|
Pisati o njemu nije nepoznanica: ušuškati se u jastuke očekujući poznat zvuk automobila pojačan nečim slatkastim u zraku, folijom koja znači one dvije riječi, ili milijun njih, zapravo. Rekla bih hvala, ali stvarnost je jača, zvuči poput teatra ili labirinta, u oba slučaja guštanje, i predugo. Voljeti miris kose i boja koje mu daješ svakoga popodneva kada je dan najnapetiji i kada se ne može ružnijim mogućnostima, pa bile one i alternativne.
Uistinu ne. Promatrati njegovo disanje, ulogu dame koju kreiramo naizmjence, srž dječaka uprizorenog u subotnjim krađama jutra.
(Uzmimo sve čitajući dan, svoj grad pretočen u proreze koje smog ocrtava na našim trebanjima, i opet, zatim poljubac, stisak, jedninjenje, jedrenje u beton, i plavo... Trebamo se, da, to je samo to tiho, puno življenje, možda se pitamo u svađama, ali ipak - svakoga popodneva kada je dan najnapetiji i kada se ne može ružnijim, niti alternativnim mogućnostima, tada. Mi dođi.)
Dnevnik:
Ova je nesavršenost savršena.
|