The Last Broadcast

petak, 28.09.2007.

(Ne)kultura moja svakdašnja

Kažu da onaj žirijski pano koji kao određuje ko će bit Bookerov pobjednik pročitaju ne znam ni ja koliko knjiga dnevno. Jer kao moraju da bi mogli ocjenit. Lično (naravno), ja ne mogu ni ocijedit, a kamoli ocjenit, ali to su druge priče za neke paralelnookomite galaksije. Gnjetem DeLilla već skoro sramotnih 3 mjeseca, za pišljivih 377 stranica (trenutno stranica broj 312, dakle, ipak se kreće). Ne zna se što mi je bog prije podario: ljepotu ili pamet?

Te kaže, nemojte se nikako vraćat i čitat istu rečenicu više od jednog puta. Mislim, ajd' mi zarij mač još dublje u srdac! Također kažu da je Elvis još živ i da radi na kasu dvokratno, pa opet nikom ništa. Ono za što smatrah da je moja super tehnika čitanja ovakvom izjavom ode drito u sveopća spolovila obaju spolova. Pročitat rečenicu dva put, pa i tri put ako ustreba, moj je ponosni kamen-temeljac. Jest da to onda znači da znam iščitavat knjigu od parsto stranica mjesecima, ali neću se sad namjerno ić diskreditirat. Džaba mi to sto kao đačić-prvacić rasturah u brzom citanju.

Smrtni i posmrtni grijeh je progutat bilo kakvu rečenicu. Ma kaki rečenicu, riječ, slovo, svaku pa i najbeznačajniju interpunkciju. Ma i pauzu i razmak izmedju redaka - e, tko to propusti uopće nema pojma što je propustio. Kao, moš' razumit i bez da razumiš sve rečenice. To si mogu svakoj životinji sa repom okačit jer u osoba sa mikromozgovima to ne pije ni vino, a kamoli vodu. Nema kod mene nasumičnog razumijevanja. Nije se razvilo, nit' će se ikad razvit i izleć ko žuto pile iz jajeta.

Pa kažu: moš'te čitat svukud i bilo kako. Ta nemojte kas't! E, ne moš'. Samo tamo di je meko, toplo, bez zvukova, gdje caruje mir i drugarstvo, e, tamo jedino mogu čitat. Na vlaku mi se zamanta, autobusom ne putujem (osim onim zagorskim), u avionu previše vremena provedem šacajući kad je turbulencija i kad ćemo se strovalit, a da bih se mogla skoncentrirat na neke tamo knjižurine (koje odmah izvadim praveći se intelektualac deluxe, a sve što napravim sa njima jest da im zarijem nokte u korice grcajući od straha).

Najviše me strah pitanja Jesi pročitala najnovije od tog-i-tog? Što misliš o tome? Na tako nešto dođe mi da zarevem u sebi poput magarca sa samo preostala dva zuba. Zapravo, to i napravim, imaginarno zarevem. Intelekt 1 : Ja: 0. Tko je igrao sportsku prognozu pobijedio je. A volim i Mirzino jato. Sve ostalo je suvišno.

A sad na hiperventilaciju jerbo uskoro se ide vidjet nju!

- 11:05 - Komentari (47) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.09.2007.

Mislim da mi trebaju naočale.

Da, naočale. Buljooka. Naočare. Naočarka. Cvikeraš. Cvikeri. Cvikse. Pepeljarke. Koka-kola boce (one sa debelim dnom). Mudrica. Pametnica. Samoprozvani oftamolog (to jest, ja) je prozborio i donio statut - nije valjda da naočare na se' da se nose???

Pitate se, ma kako je samo moguće da sam došla do ovakve genijalne i revolucionarne dijagnoze? Ništa lakše. Treba sjest u auto kojemu jedno prednje svjetlo poluradi, izvozat se noću po seoskim puteljcima (po kiši, naravno), biti zaslijepljen kao lopov u 'apsu svaki put kad bi prošo po koji auto iz suprotnog smjera (a inače se ponosim činjenicom kako me ništa zaslijepit ne može).

Također pomaže i kad vam se svaki otpali list (jer ipak smo sad prešli u jesen, jel' tako?) koji jadničkavo (samoskovani pridjev od imenice jadničak) leži u mraku na nemilosrdno mokrom asfaltu pričinja kao: a) jež koji prelazi cestu, b) zgaženi miš ili bilo koja druga omanja krznena beštija koju treba izbjeći, c) žaba koja prelazi cestu.

