|
I polako to ide, to pokušati se čuti. Mnogo riječi koje zatim zaglušuju pravilne titraje, činjenicu da su svi ponekad tu. To si govorim dok čekam.
I nas; evo, neću misliti ništa drugo, nikoga; gledat ću jasno uspavljivanje, mahagonij tvojih dana, nekakvo zatopljenje. I ne mora to biti baš nikako pretjerano, samo jednostavno kušati, voditi se nekim stihovanim cestama, ponorski i malaksalo, danonoćno, a da zapravo nitko nije svjestan koliko polako to ide.
Kao da je dobro.
|