|
kojemu je trebalo nametnuti ime, zaokružiti ga u opip, u prostore kojima sve češće izlažeš vaše zbrajanje, u te žlice kojima jednako tako tiho označavaš decimale, brojila žudnje, iscrtavanja tih beskonačnih osmica na poznatom zidu.
I, gledaj, lako je: kao kada pjesnik kaže bog je bankomat, baš tako, bog, bankomat, brojevi što nisu ništa manje trošni nego prije, ništa manje to gušenje dugim, tankim zamasima tijela, taj od-do.
Još jednom, dakle, prizvati ozbiljnost noći i ruku, razotkrivati ugrize, raskrinkati tajnost opetovane krađe maskiranim, vertikalnim očima. Nakon, ponovno vrlo ponizno stati na svoje male, precizne prste, nametati im i dalje to opasno ime.
|