sada napokon posustaje. Možeš zalijepiti još mnoštvo godova na tu podlogu, dodijeliti joj iznova sve te zagasite tonove, sjebati vas, dati tom poligonu oštrinu imena koje se manje ili više podudara s izgovorenim riječima, oštro, bolno i krikom - evo nas u mi!
I što dalje? Što s pukotinama, nagošću, što s neobjašnjivim urezima, što s tragovima kojima se dvije žene obmanjuju do postojanja?
Ili mi samo reci, zavrišti, slaži da je ta tajna tek naoko ograđena tvojim plavim bridovima, to pretvaranje da se već godinama zmijski ne uvija oko naših uigranih pokreta, da nas
ne prazni
da nas puni i ne grize,
ne sablažnjava.
Nas.
Pa ću ti utopiti taj strah šutnjom, radit ću to danima, raditi mjesecima, bit ću ti trudna, udvojiti nas, utopliti, zagristi tu nepomičnost tvorevine tvojih obrana, obmana, svega što, vjeruj mi, ja znam. Znam.
Tvoja te točka citira: "ne dopuštajući zazvati jasnoću oruđa kojim se i sama služim, sama, zarivenih kandži u tijelo kojemu ne mogu ili ne znam domisliti oblik, ja ti lažem." Ja ti lažem, kaže mi tvoja panda.
Moja ti tek iznova priznaje koliko nam je poligon tužno hrapav. Šupljikav. Pa mi onda priznaj tu sebe, zareži ju infinitivom, finoćom, odmakom, suzama. Potopi ju.
Ionako znam.
Post je objavljen 16.03.2014. u 11:55 sati.