U organizaciji Veleposlanstva Japana i Hrvatskog narodnog kazališta u Zadru u HNK Zadar je 9. listopada 2015. u 20 h održan besplatan koncert Hide x Hide.
Radi se o dvoje mladih i talentiranih umjetnika, interpretatora i skladatelja japanske tradicionalne glazbe.
Ime njihovog "dueta" označava nadimke za ime Hideki, koje oboje nose.
Hideki Onoue tako svira shamisen, japansko žičano glazbalo s tri žice, a Hideki Ishigaki svira shakuhachi.
Shakuhachi je japanska flauta izrađena od bambusa s pet rupa.
Ovaj zanimljivi dvojac susreo se 2005. želeći stvoriti glazbu novog doba, te istovremeno očuvati tradiciju.
Osoba koja služi kao živi i suvremeni most njihovoj glazbi jest Junichi Wakimaru, klavirist koji je kroz čitavi koncert držao stabilnim kompozicije svojim zavidnim umijećem.
Inače je izgradio svoju karijeru kroz nastupe s izvođačima tradicionalne glazbe, stoga se osjetio visoki profesionalizam u nastupu.
Potrebno je dodati još da je njegova skromnost i nastojanje da pozornost publike usmjeri na Hidekije ono što ga čini još boljim glazbenikom.
Hideki Ishigaki, shakuhachi majstor ima zaista virtuoznu i osvježavajuću tehniku sviranja, te mu ne manjka smisao za humor koji proizlazi iz njegove vrckave prirode.
Sve je navedeno bilo moguće iščitati kad se, osupnut osjećajima unutar njega, nekom mišlju ili jednostavno pogreškom u sviranju, od srca nasmijao na početku skladbe i time dodatno umnožio simpatije publike.
Pokazao je veliki raspon tonova shakuhachija, od veselih i brzopoteznih do dubokih i spiritualnih nota Istoka.
Hideki Onoue donio je svojim shamisenom istovremeno i klasično japansku interpretaciju glazbe, i usklađenosti tona i ritma, te posebnu i novovjekovnu fuziju svega što se može čuti na žičanom glazbalu.
Ovaj mladić posjeduje veliku usredotočenost, smirenost i kroz naizgled jednostavne taktove najdublje dopire u naše poimanje Japana i Istoka, šireći ga i približujući osobnom iskustvu.
Glazbenici su u svom programu odsvirali tradicionalne skladbe, kao i svoje vlastite, podjednako uspješno i virtuozno prenesene.
Program je dakle, sadržavao, redom: Like a lion (Hideki Onoue), Hyakurifu (Hideki Ishigaki), Eternal time (Junichi Wakimaru), Ton Teke Ton (Junichi Wakimaru), Soran Bushi (japanska narodna pjesma), O more duboko (dalmatinska narodna pjesma), Red Dragonfly (Kosaku Yamada), 2. simfonija (Sergei Rachmaninoff), Na dvoru gorskog kralja (Edvard Grieg), Hayate (Hideki Ishigaki) te Zipang (Hideki Onoue).
O more duboko su na vrlo specifičan način obradili, i oduševili publiku koja je pjevušila uz poznati melodiozni dio pjesme.
Još dvije pjesme koje su bile posebno dojmljive su Hayate i Na dvoru gorskog kralja.
Kroz Hayate skladbu kompozitor je protkao put do Kyota, nekadašnje velebne prijestolnice carskog Japana.
Njene nostalgične note prizivale su ljepotu trenutka u oku promatrača na ulici Giona (četvrti Gejši) dok osjeća miris jeseni.
"Na dvoru gorskog kralja" je pak skladba koju svaka iole kulturno osvještena osoba poznaje, a trojac ju je veličanstveno izveo, i zaslužio gromoglasan pljesak publike.
Nakon koncerta gosti su se mogli počastiti raznim pićima uključujući sake, ponešto prigristi, te slikati se s umjetnicima koji su srdačno primili svakoga.
Na izlasku iz kazališta bio je postavljen stol s raznim brošurama o Japanu i o prošlim i budućim diplomatskim i drugim odnosima s Hrvatskom.
Ono što je posebno dojmljivo u cijeloj organizaciji je i mogućnost ostavljanja povratne informacije u obliku malih anketa koje su se mogle popuniti na engleskom jeziku.
Time je osigurana kvaliteta budućih izvedbi, također i bolja komunikacija između izvođača i publike te daljnji odnosi i manifestacije između Japana i Hrvatske.