Ne zaboravimo i priviđenja nastala prilikom sumaglice, kada se naprežeš da vidiš koji je ovo prometni znak, a kad priđeš malo bliže (Ako priđjes bliže jedan je od Zdravkovih albuma pa eto, ubacujem to zavidno znanje ovdje) znaka NEMA! Ili je nestao, ili je prešao na drugu, neprijateljsku stranu, mamu mu prevrtljivu.

Sve mi bijaše mutno da mutnije nije moglo biti. Pa ti sad napreži već umorne i uvenule očii, trljaj kapke, masiraj sljepoočnice. Naočale. Ako su naočale, nije zmaj. Hm, ili lav. Ili bilo koja neka druga krvoločna zvjerina. Oduvijek htjedoh osjetit onaj osjećaj kad malko naćuliš naočale preko ruba nosa i onda ko fol progledaš ispod okvira. Kao neka učiteljsko-zavodnička poza.

Znajući moje koordinacijske sposobnosti skliznule bi mi sa ruba nosa u času odmah i razbile u par stotina majušnih stakalaca. No, ovo je samo samodijagnoza u napadaju privremenog sljepila.

Kopi pa jos pejstanje ovog dijakritičkog znakovlja će me satrat!

- 12:00 - Komentari (52) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.09.2007.

Crveni kaput moj je adut

Isprva ustuknuh ko oparena kuhinjska krpa: crveno??? Ja u crvenom? Dama (to sigurno) u crvenom, ona u izvedbi još milijeg Chris de Burgha? Sačuvaj me boze! Ali opet, crveno, hmmm... Pionir, Crvenkapica, komunizam-djevojka, socijalizam, sovhozi, kolhozi, socrealizam, to sam ja.

Tako su me oblijetavale misli i zaštopale mi centralnonervni sistem neki dan. Nikad ništa crveno u mojoj fascinantnoj garderobi ugledalo svjetlo dana nije. Crveno je za markantne žene tamnijeh kosa, bijelih i ravnih zubiju te finim dlijetom isklesanih crta lica, geometrijske frizure. Ne za bljedunjave raščupanuše isčekićanog lica (to je ono kad te bog radio pa ti je čekićem išo ispravljat lice) cik-cak i krivim zubima. Bilo me strah da ću se udavit u moru crvenila ko mačak u čizmama.

Ali ljubav je prevladala. Ljubav sve prevlada. Uvijek. Tako je reko Šaban i toga se drzim. Jer što Šaban kaže to je istina pa makar bila i laž. Kao i ostali kaputi crveni i ja se volimo neizmjerno. Ta ljubav je nemjerljiva. Ne moš' tu ljubav, recimo, izmjerit metrom u metrima. Pa ni centimetrima. Možda u onim nano-prefiksima. Eventualno.

Ima lijepa, okrugla, četiri velika crvena puceta. I Petar Pan kragnu. Seže mi do koljena, a ja njemu do Amerike i natrag. Da, toliko neizmjerno se slažemo. Ima i dva diskretna džepa. Zna on kako će me privabit. Mi smo fantazija u f, d, i b-molu zajedno. Ja sam kruh, Crveni (to ja njemu tepam) je pekmez. Ili da je on janje, a ja mladi luk. I tako sve neke kombinacije koje se slažu, e, to smo nas dvoje. Drugim riječima, našla rupa zakrpu.

Znak svemirske ljubavi kucnuo mi je u čelo kad odlučih kuhat u njemu prije kusur i nesto dana. Pržih ribu, gulih luk, otvarah bocu octa. Sve neke smrdljive rabote, a njemu ništa: nit' se usmrdio, nit' se žalio, nit' se zafleko od masnih fleka. Osjećam da ćemo se simbiozirati u najboljem mogucem obliku.

Svasta ću jos doživit jer život je mlad, lijep i crven.

- 11:30 - Komentari (67) - Isprintaj - #

utorak, 18.09.2007.

Pamet kao ta(k)va

Da, ona stara uzegla tava na kojoj se obicno prze jaja na oko.

