|
klik: pozadina
Kažete, gospodo, je li on ja. Opisati, dakle, te kretnje, i oštro: lom jutrom, jednom napetom riječju dok želi postati jedna od tih tihih žena, mazohistička inercija njegovoj mirnoći. Je li to moguće? Dok kuha ručak, dok miriše poznato, spava ili tek objašnjava potrebu za dalje, on, plah, krut, uvijek spreman uzeti sve, čini njezinu sputanost pitkom. Ljepljiva, jedna od tih tihih žena. I rekla bi mu da je velik i zanemarila mušicu u njegovoj desnoj nadlaktici, drhtaj kojim oči usmjerava u ubojito dalje. Traži. Drugdje u drugu? Ne zna. A da je tiha? Ne, ne zna…
Druga stvarnost, gdje ih ima: bicikl odbačen, kretnje rutinski dubinske a da to i nisu, sve je nestalo. Pogled u, i uvijek u njega dok su to oni, ili dok je sam. I koliko takvih dimenzija? Prerušio se u poznatost i sada ga samo gleda, kosa, naočale, mirno disanje, koža gore-dolje, gdje god se okrene, ponor, u plavo, u dalje, u mir.
Dok se gledam tihom (Je li on...?), zamirisavši po njegovom stisku i samo se uježeno promeškoljivši prema drugima: ne možete me! Odabravši savršenstvo pogreške, samoinicijativnim nametnućem, sada se mašem od vas do vas i nema me drugačije. Ta tiha žena, i on. Je li…
San 1: dalje je uvijek najdalje, i to dalje narušava se trenutkom jednočinke: plače monofobično i crveno. Plače kao što plače dan kada je drugdje u prvom planu i kada ga se ne može kadrovski loviti.
San 1.2: trče po toj livadi, sve je živo, zaboga, trava je živa, a on se zeleni svojim plavim prodorima kojima se love ribe i škorpioni. Ona je tiha, ali trči usporedno, uokolo, i bijelo, trči s njim i od-do, vrlo jednostavno i pored, zatim se jedu i mirišu na guste prolaze u prodore. Ona je tada sva.
Uvijek isti, taj san. Poslije bude jutro, utorak, nešto, ali uvijek, i noću, iznova: kaže, napokon, tu sam! Opipavam se i vjerujem mu, i snu: ako me on ima, tu sam!
Je li on - je li?
A ja?
|