Oznake: japanska glazba

Moja trenutna splitska adresa nije bila izvor inspiracije za pisanje otkad stigoh u Dioklecijanov grad jer sam, danonoćno njuškajući po najavama događanja, blago rečeno ostala kratkih rukava. I tako se moj posvuduški duh naužio ljepote tek 17.8., u 20 h na Rivi. Ondje se održavala Milonga (u prijevodu na argentinski rječnik, tango plesnjak) na otvorenom.
Kad sam stigla, na ljetnoj pozornici su se već ispreplele note glazbala mladih virtuoza iz argentinskog El Chachivache Quinteta.
Kontrabas i bas gitara su se međusobno nadopunjivali u stvaranju glazbenog biskvita, a klavijature, violina i bandoneon su zajedno činili jednu nevjerojatno osvježavajuću i neponovljivu glazuru.
Nemala skupina ljudi koja je u polukrugu obrubila pozornicu i improvizirani plesni podij na tehnobetonu je ostala zatečena glazbom koji su ovi mladi ljudi proizvodili, neovisno o tome da li se prvi put susreću s live tango izvedbom ili ne.
Na plesnom podiju su pak zavidne plesne figure izvodili polaznici tečaja argentinskog tanga iz Splita, kao i mnogi ljudi iz ostalih gradova Hrvatske koji redovito pohađaju plesnjake i radionice, te voditelji radionica koje su se održavale prethodnih dana.
Naime, milonga na Rivi je zatvorila ciklus radionica i milongi, i to na jedan vrlo zanimljiv način. Tango se, barem u našoj zemlji rijetko ima priliku plesati s bendom uživo, i to je zaista jedno posebno iskustvo, pogotovo za početnike (kao što sam ja na primjer).
Iako nisam aktivno sudjelovala plešući, uživala sam u svakom taktu, noti i sinkopi koju bi pokretom označila vitka noge plesačica na podiju.
Ljepota žive glazbe i živog pokreta u trenutku, u jedinici vremena jedna je od najvećih prizemnih ljudskih doživljaja, a istovremeno duboko umjetnička.
Ona priča univerzalnim jezikom i dotiče one koji su joj otvoreni.
Dovoljno je samo otvoriti srce i uši i dopustiti malenom milongueru u sebi da zgrabi plesne cipele i pronađe put do koreografije u svojim osjećajima i ritmu koji je dio svakog ljudskog bića.