Neki kazu da ih pamet nije bas obletila. Mene ne da nije obletila, nego nikad ni nije pomislila na me'. Sto je jedno malko teze breme za podnijet nego ovi ostali utezi sto me potezu za kosulju. Recimo, kazu da se pamet zna dijelit. Pa dobro, bogamu, gdje sam onda to bila kad se dijelilo i kad je grmilo i sijevalo? Nije da se nisam trudila. Trckarala sam naokolo sa kapom okrenutom naopacke i molecivim glasicem piskutala kao cigansko dijete u dronjcima De udeli nesto! Ali ili me nije vidjela; ili nisam dovoljno munjivala u rebra ostalu konkurenciju; ili izgubih dobru volju najbolju. Ali pamet dobila nisam. Nije mi pala nit' s neba, nit' u rebra. Dobro, mozda pola od onog pocetnog p se ipak negdje greskom usancilo. I nista vise. A Pametcuga se bila raspojasala i dijelila i sakom i kapom i rukavom i reverom naokolo. Propinjah se na nozne prstice gracilnoscu posrnule balerine. Ali bezuspjesno. Supljina ostade porazno prazna. A ja gladna. Kvrci mi u glavi umjesto crijevima.

U raznoraznim skolama i ustanovama gledah kako svijet razumijevase jednadzbe sa raznovrsnim nepoznanicama, kako su se dizala dva prsta da se pohvali kako se zna i razumije. U mene: nista. Mrak. Prazno. Zavjesa. Paucina u sva 4 kutka. Nitko ne zivi tamo.

Svaku stranicu knjige moram procitat obavezno jedno 2-3 puta. Da uopce shvatim tko-kako-zasto i da pohvatam sve Svilanit konce uzduz i poprijeko. Zasto se desio veliki prasak i kako da vizualiziram crne rupe jos me i dan-danas muci. Zaglavila mi percepcija u pitaj-boga kojem filmu i nikako da se povrati vlasniku. Ili se udavila u kanalizaciji.

Najveca misterija mi je za sada jos uvijek sto je to ofsajd. Nikako da preostalim neuronima i elektricnim impulsima povezem kao zaprska varivo. Znam da postoje noge, lopta, trava, sudac, ona zastavica u kutu. I da se nekad smije protrcat. I nije nesto, ali s obzirom da su meni i zniranci bili problem za zavezat sve do negdje ohoho godina onda se ovo mora gledati kao nobelovsko-razumijevajuce dostignuce.

Za sada se izuzetno lukavo svercam kroz zivot, migoljim, improviziram, tu i tamo zapjevam uz Tony Bennetta. Ozbiljnija sam konkurencija vlastitoj macketini u svakom, pa i najmanjem cerebralnom pogledu. Tko ce pobijedit ne zna se. Bit ce to bitka bok uz bok, skok na skok. I kako Jack moze toliko trcat pred kamerom bez da umre?

- 11:15 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 14.09.2007.

U letu kad mi letve uletu...

Nema uletavajucih letava po glavi (jos), ali ima letova kojima ulijecem uzduz i poprijeko po domacim otockim linijama. Pa tako sad ide odulji sazetak. Traktorski traktat.

Obozavam britanske aerodrome, to jest sad se mora rec zracne luke. One (zracne luke, jel', bas sam pravi materinjojezicar-modernista) su sjeciste svakojakih ljudi, a pogotovo onih milih. Vecma razgolicenih britanskih turista koji su obuceni i istetovirani po posljednjoj modi. I naravno, vrlo zgodni i prijatni. Zdepasti, puni raznoraznih mastovitih tetovaza (jucer me zaintrigirala tetovaza sismisa na jednom primjerku), dlaka, znacajnijeg crvenila koze uzrokovanim mekim suncevim zrakama, u turistickim sandalama, japankama ili slicnoj ljetnoj udobnoj obuci (a meni ledara uzduz i poprijeko, kurja koza, u dugim rukavima navlaceci carape). Lijepo je gledati obitelji koje se jako vole i uopce ne svadjaju i ne pogubljuju po citavoj zracnoluckoj plohi (ostaj tu i ne mici; DI JE MICK???? aviJon nam krece, a mi trpamo alkohol i cigarete u djutifri ducanu, kuku, sta cemo sad?? moramo izuvat cipele? joj, to ce ih pogubit sa smradom, hihihi, alaj se salimo). Krasota i divota.

