Zadihana

kojemu je trebalo nametnuti ime, zaokružiti ga u opip, u prostore kojima sve češće izlažeš vaše zbrajanje, u te žlice kojima jednako tako tiho označavaš decimale, brojila žudnje, iscrtavanja tih beskonačnih osmica na poznatom zidu.

I, gledaj, lako je: kao kada pjesnik kaže bog je bankomat, baš tako, bog, bankomat, brojevi što nisu ništa manje trošni nego prije, ništa manje to gušenje dugim, tankim zamasima tijela, taj od-do.

Još jednom, dakle, prizvati ozbiljnost noći i ruku, razotkrivati ugrize, raskrinkati tajnost opetovane krađe maskiranim, vertikalnim očima. Nakon, ponovno vrlo ponizno stati na svoje male, precizne prste, nametati im i dalje to opasno ime.

Bjelina se upisuje u traženje arhitekture, u pore ovih sada napokon izmijenjenih zidova: još će jedan dan vremenski pomaknuti tragove uličnog svjetla, prozore, pokrivače betona, lica nam izoštriti prikazima panorama, dok ćemo ti i ja, fokusirani prolaskom zvukova i mirisa s one strane ulice, graditi tihe kadrove svoga egzila.

Pamtim potpise, kažeš, oznake koje se noćnim dahovima gomilaju i prazne, mjesta označena bijelim krađama, noću, jednako predanima kao sada, kao da se gradovi iznova samo opisuju mekanim titrajima riječi. Sada.

A osluškujući šum peći, automobil udaljen nekoliko ulica istočno, glasnu želju za dodirom površine bilo čega stabilnog, za dimom cigarete odmah nakon, nečega što će zagristi taj miris ustajale čistoće, trajemo, objašnjavam ti. Građeni vrlo primarno, gotovo čvrsto. U bojama.

"Prilijepiš se uz prozor. Kockaš se, je li staklo dovoljno jako da te zadrži?"

Mireille Juchau



Prebacit ćeš stvari sa stola,
tu ustajalost uobličiti u način na koji se ne damo
pamtiti, vezati u četiri prstenasta kruga,
to biće,
taj njegov fokus izoštren na upaljaču, i uvijek
na upaljaču,
zatim te točke što klize po prozorskom staklu, njihovih
nekoliko boja, izmak dodiru,
otklon neprobavljivoj prolaznosti. Prašina.

Dobro, kažeš, mogli bismo pisati ovaj grad, ugušiti taj
pljesnivi vakuum u kostima, na mostovima,
napraviti zdanja jutarnjim nesanicama,
bankomate, taj naš plemeniti oprost podnevu
što se penje do zatiljka
da bi zatim ponovno silazio njegovom kralježnicom
poput pljuvačke, poput stanica niz koje ćeš provući dan, zajedništvo,
samo još odbrojavati ili brisati ju
do iznemoglosti.
Prostor,
prozor. Nju.

Ako te ne mogu vidjeti, onda ne postojiš.

i ta paučina što se smanjuje statirajući svijetu
s ove strane prozora. Ona-akt,
ona-doručak koji ćemo nam pripremati
dok se tišina bočno ne zbrza do poznatog rastapanja snijega
ili dok ne zavapiš pod krevetom gušeći se kosom
i jagodicama,
ne ucrtaš u njihovu mapu crvene tunele,
te iste tragove pomoću kojih crne udovice
izvoze priče za djecu, za skrivanje noćnih vlakova (od vrata
do vrata).

I udarit će te u nogu, uhvatiti za grlo,
rastopiti
u foliju, u ugužvanost,
zarinuti ti baklje u plodne oči i pojesti te tvoje
razvodnjene malarične sokove. Mirna.

Zatim: ubrizgavat ćeš se u njezin akt sve dok taj snijeg
ne otopi izblijedjeli
slavonski parket.
Naočale i brave, hladnoću i crvenilo,
zaleđenost smeđe vizure, zemlju.
Baš svu tvoju
probavljivost.

tvoje ruke, to tvoje isposništvo kojim se svjetlost
rasprostire plošno (kao odresci jabuke
u zrcalu, i grudi), tvoje lice
i njegova jasna izoštrenost, ponizna, pamtljiva,
dok krevet grabe sklopljene oči, stol,
dvije šalice, zatim
četiri,
kapi kroz koje se probija nejasan strop, zaleđena
četverostranost želje.
I to tijelo, dakle,
ta ukupnost otkucaja sata na zavjesama, na fotografijama
savijenim u jednu oblu kocku šećera, zglobnih plodova,
prodora.
Ta soba. Taj stan.