Zadihana

Čak i da nam daju to Sebe,
simetrično, celofanski bijelo,
da nam daju, dakle, fino iscrtano, bez prijelaza, vrlo oštrih milina rubova
to Sebe,
vrištala bih u Ja, i bismo,
ogoljenih zamora tijela, siromašnih misli,
Ja-predaje, Ja-izdaje i sjena svih tih melankoličnih ni žena ni bombi:
nema tu dojenja užitka, njihanja varijacija,
zraka!;
ne, tek ta tanka izdvojenost tihog kraha,
rime u masi kojom moraš, i opet, roniti,
njihova tanka trgovina trgovima, trajanjima,
to vrlo trošno, i traženjem,
Se.
Opet se ne bih ni da nam daju. I znaju oni to.
Znaju oni.

Biti sam.
A nisi li uvijek: dan se troši kradom, ljetom,
dno se gomila namirnicama bujnog i sve se opet
u luk diže, spušta, ista linija i odabir, istim,
i kradom, jezikom.
Moja nježnija ja priprema nam zimnice, trudna
i trenjem, oblačju nametnuta, kao da
sve ide od toga Se, i ispočetka.
Nisi sam, a ipak, krećeš se
vidno ubrzano,
porinuti pad, maženje dlanova na koje ćemo se eto
zimnicom dočekati, toplo dno,
puno.
I veselimo ti se, mazna ja možda i više,
iako je sve sada tek ljetno i onako,
čekajuće.
Jezikom, kažem, i kradom,
jer sanjaš me prepunu. Savitljivu,
rekla bi ta mazna ja
umiljato.

Mjesto radnje: nekakav odron.
Vrijeme: odebljalo gusto sunčanje, biljke se koprcaju zrakom, nevidljive.

Trip-lip-rip, s noge na nogu, bicikl i pod noge kotača put - vrijeme je dobro. Djevojčica brala medvjede i zaigrano si dala ime: Trina. (može tako?) Dakle, Trina se nasmijala danu u kojemu se očekuje prolom zmijolikih prijetnji, ali pratimo golubove bijele boje i ne može nam biti prljavo. Ponovno: može tako? (netko će jednom odgovoriti)
Čitala je pjesme, mnogo pjesama, sve sami skakutavci na riječima, a mozak vinipuhastim bljeskovima zateleban u svoj želudac ili srce ili koju god iznutricu sada utronimo. (tako?)

Odlučila je biti zaljubljene kose. Na biciklu, ulicom zrinskom, zriju posljednje ciklame prije bijele haljine i fotografskih nebriga. Kupit će i ormar, imati stalak za sve slike i namjere.

Dnevnik:

nonsens. ljubavno-odjavni, za dalje. ne daj(mo) se.

tražiti mir, mjesto stapanja, granicu kojom ćemo nas
ugurati u sebe.
- nastaje lom -
čak i vrtoglavicu, dolazak crvene, proboj, tiskanje,
sve nam to mogu.
- bojiš se? zar? -
neće nas isplesti niti raširiti u te obline oblika,
na ovoj čistini bez tijela i tuđega gibanja
tanko izvire mirna, prohodna oseka:
probiti okvir, zadebljati oklope, ubrzati penetraciju,
vikati dok grebemo čekanje svojih tek kapi
uguranih u njihovom bakrenom vodopadu.
- nastaje lom brzine -
ne čuju, proriču nam smetnje, mnogo ugaženih rutina,
daj, posivjet ćemo -
spoji, zadebljaj, osunčaj, posuši,
posadi šumu ili ju raskidaj, smiri nam temelje,
jezici prolazaka i dalje su neprevodivi, gustoća nemira
nikada, baš nikada ne prestaje.
znaš i sam: ovo je ciklično trošenje svojina,
polovica kojima će nas škrto sitniti za kasnije
odrubiti nam usne, znaš, označiti taj X.

Dnevnik:

Nakon što zatvorimo oči, ruku duboko uvučenih u gradske asfalte, i gotovo mokro, imenovat ćemo naše odvajanje vrućim razglasima uronjenosti; jer opet smo spori i degenerirajuće fini. I ne daj nas.

Pisati o njemu nije nepoznanica: ušuškati se u jastuke očekujući poznat zvuk automobila pojačan nečim slatkastim u zraku, folijom koja znači one dvije riječi, ili milijun njih, zapravo. Rekla bih hvala, ali stvarnost je jača, zvuči poput teatra ili labirinta, u oba slučaja guštanje, i predugo. Voljeti miris kose i boja koje mu daješ svakoga popodneva kada je dan najnapetiji i kada se ne može ružnijim mogućnostima, pa bile one i alternativne.
Uistinu ne. Promatrati njegovo disanje, ulogu dame koju kreiramo naizmjence, srž dječaka uprizorenog u subotnjim krađama jutra.
(Uzmimo sve čitajući dan, svoj grad pretočen u proreze koje smog ocrtava na našim trebanjima, i opet, zatim poljubac, stisak, jedninjenje, jedrenje u beton, i plavo... Trebamo se, da, to je samo to tiho, puno življenje, možda se pitamo u svađama, ali ipak - svakoga popodneva kada je dan najnapetiji i kada se ne može ružnijim, niti alternativnim mogućnostima, tada. Mi dođi.)