I sad, uspijes se provuci kroz citave redove velicine anakonde, sa milozvucnim naci drecanjima osoblja poput Micite se desno! Sad lijevo! Plasticne vrecice za mejkap i ostale pizdarije - SAD! NE ic tamo! Gledaj u kameru da te uslikamo! Drek! Drek! Drek! Ovo drek je od drecati, ne ono ruzno. Pa sad ti prezivi bez da se tlakomjer raskomada u paramparcad.

Dobro, sad si to proso, ides prema izlazu, al' ne lezi djavle, jer ides onom budzetnim kompanijom di se moras podlaktaravat kad ulazis. Dakle, nema sanse bit do prozora.

Ajde de, vec prebolijevam tu muku tesku i zamisljam se u sjedalu pored prolaza. Barem cu se moc relativno munjevito iskobeljit iz utrobe grabezljive celicne pticurge. Ali figa, suha i ucrvana! Slobodna su samo ona u sredini sjedala za patuljke (dobro, to jesam), te osobe i zene uskih proporcija (to malko manje). Sjedalo u koje se mos' slozit i presavijat ko kartonska ambalaza od, recimo, televizora. Nedajboze da citas nesto, odu ramenske koske (kosti ramena). A ovi do tebe (naravno, muskarci) se razbahatili i rasirili na osnovu svih postojecih fizikalnih zakona.

Ne znas ni kad pristajes kad sjedis u sjedalima B jer se ne mos' okrenut. Pa te samo razdrma aretacija jerbo mislis da se rusis, a kad ono, dame i gospodo, sletili smo, a ti se vec hvatas za jaknu spasavanja. Spasonosnu jaknu. Hm.

Takozvani biznismeni muskarci su i najgori. Nema bontona, dzentlmenstva, niceg, nego samo udri! Ko razgoropadjene babe na pijaci: guraj, laktaraj, povuci, potegni, udaraj torbom sve prisutne (pogotovo sa coskovima aktovki). Mrs! Da ti kompanija iole vrijedi ko sto mislis platili bi oni tebi biznis klasu u jednom od ne-budzetnih kompanija! Tako se samo tjesim, znam, ali svaka majusna takva misao pomaze da se ne pretvorim u zmaja koji bljuje vatru. Jer sam pristojna i mila i draga.

Svim cestitarima zahvaljujem i kupujem burek i jogurt u znak zahvalnosti. A ova akustika i ovaj glas su naprosto jedna od najboljih kaververzija ikad. I zarez. I tocka.

- 11:45 - Komentari (42) - Isprintaj - #

utorak, 11.09.2007.

Veselo, veselo Zagorci

Rodjendani su super. Svatko bi trebao imati barem jedan u godini, ako ne i dva-tri. Ides zaspat sa 3456 godine, a probudis se 3457 godina star. Pa se pitas gdje li je tu zakazala matematika i ino preracunavanje? Da li je to stvar marsovaca koji te otmu na neko vrijeme, vrse eksperimente i onda ponovo vrate? Ko te pita!?

Pa se malo provjeravas: jos uvijek brojis 4 sijede sa desne strane, 2 sa lijeve. Obrve jos zarasle ko metla sa pijace. Pa se prebacis na svrakine kandze-stopala (crow's feet) okolo ociju: uoci se pojacana pojava inih stopala samo pri histericnom i neartikuliranom cerenju. Kad si smrtno ozbiljan i diskutiras ko pametna starica o globalnom zatopljenju mladjahnost se cak necuveno poveca.

Idemo dalje: staracke pjege su valjda samo pitanje dana: poskocile su mi neke dvije smedje tockice na uglu lijeve ruke. Jetrene tockice (liver spots). Kako sarmantno. Kazu da ce mi dobro doci. Valjda cu njima moci plasiti svrake, male bebe i tinejdzere. I pokojeg muskarca. Staracki zahrdjali obrambeni mehanizam.

Koza se vise ne smije pokazivati. Ko da sam je ikad i pokazivala, ali teoretski sam mogla. A teorija je pola znanja. Sad mogu eventualno pokazat lice iz kuta 48 stupnjeva, sa frakcijom loma suncevih zraka 3,5, pod utjecajem Saturna i nesto Merkura (tada naime jedino licim na zemaljsko bice, a ne prazemaljca). Ocekujem da se pretplatim na skarnicle za jedno godinu-dvije. Valjda imaju one koji se mogu stavit na omanje glave.

