Moja trenutna splitska adresa nije bila izvor inspiracije za pisanje otkad stigoh u Dioklecijanov grad jer sam, danonoćno njuškajući po najavama događanja, blago rečeno ostala kratkih rukava. I tako se moj posvuduški duh naužio ljepote tek 17.8., u 20 h na Rivi. Ondje se održavala Milonga (u prijevodu na argentinski rječnik, tango plesnjak) na otvorenom.
Kad sam stigla, na ljetnoj pozornici su se već ispreplele note glazbala mladih virtuoza iz argentinskog El Chachivache Quinteta.
Kontrabas i bas gitara su se međusobno nadopunjivali u stvaranju glazbenog biskvita, a klavijature, violina i bandoneon su zajedno činili jednu nevjerojatno osvježavajuću i neponovljivu glazuru.
Nemala skupina ljudi koja je u polukrugu obrubila pozornicu i improvizirani plesni podij na tehnobetonu je ostala zatečena glazbom koji su ovi mladi ljudi proizvodili, neovisno o tome da li se prvi put susreću s live tango izvedbom ili ne.
Na plesnom podiju su pak zavidne plesne figure izvodili polaznici tečaja argentinskog tanga iz Splita, kao i mnogi ljudi iz ostalih gradova Hrvatske koji redovito pohađaju plesnjake i radionice, te voditelji radionica koje su se održavale prethodnih dana.
Naime, milonga na Rivi je zatvorila ciklus radionica i milongi, i to na jedan vrlo zanimljiv način. Tango se, barem u našoj zemlji rijetko ima priliku plesati s bendom uživo, i to je zaista jedno posebno iskustvo, pogotovo za početnike (kao što sam ja na primjer).
Iako nisam aktivno sudjelovala plešući, uživala sam u svakom taktu, noti i sinkopi koju bi pokretom označila vitka noge plesačica na podiju.
Ljepota žive glazbe i živog pokreta u trenutku, u jedinici vremena jedna je od najvećih prizemnih ljudskih doživljaja, a istovremeno duboko umjetnička.
Ona priča univerzalnim jezikom i dotiče one koji su joj otvoreni.
Dovoljno je samo otvoriti srce i uši i dopustiti malenom milongueru u sebi da zgrabi plesne cipele i pronađe put do koreografije u svojim osjećajima i ritmu koji je dio svakog ljudskog bića.

Oznake: tango, milonga