Oznake: tango, milonga

Nakon duže stanke koja je nastala mojim odlaskom prvo u Split, pa onda na Korčulu, valjalo bi opet nešto napisati.
Bila sam na nekoliko događanja u posljednje vrijeme, ali eto, nikako da se približim kompjuterskoj tastaturi i podijelim neki kulturno-zabavni doživljaj.
Danas sam odlučila napokon otići u knjižnicu i napisati osvrt na Ethnoambient koji se održao u Saloni (današnjem Solinu), preciznije u Gradini 17. i 18. srpnja 2015.
Ethnoambient je inače svojevrsni festival etno glazbe, tradicijske i modernizirane, koji se održava u solinskoj Gradini još od 2007.
Jedan od najvažnijih organizatora festivala jest etno grupa Kries (bivši Legen), pod vodstvom frontmena Mojmira Novakovića.
Festival svake godine ugošćuje brojne domaće i strane zvijezde etno glazbe ili, ako hoćete world music scene.
Jedina konstanta u gostovanju su navedena grupa i organizator Kries, koji redovito nastupaju drugi dan festivala, kao zadnji izvođači.
Ove godine prvi dan je bio 17. srpnja s početkom u 20 h, a nastupali su: Dunja Knebl (Hrv), Kazan (Hrv) i Jamo Jamo (VB, Senegal).
Za prvu večer sam samo navela izvođače jer na njoj nisam bila. Od navedenih mi je poznata samo Dunja Knebl koja je već etabilirana etno izvođačica, i pretpostavljam da je besprijekorno odradila svoj nastup.
Druga večer je pala na 18. srpnja, također s početkom u 20 h.
Toga dana je i moja malenkost putovala od Zadra do Splita, boreći se s vremenskom stiskom pošto sam krenula u ranim popodnevnim satima, a i čekala sam autobus sat i pol vremena. Negdje na sredini puta postalo mi je kristalno jasno da neću stići otići u Split i vratit se u Solin na vrijeme, bez da propustim prva dva izvođača.
I što mi je drugo preostalo, nego nazvati frendicu i iskrcati se u Solinu. Ubrzo mi je pristigla pomoć u vidu njene majke i auta u kojem sam smjestila pozamašnu prtljagu i otišla na koncert koji je već dobrano započeo.
Iznenadila me visoka cijena ulaznice na dan prodaje (75 kn), no bespogovorno sam je platila jer sam jako željela i gledati i slušati koncert.
Prva je nastupala Nila Axelsson Siriščević, hrvatsko-švedska glazbenica koja predivno svira violinu. Negdje sam pročitala da je surađivala s Kriesom na glazbi za film "Konjanik". Taj film mi je jedan od omiljenih iz domene hrvatske kinematografije, pa mi je još više porasla u očima.
Nila je vrlo ugodna žena, ljupkog glasa i vedre prirode, stoga je uspostavila dobru komunikaciju s publikom, i zabavljala ju s raznim pričama i zgodama iz privatnog i profesionalnog glazbenog života.
Publiku, uključujući i mene, je posebno oduševila švedska narodna pjesma o majci trolu koja pokušava staviti na spavanje neposlušnu dječicu vežući im repiće, a koju je Nila, uz to što je svirala violinu, vokalno interpretirala.
Nakon skandinavske vi(o)linske bajke na scenu su nakon kratke pauze stigli Domo Emigrantes, etno kvintet iz Italije, o kojima sam prethodno istraživala i čak se čula s njima preko Facebooka. Bend je sve samo ne tipičan talijanski etno bend; donosi zvukove sa svih strana Mediterana, uspješno ih zaokružujući u kompaktnu glazbenu priču narodnim pjesmama s juga Italije.
Nadahnjuju se kulturnim naslijeđem Doline hramova u Siciliji, gdje su se isprepleli različiti etnički i kulturni utjecaji, i formirali različiti identiteti.
Uz sve navedeno nije teško zaključiti kako je njihova glazba otvorena, strastvena i životna, te da bez predrasuda gleda na one "drugačije".
Dapače, prihvaća ih i širi horizonte svojim slušateljima.
Tijekom nastupa stalno su pozivali na ples, jer, kažu, i oni bolje sviraju kad vide ljude da uživaju i plešu.
Neko vrijeme je bilo prilično teško plesati jer je zrak bio prilično težak i vruć, no negdje na pola nastupa, zapuhao je lagani vjetrić i potaknuo sve veći broj ljudi da počnu plesati ili barem njihati se u ritmu.
Zarazni plesni ritmovi s talijanskog juga ispunili su prostor; najupečatljivije su bile sicilijska - amore mio sei tu i pizzicha iz Puglie.
Bend je predstavio i jedno od svojih autorskih djela, pjesmu Leucade, iz koje se mogu iščitati grčki i arapski glazbeni utjecaj.
Nakon gromoglasnog aplauza nekolicina stranih djevojaka se fotografirala s frontmenom, a ja sam mu čestitala na divnom nastupu i otkrila svoj facebook identitet.
On mi je poželio sreću s bendom u nastajanju i rekao da mu pošaljem prvi glazbeno-vizualni uradak.
Ponovno je uslijedila 10-minutna stanka, a onda su pozornicu okupirali Kries-ovi.
Uz dobro znane pjesme i ritmove, Kries je po tko zna koji put doveo atmosferu do usijanja, redajući hit za hitom.
Energija kojom su odisali svi članovi benda uvijek baci etno obožavatelje u trans, pa tako ni ovaj put nije bilo nimalo drugačije.
Krajičkom oka sam primjetila članove Domo Emigrantesa kako kimaju glavama i kao začarani ne skidaju pogled sa pozornice.
Kries je tijekom večeri u već poznati repertoar ubacio i nekoliko novih pjesama te neke još nenasnimljene, a to je bilo samo dodatni faktor raspamećivanja pretežito mlade i neumorne publike.
Na rijetko kojem nastupu se osjeti toliko zajedništva i pozitivna energija koja nesmetano vibrira prostorom.
Zato Kries smatram jednim od najvećih bendova na našim prostorima, jer se u svoj posao unose bezrezervno i cijeli.
Tu mi je misao potvrdila i izjava frontmena Mojmira Novakovića: "Ovaj bend je moj život."
Neka se njihov kries žari i pali još godinama, ko što no i oće 'ko Bog da!
Amen dabogda!