Sad sam samo neoficijelno srednje sredovjecna. Ne usudim se pomisliti sto to znaci za jos jedno par stotinjak godina.

Ostala mi je svjecica viska koju mogu upotrijebiti i iduce godine. Treba bit zahvalan za mikroskopske slamke za koje se jos uvijek mogu uhvatit. Pekla sam tortu uz zvukovne kvalitete kvalitetne skupine (Delfina, nadam se da ih mogu unijet u Krsticev autobus). Nemojte se druzit sa mnom. Ko prebroji sve svjecice alal mu vera.

Smrt neprijatelju, sloboda starima! Jer nema kruzok do roka. Pa jos jedan. Ima i tu. I jos. Pa jos dokaz da nista ne kuzim (necu valjda skuzit ni vlastitu smrt - blago meni sa ovakvom pameti). Suza mi u obrazu. Hvala!

- 12:30 - Komentari (61) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.09.2007.

Gdje si, o, sreco?

Ovih dana provjeravam starost. Mjerkam je i vazem. To je ono kad mjeris koliko si omatorio i ovapnenio (i to u kilima, a ne vise u gramima i dekagramima), a ko fol mislis da nisi. Nazvala bih to dvosjeklim macem: em se na prvoj vrsci mos' zarezat, em se na onoj drugoj (isto tako ostroj, inace ne bi bio dvosjekli jer dvostruko sijece) mos' nabost. Krvaris u svakom slucaju. Jos samo da uzmem debelo pleteni dzemper i prekrijem bubrege da se ne prehlade i pocnem nosit potkosulje (mozda da stavim i trajnu, to je jos uvijek hit medju penzionerima, a i poduplalo bi mi vec troduplu kosu) i eto transformacije necuvenih razmjera.

Ima puno recepata kako od mladjahne i prposne zene dodje covjek do cangrizave rospije. Naime, ovijeh jesenskijeh danijeh testirah samu sebe muzikom moje mladosti. Sjetih se od shuba onih nekih sad vec
matorlukih staraca. Sjetih se i ljeta kad kazetofonom (da, da, kazetofon gdje se vrte kazete sa vrpcom, mladja generacijo, da, i to je nekad davno postojalo da se zabave i ugriju siromasni pecinski ljudi) nemilosrdno drljah jednu te istu njihovu hit kazetu. Sjedoh. Stavih salvetu pred sebe, imaginarno zgrabih viljusku i noz (za potrebe dramaticnog efekta) i udri. Ne da umroh od dosade, nego se razapeh i okamenih od ine. Sto mi prije par stotina eona razgaljivase dusicu moju osjetljivu sada me ostavlja zaledjenim stalaktitom. Kad se pocne drecat o tamo nekoj Severini (ne ovoj rvackoj estradnoj) u meni se javi cangrizavost petog stupnja pa mu pozelim rec u masni goticki brk Wayne, stani, druze moj, stavi si pluteni cep u usta!

Tako i sa vecinom tih njih. Christian Death. Jebenti, Rozz, nemoj me cinit: smrt, crno, lubanje, krizevi, djavo. Je, je, whatever. Gdje je tu ritam, gdje je tu pjevljiv refren, gdje su tu pacici, zvjezdice, secerlema, roza polja na kojima pasu jos rozija krda bizona? Ma mani me se!

Od jedno ima par godina razvih neku precudnu i preperverznu fascinaciju Liberaceom (molim pogledati do kraja, inace nikoga ne castim zvakama, sokom od jabuka i cigaretama). Starackim prstima sramezljivo prckam Jutjubom (ocaj od muzike, ali ne mogu da ga ne gledam, kad govori u teve kameru, on ne govori, on vodi ljubav sa njom, sto mom malom srcu razgali obje predklijetke). Te oni kostimi koje je nosio, a koju su mu prijetili pojesti ga svaki cas. Te zacudjena realizacija ljudi nakon njegove smrti: Liberace je bio gejpeder?????? Ma nemoj!

Sve cekam kad ce me slijedece iz zasjede zaskocit Richard Clayderman. Ili Daniel O'Donnell (Boney M, pojedite se!). Cliff Richard je vec prepankrok za mene. Priznajem da mi je prosle godine u srce zapao i ovaj gnom, ali srecom na vrijeme uvidjeh katastrofu srcanog infarkta. Svejedno, mislim da mi je buduce putesestvije staricice koja slini na pojavu Ronana Keatinga skoro pa u dzepu (au, kako prijazan momcic, to cu sigurno govorit). Nadam se da ce se naci netko u blizini tko ce imati bilo koji oblik vatrenog oruzja za opasacem.

