Ti samo budi dovoljno daleko, rekla sam spotaknuvši se
o svoje grlo,
negdje su mirne ptice započele taj proljetni delete,
negdje se odmatao život ili sam
ugazila u taj jednoličan krik,
pokušaj u ptice.
Nitko nikada ne koristi privremene riječi,
daljina voli kružnu posloženost stvari, tek katkad skokove,
nešto poput redovitog skrivanja u pogled više.
I nisam se nasmijala,
nisam prešla manje od svojih naboranih pluća,
manje od tih dogmatskih riječi u pjesmi, na žici,
na turbulentnom podiju tijela:
pustile su da ideš dalje. Da idemo.
A izgubljeno i nađeno,
nađeno,
s ranjavajućom etiketom zalijepljenom na površinu glatke, sklizave kutije,
kaže da te tu
spremam. Tu gdje ponekad netko zavrišti.
Ali možemo mi to sve.
Post je objavljen 31.03.2014. u 09:20 sati.