Oznake: Ethnoambient Salona 2015

Nakon što su se, manje više svi razbježali svojim matičnim gradovima/mjestima i roditeljskim domovima (neki i po vikendicama) preostalo mi je da većinom sama lutam ulicama grada Zadra, i po svom običaju, njuškam kulturno-zabavna događanja u okrugu poluotoka.
U međuvremenu svjedočila sam uspješnom zatvaranju menzaške sezone tog dana, zaključivši da bi bilo krajnje vrijeme da se vratim kuhanju, svojoj ljubavi koju zanemarih radi učenja i provođenja dana u knjižnici.
No, vratimo se mi na temu. Još otprije 2 tjedna, komentirala sam s prijateljima da bih voljela otići s njima na izložbu leptira u jednoj od prostorija Narodnog muzeja, nedaleko od Trga Petra Zoranića. I tako, iako su oni otišli iz Zadra, prije nego i ja odem odlučila sam ju pogledati sama. Imala sam što i vidjeti!
Na ulazu u izložbu simpatična cura od kojih 18 godina je sjedila za stolom i nenamjerno mi htjela prodati kartu po punoj cijeni.
Sjetila sam se tada svog studentskog statusa (mada je kvazistudentski) pa sam dobila kartu po simboličnoj cijeni od 10 kuna.
Kad je ona upalila sva svjetla u susjednoj prostoriji počela sam s razgledavanjem i proučavanjem.
Istovremeno, u glavi mi se pojavilo pitanje/komentar na njenu izjavu da "leptirima smeta svjetlo", no ubrzo sam našla odgovor na to pitanje na info plakatima postavljenima svugdje okolo.
Pošto su tekstovi prilično opširni i informativni, naučila sam puno o fizionomiji leptira, načinu života, podjeli na noćne i dnevne itd.
Posebno zanimljiva činjenica koju bi izdvojila jest pojam mirmekofilije koja označava razne oblike simbioze nekih životinjskih i biljnih vrsta s mravima. U tome prednjače leptirski rod pirgavci (riodinidae). Njihove ličinke mravi u mravinjacima njeguju i štite od predatora (!) Zamislite koja divna privilegija, i kako je to srdačna gesta od mravaca!
Naravno, da ne bismo počeli mravce uzdizati u moralne vrhunce, oni ipak imaju neke koristi od toga, jer ih leptiri zauzrat opskrbljuju hranom.
Što još reći o izložbi? Vrlo lijepo je složena, omjer teksta i primjeraka leptirskih vrsta je dobar, dovoljan za one koji samo letimično pogledaju tekst, a i za one koje zanima malo studioznije pregledavanje i učenje o leptirima.
Zbirka je odlično očuvana, primjerci su veličanstveni, toliko da izgledaju živo, sasvim zaboravite da su ispred vas ustvari mrtve preparirane životinje. Počevši od naše dobre stare Europe, preko Azije i Južne Amerike koje kriju (po mom skromnom mišljenju) najljepše i najrazigranije boje ljuskica na krilima leptira, pa do klimatski tople i vlažne majke Afrike.
Naime, što smo bliže ekvatoru, to su leptiri izražajnijih boja, jer (pre)topla klima pogoduje bujanju života općenito, pa ima prilično više predatora nego u nekim drugim klimama. Kakve boje ima veze s predatorima, pitate se?
Ova činjenica je i mene iznenadila i oduševila.
Jer leptiri ustvari koriste boje, da bi uputili gladne želuce drugih životinjskih vrsta na svoj gadni, nimalo primamljivi okus!
Što se tiče mimikrije, u leptira postoji još jedan trik: neke vrste imaju lažne oči na krilima, kako bi preplašili predatore i omeli im pažnju da lakše pobjegnu, a i da prežive ako kojim slučajem predator ošteti dio njihovog tijela.
Mogla bih vam još ispričati i o svakom stadiju rađanja leptira, no smatram da su to temeljna znanja iz biologije svakome dostupna.
Po svemu navedenom, lako je vidjeti da su leptiri zapravo vrlo zanimljiva i posebna bića, tako krhka, a opet tako čvrsta i kompleksna.
Njihov mikrokozmos je satkan od finog i razgranatog osobnog i društvenog života, i iako je njihov život nekad kratak poput dvaju zamaha krila, svaki trenutak je ispunjen i sa svakom jedinkom iznova osvojen.
Uživajte u fotografijama s izložbe, i ako ste u mogućnosti, svakako je posjetite! :)