Izgleda da jedine pjesme moje mladosti koje i dan danas slasno odslusam su Zdravkove. Covjek za kojeg bih jos uvijek kalila celik i radila smjene u koksari. Klasik Zbog tebe je neprevazidjeno remek-djelo suvremenije glazbene povijesti. I dan danas se zacudim kako da producenti nisu stavili jos par busilica u pjesmu i kad nesto pocne cekicat nesto poput pneumatskog cekica sto me svaki put obraduje - jer Zdravko je radikal i koristio je alatke za pravljenje cesta u osmisljavanju pjesama puno prije nego Blixa i oni njegovi teutonski pajdasi).

Kako prevazici ovu faktualnu ispovjed? Samo prvo da vidim jesu li dionice porasle ili se skrsile i da li je poskupio kruh.

Hvala Big Vern za dizajn. Hura!

- 12:00 - Komentari (79) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.09.2007.

Brojke i slova

Oduvijek sam vise voljela slova nego brojke. Brojke su apstraktne. Brojkama ne mozes sloziti nista drugo do brojki. Slovima se mozes poigravati. Brojke mozes samo nizati. Nisku od bisera nizati bez kraja i konca.

Oduvijek imadoh problem sa brojkama, zbrajanjem, oduzimanjem, dijeljenjem, mnozenjem. I to onim od shuba. Aj dvjestodvaejs' plus sedamdesetitri! Mozak stane, krv kola, tabula rasa. Pokusavam ispisat to u mozgu kao olovkom na papir. Ili kako su one blagajnicarke znale koliko kusura vratit. Pogotovo na onim starim kasama gdje nije bilo dugmeta za unos koliko ti je stranka dala pa da odmah izracuna. A, ne. To mi bijase tolika misterija u mladjim godinama da sam sate i sate o tome razmisljala. Bezuspjesno. Tek relativno nedavno shvatih da ne izracunaju odmah citav kusur nego idu pet, deset, petnajst.

Ne da mi se vise krast slike. Ona fora: modeli sa dugim nogama, lakiranim noktima i pjena-slagom oko ustiju. Odsad samo ja. Peterorazredno, narcisoidno, ali moje.

Slovima, dapace, mozes svasta. Mozes ih dodavat, oduzimat, pa cak i gutat (ono, progutaju se slova pa si sad misli sto je pjesnik htio reci). Mozes ih nadogradjivat, izvitoperivat, pisat na drugom jeziku, mijenjat znacenje. Mozes kovat rijeci poput Dnjepropetrovsk. Aj da vidim koje brojke bi bila ekvivalentne ovome! Slova su ko sah, ides ravno, pa malo dijagonalno, pa pucas ko iz topa, pojedes jedno, vratis drugo, iskujes trece kao kovaci kopita, kazes jedno, ovaj razumije drugo, rimujes besmislicu sa gluposcu, mozes permutirat, nekad cak i mutirat. Sa slovima nikada nije dosadno. Da je moguca mormonska slovna poligamija udala bih se za svako slovo ponaosobc.

Na testovima iz matematike samo bih blejila ko krava u dzezvu, vrpoljila se, pokusavala prepisivat (doduse, bezuspjesno), procitat salabahtere koje vandalizirah olovkom po klupama. Dapace, na satovima rvackosrpskog jezika i knjizevnosti, hm, pa sve je bilo isto (vrpoljenje, prepisivanje neke teorije koja kaze sto knjizevnost jest) osim sto bih se, kad se pisala zadacnica, raspojasala do pasa pa i skoro nize. Udri da se igram slovima koje bih oblikovala u recenice dugacke i po nekoliko Velikoimalorokovskih tunela. Ali glavno da je zvucalo bombasticno, barokno i suplje, bez nekih velikih poanti. Glavno da su bila titrajuca slova na papiru.

Jedan od razloga zasto volim Wino. Iliti Declinehouse, kako je tu popularno i od milja nazivaju. Rimuje today sa Tanqueray. A Tanqueray je jedan jako fini dzin.

- 11:30 - Komentari (48) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	rujan, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30