
koncepte pomoću kojih se stvari odvijaju u našim središtima.
Znaš više nego mi.
Vrtnja, izreći ću glasno kao da izgovaram tuđe riječi,
propušta narančaste kuglice prašine,
replika je tu ponovno pokorila dijalog.
Ja sam ti nekako tvrdo tu, priznat ću,
na tlu, sklupčana u taj glas koji ćeš tek izroditi.
Stojim izvan buke, izliječena od njezine uporne dezintegracije.
Pa kada nas jutro poškropi tim i takvim urušavanjima,
znat ćeš i ti: linija na kojoj nam crna i bijela
prevode Gandhija
naša je sadašnjost, okrugla površina točke.
Bacam i nju. Hoćeš li?
|