Dnevnik:

Ova je nesavršenost savršena.

Nije htio odrasti, ili je to htio autobiografijski ponekad. Nije imao strpljenja za odmjerene reakcije, željezne prijevode svakodnevice na jezik koji bi razumjeli svi, prije svega susjedi, u dvije ulice, pet, susjedni grad, nebo, nešto. Bio je maleni ja već 26 godina i bilo ga je strah.

Sjedim u njegovom prostoru, moji prsti grade sumaglicu stvarnosti kroz listanje neukusnog troška riječi. Sve se ponavlja troškom, zaključit ću jednom, zaobići vrata, povrtnjak, gustoću koja nas priziva repetirajućim vriskom, svu tu glazbu nemara u njemu koji nije. A rado bih ga lakonogo, panonsko-mornarski, i da su ribe uistinu ptice, da lete šaptom u jutra, večeri, mjesečaste godine, proljeća, kroz vodu pjevajući sve to zračno u nama. I znati tek jedno, kaže: prevariti godišnja doba.

26 godina tjeskobnoga jogginga, paljevine na albumima arija koje će uvijek, jebiga, zapiti netko drugi, i čobanac, kirvaji na koje bi volio, i opet. Saznati tko je taj nekakav on. Je li još ondje, iza sedam grbavih gora, i je li ona uistinu tu samo do mraka, ili ova nova ona-ja. Znati. A to njezino mjesto oboljenja, tren u kojemu su se spojili, je li i to bilo nigdje? On, muškarac-dječak, Klaun bijele uglibljenosti, Klaun. Ni prozora ni crvenog balona.

Dnevnik:

Ova je nesavršenost savršena. Čekam te, sve je tu plagijat i klišej: vino, ljubičasti nokti, tanka cigareta koja odbrojava minute poluugaslim dimom, mojih 25. Hej, čak i to. Ti me znaš ili me želiš znati, to je valjda najprimamljivije. Oviti se oko tebe, biti taj black and white u nekoj sitnoj reggae verziji, uvijek dobro. Fobična. Malarična. Tvoja.



Bilo je to prije nekoliko dana. Danas, pogled suncu do, daljina i pjev ptica u bojama radnog tjedna. Nacrtan svijet, takvi osjećaji, i još ponešto između. Što se dogodilo poeziji, osim života?
Napisala sam početak priče o ružičastom čudovištu, jedno oko, grdosija, osmijeh, strah, sve po pravilu. Postala neozbiljna. Od dva piva stilistika usta govori za sebe.

Do uskoro.

Otvaranja.
Nema ni veze, mislila sam, ne mora to biti, a može. Drava je odisala nagovještajem vjetra, svi smo bili tek glave do, njezina je bit bitna.
Mirno je.
Dnevnički su zapisi podsjećali na stare zapise o brodovima i lukama, kava se meškoljila u premalenoj šalici, stolice neudobne, ljudi u dvojinama. Konobari su me pozdravili osmijehom, to se uvijek događa šarenim djevojkama, na polici nekoliko ulica niže stajale su čaše koje je trebalo oprati, raširiti rublje, napisati tekst.
Mirno.
T-com nudi super ljetne ponude, djevojke u narančastom dijele bombone onima koji na svojim stolicama ubijaju vrućinu srkanjem Cedevite, netko je poslao krivi sms, netko spava u šatoru i, da, gotovo sam se nasmijala.
Zelena, danas je to ta boja, osjetila sam Mora svuda po sebi i oko sebe, nedostajali su mi ljudi i nije mi nedostajao nitko.
Ovo bi mogla biti priča za djecu, mogla bi se zakotrljati od autorice do plavih oblaka koji natkrivaju Dravu štiteći je od naleta preglasnog sunca u kolovozu. Sve je nagoviještalo čudnovatu mirnoću vikenda.
Napisati sebe, rekla je onomu koji je ona.

klik: pozadina



Kažete, gospodo, je li on ja. Opisati, dakle, te kretnje, i oštro: lom jutrom, jednom napetom riječju dok želi postati jedna od tih tihih žena, mazohistička inercija njegovoj mirnoći. Je li to moguće? Dok kuha ručak, dok miriše poznato, spava ili tek objašnjava potrebu za dalje, on, plah, krut, uvijek spreman uzeti sve, čini njezinu sputanost pitkom. Ljepljiva, jedna od tih tihih žena. I rekla bi mu da je velik i zanemarila mušicu u njegovoj desnoj nadlaktici, drhtaj kojim oči usmjerava u ubojito dalje. Traži. Drugdje u drugu? Ne zna. A da je tiha? Ne, ne zna…
Druga stvarnost, gdje ih ima: bicikl odbačen, kretnje rutinski dubinske a da to i nisu, sve je nestalo. Pogled u, i uvijek u njega dok su to oni, ili dok je sam. I koliko takvih dimenzija? Prerušio se u poznatost i sada ga samo gleda, kosa, naočale, mirno disanje, koža gore-dolje, gdje god se okrene, ponor, u plavo, u dalje, u mir.
Dok se gledam tihom (Je li on...?), zamirisavši po njegovom stisku i samo se uježeno promeškoljivši prema drugima: ne možete me! Odabravši savršenstvo pogreške, samoinicijativnim nametnućem, sada se mašem od vas do vas i nema me drugačije. Ta tiha žena, i on. Je li…