Oznake: Leptirić

Šetajući se gradom s prijateljima 12.7. oko 21 sat, sjetila sam se da na Trgu Petra Zoranića nastupaju mlade sopranistice.
Namirisala sam dobru vibru i išla za njom. Malo smo zakasnili, glasovi su već bili razrađeni, al ipak su tek počele zagrijavat atmosferu.
Navest ću samo neke pjesme koje smo imali priliku čuti:Memory -od Webera, Over the rainbow, Te voglio bene, I feel pretty (pjesma iz mjuzikla West side story), Cielito lindo, klasičnu talijansku pjesmu "Mamma", tematsku pjesmu Pink Panther, Abbine "Money money" i "Mamma mia".
Kao zadnju pjesmu su izabrale "Funiculi funicula", vedru, šaljivu i nadaleko poznatu talijansku napuljsku pjesmu, uz koju je publika pljeskala u ritmu i pridružila se divama u pjevanju.
Vrlo dobar izbor pjesama, komunikacija s publikom, skupljanje novaca za obnovu Kneževe palače i glasovi puni gdjegdje poleta i energije, a gdjegdje sjete i nostalgije, svi ti elementi su stvorili pozitivnu i ugodnu atmosferu.
Sopranistice Nela Šarić (Zadar), Mia Domaćina (Split) i Biljana Ivanović (Ljubljana) su dokazale da osim izvodenja klasičnih komada, opera može prepjevati i ponovno oblikovati druge žanrove glazbe i napraviti zanimljivi program za širu publiku.
Veselim se i drugim sličnim događanjima u gradu Zadru kojih će nesumnjivo ovo ljeto biti pregršt.

Oznake: opera

U toploj, lagano vjetrovitoj veceri 8. srpnja s pocetkom u 21 sati 30 minuta otvorene su glazbene veceri u sv. Donatu.
Program otvaranja je bio vise nego zanimljiv; Simfonijski orkestar iz Sjeverne Ceske je bio protagonist citavog dogadanja pod ravnanjem dirigenta Alfonsa Scarana. S njima su performirale dvije odlicne hrvatske solistice Marija Kusar Sosa, te mlada mezzosopranistica Marta Musap.
Njhov "Duet cvijeća" iz opere Lakme L. Delibesa je bilo zaista jedinstveno auditivno operno iskustvo. Glasovi ovih diva su se savršeno nadopunjivali i harmonijom ispunjavali prostor, baš kao što to radi cvijeće u prirodi.
I u Offenbachovoj Barkaroli su dokazale svu uvježbanost i izvrsnost svojih glasova.
Nakon njih je u "Carmen fantaziji" P. Sarasatea scenom zavladao
češki violinist Jiri Vodička. Njegova virtuoznost, i energija kojom je prštao prenijela je publici iskrenu, direktnu i osvježavajuću emociju.
Drugi dio večeri nastupao je sam orkestar, i to Smetaninu "Vltavu, Dvorakov Slavenski ples u g molu te Beethovenu petu simfoniju.
Potonja, najpoznatija široj publici dobila je veliki aplauz, zahvaljujući besprijekornoj izvedbi.
Kao bis, orkestar je izabrao Verdijevu "Moć sudbine".
Ovo i slična događanja su sjajna prilika za širenje kulture klasične glazbe i za upoznavanje šire javnosti s djelima velikih majstora. Sudeći prema šarolikosti publike (pretežito stariji, no ne može se zanemariti i stanovit broj mladih, te turisti) grad je uspio u svom naumum a 55 godina koje događanje ove godine slavi ulijeva nadu da će se nematerijalna baština i dalje prenositi novim naraštajima.

