Nakon duže stanke koja je nastala mojim odlaskom prvo u Split, pa onda na Korčulu, valjalo bi opet nešto napisati.
Bila sam na nekoliko događanja u posljednje vrijeme, ali eto, nikako da se približim kompjuterskoj tastaturi i podijelim neki kulturno-zabavni doživljaj.
Danas sam odlučila napokon otići u knjižnicu i napisati osvrt na Ethnoambient koji se održao u Saloni (današnjem Solinu), preciznije u Gradini 17. i 18. srpnja 2015.
Ethnoambient je inače svojevrsni festival etno glazbe, tradicijske i modernizirane, koji se održava u solinskoj Gradini još od 2007.
Jedan od najvažnijih organizatora festivala jest etno grupa Kries (bivši Legen), pod vodstvom frontmena Mojmira Novakovića.
Festival svake godine ugošćuje brojne domaće i strane zvijezde etno glazbe ili, ako hoćete world music scene.
Jedina konstanta u gostovanju su navedena grupa i organizator Kries, koji redovito nastupaju drugi dan festivala, kao zadnji izvođači.
Ove godine prvi dan je bio 17. srpnja s početkom u 20 h, a nastupali su: Dunja Knebl (Hrv), Kazan (Hrv) i Jamo Jamo (VB, Senegal).
Za prvu večer sam samo navela izvođače jer na njoj nisam bila. Od navedenih mi je poznata samo Dunja Knebl koja je već etabilirana etno izvođačica, i pretpostavljam da je besprijekorno odradila svoj nastup.
Druga večer je pala na 18. srpnja, također s početkom u 20 h.
Toga dana je i moja malenkost putovala od Zadra do Splita, boreći se s vremenskom stiskom pošto sam krenula u ranim popodnevnim satima, a i čekala sam autobus sat i pol vremena. Negdje na sredini puta postalo mi je kristalno jasno da neću stići otići u Split i vratit se u Solin na vrijeme, bez da propustim prva dva izvođača.
I što mi je drugo preostalo, nego nazvati frendicu i iskrcati se u Solinu. Ubrzo mi je pristigla pomoć u vidu njene majke i auta u kojem sam smjestila pozamašnu prtljagu i otišla na koncert koji je već dobrano započeo.
Iznenadila me visoka cijena ulaznice na dan prodaje (75 kn), no bespogovorno sam je platila jer sam jako željela i gledati i slušati koncert.
Prva je nastupala Nila Axelsson Siriščević, hrvatsko-švedska glazbenica koja predivno svira violinu. Negdje sam pročitala da je surađivala s Kriesom na glazbi za film "Konjanik". Taj film mi je jedan od omiljenih iz domene hrvatske kinematografije, pa mi je još više porasla u očima.
Nila je vrlo ugodna žena, ljupkog glasa i vedre prirode, stoga je uspostavila dobru komunikaciju s publikom, i zabavljala ju s raznim pričama i zgodama iz privatnog i profesionalnog glazbenog života.
Publiku, uključujući i mene, je posebno oduševila švedska narodna pjesma o majci trolu koja pokušava staviti na spavanje neposlušnu dječicu vežući im repiće, a koju je Nila, uz to što je svirala violinu, vokalno interpretirala.
Nakon skandinavske vi(o)linske bajke na scenu su nakon kratke pauze stigli Domo Emigrantes, etno kvintet iz Italije, o kojima sam prethodno istraživala i čak se čula s njima preko Facebooka. Bend je sve samo ne tipičan talijanski etno bend; donosi zvukove sa svih strana Mediterana, uspješno ih zaokružujući u kompaktnu glazbenu priču narodnim pjesmama s juga Italije.
Nadahnjuju se kulturnim naslijeđem Doline hramova u Siciliji, gdje su se isprepleli različiti etnički i kulturni utjecaji, i formirali različiti identiteti.
Uz sve navedeno nije teško zaključiti kako je njihova glazba otvorena, strastvena i životna, te da bez predrasuda gleda na one "drugačije".
Dapače, prihvaća ih i širi horizonte svojim slušateljima.
Tijekom nastupa stalno su pozivali na ples, jer, kažu, i oni bolje sviraju kad vide ljude da uživaju i plešu.
Neko vrijeme je bilo prilično teško plesati jer je zrak bio prilično težak i vruć, no negdje na pola nastupa, zapuhao je lagani vjetrić i potaknuo sve veći broj ljudi da počnu plesati ili barem njihati se u ritmu.
Zarazni plesni ritmovi s talijanskog juga ispunili su prostor; najupečatljivije su bile sicilijska - amore mio sei tu i pizzicha iz Puglie.
Bend je predstavio i jedno od svojih autorskih djela, pjesmu Leucade, iz koje se mogu iščitati grčki i arapski glazbeni utjecaj.
Nakon gromoglasnog aplauza nekolicina stranih djevojaka se fotografirala s frontmenom, a ja sam mu čestitala na divnom nastupu i otkrila svoj facebook identitet.
On mi je poželio sreću s bendom u nastajanju i rekao da mu pošaljem prvi glazbeno-vizualni uradak.
Ponovno je uslijedila 10-minutna stanka, a onda su pozornicu okupirali Kries-ovi.
Uz dobro znane pjesme i ritmove, Kries je po tko zna koji put doveo atmosferu do usijanja, redajući hit za hitom.
Energija kojom su odisali svi članovi benda uvijek baci etno obožavatelje u trans, pa tako ni ovaj put nije bilo nimalo drugačije.
Krajičkom oka sam primjetila članove Domo Emigrantesa kako kimaju glavama i kao začarani ne skidaju pogled sa pozornice.
Kries je tijekom večeri u već poznati repertoar ubacio i nekoliko novih pjesama te neke još nenasnimljene, a to je bilo samo dodatni faktor raspamećivanja pretežito mlade i neumorne publike.
Na rijetko kojem nastupu se osjeti toliko zajedništva i pozitivna energija koja nesmetano vibrira prostorom.
Zato Kries smatram jednim od najvećih bendova na našim prostorima, jer se u svoj posao unose bezrezervno i cijeli.
Tu mi je misao potvrdila i izjava frontmena Mojmira Novakovića: "Ovaj bend je moj život."
Neka se njihov kries žari i pali još godinama, ko što no i oće 'ko Bog da!
Amen dabogda!

Oznake: Ethnoambient Salona 2015