San 1: dalje je uvijek najdalje, i to dalje narušava se trenutkom jednočinke: plače monofobično i crveno. Plače kao što plače dan kada je drugdje u prvom planu i kada ga se ne može kadrovski loviti.

San 1.2: trče po toj livadi, sve je živo, zaboga, trava je živa, a on se zeleni svojim plavim prodorima kojima se love ribe i škorpioni. Ona je tiha, ali trči usporedno, uokolo, i bijelo, trči s njim i od-do, vrlo jednostavno i pored, zatim se jedu i mirišu na guste prolaze u prodore. Ona je tada sva.

Uvijek isti, taj san. Poslije bude jutro, utorak, nešto, ali uvijek, i noću, iznova: kaže, napokon, tu sam! Opipavam se i vjerujem mu, i snu: ako me on ima, tu sam!
Je li on - je li?
A ja?

Šalica kave u asimetričnom tanjuru, stol limeni, neudobnost betona i snjegovitost lica. Jutarnje mnoštvo grmjelo je betonima grada s njegovih rubnih strana osjećajući se vrlo centrirano, mainstreamovski. Pozdrav očima, na biciklu, grad, zamah u pedaliranje poskokom kave u želučanim meandrima. Bilo je lijepo. Iako, to je bila posve druga stvarnost, ili prva ako ćemo drugom smatrati onu koju ću otkriti toga utorka za 3 minute i 47 sekundi. Uglazbljena utorkom i negdje zatomljenom crvenom bojom mjesta kojim sam prolazila, žurila sam propadanju kojega još neću biti svjesna toga pedalirajućeg trenutka prve stvarnosti.
Druga stvarnost dogodit će se toga utorka netom nakon kritičnog otvaranja vrata percepcije u drugo. Kroz užareni asfalt na biciklu, ljudi, sjedenje u nepravilnim krugovima oblikovanim pričama o festivalskom pivu. Stvarnosno i nezadovoljno. Demonstracija pička-ti-materina hoda po gradskim spotlight-rupama, ljudi, piju ili pjevaju, nikad istovremeno, tresu nogama u ritmu mjehurića tekućine pred sobom. Voljeti sebe mrzeći svoje stolice, ponavljali su. Čudna stvarnost.
Betonska zdanja, ili obrnuto, dirala su krošnje. Više ne znam u kojem sam položaju promatrala izradu slike društva u kojemu sam se našla trenutak prije vozeći bicikl, i cesta rastvorena preda mnom. Rascvjetavši svoja dva dijela u otvor pokazujući mi šuplje mogućnosti, upila me cijelu: bicikl, uobičajene jutarnje radnje, misli, sve u crno.
Neko je vrijeme to crnilo zahvaćalo titraje tijela, a zatim je narančasta zaposjela oblake mene, spust u međuljuđe, biciklom žuto-narančastim zaogrnuta, žamor. Sjedim na terasi okružena ulaženjem riječi u sve pore prvostvarnosne mene, bicikl, dakle, pored, zatvaranje kruga ljudi ticalima diranja. Ispituje me očima, taj netko, pleše tango mislima. Je li on ja?

Pogledaj ga, sletit ću na njega, on uživa u sebi kao u vlastitoj tajni.
Damir Miloš, "Se"



Nešto treba reći. To tijelo, njega pogotovo, gubljenju usprkos. I guljenju. Postajemo slojeviti odroni trebanja koje ljuštimo mirisima i prizorima, redoslijedom zadržavanja ili nekih, možda drugih, brojeva.
A dati sve, to je tako lako i milo: kao da sanjaš unatrag, porodiš se i zamekećeš u slavu nečega o čemu baš ništa ne znaš; i ne želiš.
To Sebe, to nije dovoljno. To možeš reći tek njemu o njemu. A tijelo, mirišeš, nikada nije bilo svilenije.

I polako to ide, to pokušati se čuti. Mnogo riječi koje zatim zaglušuju pravilne titraje, činjenicu da su svi ponekad tu. To si govorim dok čekam.
I nas; evo, neću misliti ništa drugo, nikoga; gledat ću jasno uspavljivanje, mahagonij tvojih dana, nekakvo zatopljenje. I ne mora to biti baš nikako pretjerano, samo jednostavno kušati, voditi se nekim stihovanim cestama, ponorski i malaksalo, danonoćno, a da zapravo nitko nije svjestan koliko polako to ide.
Kao da je dobro.