Oznake: Glazbene večeri

Na pet bunara ove godine prva večer Terranea, i prvi puta da prisustvujem toj manifestaciji.
Zašto? Em nisam imala para, em nije bilo u Zadru da ne trošim pare na bus + kartu.
Tako da me nije trebalo puno nagovarati kad me frend obavijestio taj dan da bi mogli poviriti, a ja, u maniri prave posvuduše reko "Ajmo"! Još je i besplatno, kud ćeš bolje!
Upali smo unutra kad je počela pjevati Irena Žilić, kantautorica za koju sam tek tada čula..
Imala je violinsku pratnju i pjevala sjetnim, melodičnim i čistim glasom.
Razglas je za početak učinio svoje, bio je preglasan pa smo se odlučili malo pomaknuti prema stubama koje vode u perivoj Kraljice Jelene. No, ubrzo su nam se uši naviknule, i ispred nas se odvijala prava glazbena čarolija, koja je izgledala još čarobnija uz zanimljivu raznobojnu pozadinu osvjetljenu reflektorima.
Irenin glas je ovio zrak u mistično ozračje, i u doba djetinjstva, prvih ljubavi, pa sve do svakodnevnih životnih uspona i padova.
Nakon nje na scenu su stigli Amy LaVere, memfiška kantautorica i njen glazbeni i životni partner Will Sexton.
On je svirao gitaru, a ona bas gitaru. Zvukovi njihovih instrumenata su se savršeno upotpunjavali, bluzerski duh je ispunio prostor.
Amy je žena fragilne pojave, ali jake osobnosti koju je naglasila šeširom i crnom ljetnom odjećom.
Will je, po komentaru mog prijatelja, a i kako sam sama kasnije uvidila izgledao kao da je "ispao" iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Mada, bilo je i nešto neodoljivo gospodsko u njegovom stavu i imidžu "vagabunda u sivom sakou".
Njihove balade su bile nježne, opuštajuće i osvježavajuće istovremeno.
U meni osobno su probudile neke zatomljene osjećaje, i podsjetile me na neka davna ljeta, ali i stvorile sliku onih koja će tek doći, kroz maglu. Kako su skladbe dalje tekle, pop-bluzerskom štihu pridružio se i rockabilly, a Willova gitara je glasno jecala.
Posebnu dozu simpatičnosti dodala je Amy kad je uljudno zatražila od nekog iz publike da joj donese whiskey, no nitko nije imao muda (ili para) da to napravi pa je memfiški slavuj ostao kratkih rukava s alkoholom.
No, to ju nije spriječilo da s jednakom energijom nastavi svoj nastup.
Neki "highlightsi" trenutaka u pjesama poput "Who are we saving our broken hearts for?" i "We were made by fire - it keeps us alive", potvrdili su mi da se radi o kvalitetnom autorskom radu.
Jedno veoma ugodno iznenađenje uslijedilo je pri kraju njihove kantautorske večeri, kad je Amy zamolila da ugase svijetla na pozornici i u publici jer želi da sjednemo i gledamo zvijezde. Nije nam, doduše uspjelo jer je nebo bilo oblačno, ali sama ta gesta unijela je dodatnu romantičnu notu.
I tako, dok smo sjedili svi zajedno na starom kamenu 5 bunara i gledali (neki prema nebu, neki prema drugima sa zvijezdama u očima) i slušali taktove obrade Tom Waitsove - Green grass, osjećali smo se udobno i kao da doma sjedimo u naslonjaču i slušamo staru pucketavu ploču.
Mislim da je to bio i cilj Amy i Willa, i mogu reći da su u tome uspjeli, jer smo se svi vratili kućama s opuštenim osmijehom na licima.


Irena Žilić:

https://www.youtube.com/watch?v=VVlq-aWkwBI


Amy LaVere & Will Sexton

https://www.youtube.com/watch?v=g8o-mITfVNA