The Last Broadcast

Gdje si, o, sreco?

Ovih dana provjeravam starost. Mjerkam je i vazem. To je ono kad mjeris koliko si omatorio i ovapnenio (i to u kilima, a ne vise u gramima i dekagramima), a ko fol mislis da nisi. Nazvala bih to dvosjeklim macem: em se na prvoj vrsci mos' zarezat, em se na onoj drugoj (isto tako ostroj, inace ne bi bio dvosjekli jer dvostruko sijece) mos' nabost. Krvaris u svakom slucaju. Jos samo da uzmem debelo pleteni dzemper i prekrijem bubrege da se ne prehlade i pocnem nosit potkosulje (mozda da stavim i trajnu, to je jos uvijek hit medju penzionerima, a i poduplalo bi mi vec troduplu kosu) i eto transformacije necuvenih razmjera.

Ima puno recepata kako od mladjahne i prposne zene dodje covjek do cangrizave rospije. Naime, ovijeh jesenskijeh danijeh testirah samu sebe muzikom moje mladosti. Sjetih se od shuba onih nekih sad vec
matorlukih staraca. Sjetih se i ljeta kad kazetofonom (da, da, kazetofon gdje se vrte kazete sa vrpcom, mladja generacijo, da, i to je nekad davno postojalo da se zabave i ugriju siromasni pecinski ljudi) nemilosrdno drljah jednu te istu njihovu hit kazetu. Sjedoh. Stavih salvetu pred sebe, imaginarno zgrabih viljusku i noz (za potrebe dramaticnog efekta) i udri. Ne da umroh od dosade, nego se razapeh i okamenih od ine. Sto mi prije par stotina eona razgaljivase dusicu moju osjetljivu sada me ostavlja zaledjenim stalaktitom. Kad se pocne drecat o tamo nekoj Severini (ne ovoj rvackoj estradnoj) u meni se javi cangrizavost petog stupnja pa mu pozelim rec u masni goticki brk Wayne, stani, druze moj, stavi si pluteni cep u usta!

Tako i sa vecinom tih njih. Christian Death. Jebenti, Rozz, nemoj me cinit: smrt, crno, lubanje, krizevi, djavo. Je, je, whatever. Gdje je tu ritam, gdje je tu pjevljiv refren, gdje su tu pacici, zvjezdice, secerlema, roza polja na kojima pasu jos rozija krda bizona? Ma mani me se!

Od jedno ima par godina razvih neku precudnu i preperverznu fascinaciju Liberaceom (molim pogledati do kraja, inace nikoga ne castim zvakama, sokom od jabuka i cigaretama). Starackim prstima sramezljivo prckam Jutjubom (ocaj od muzike, ali ne mogu da ga ne gledam, kad govori u teve kameru, on ne govori, on vodi ljubav sa njom, sto mom malom srcu razgali obje predklijetke). Te oni kostimi koje je nosio, a koju su mu prijetili pojesti ga svaki cas. Te zacudjena realizacija ljudi nakon njegove smrti: Liberace je bio gejpeder?????? Ma nemoj!

Sve cekam kad ce me slijedece iz zasjede zaskocit Richard Clayderman. Ili Daniel O'Donnell (Boney M, pojedite se!). Cliff Richard je vec prepankrok za mene. Priznajem da mi je prosle godine u srce zapao i ovaj gnom, ali srecom na vrijeme uvidjeh katastrofu srcanog infarkta. Svejedno, mislim da mi je buduce putesestvije staricice koja slini na pojavu Ronana Keatinga skoro pa u dzepu (au, kako prijazan momcic, to cu sigurno govorit). Nadam se da ce se naci netko u blizini tko ce imati bilo koji oblik vatrenog oruzja za opasacem.

Izgleda da jedine pjesme moje mladosti koje i dan danas slasno odslusam su Zdravkove. Covjek za kojeg bih jos uvijek kalila celik i radila smjene u koksari. Klasik Zbog tebe je neprevazidjeno remek-djelo suvremenije glazbene povijesti. I dan danas se zacudim kako da producenti nisu stavili jos par busilica u pjesmu i kad nesto pocne cekicat nesto poput pneumatskog cekica sto me svaki put obraduje - jer Zdravko je radikal i koristio je alatke za pravljenje cesta u osmisljavanju pjesama puno prije nego Blixa i oni njegovi teutonski pajdasi).

Kako prevazici ovu faktualnu ispovjed? Samo prvo da vidim jesu li dionice porasle ili se skrsile i da li je poskupio kruh.

Hvala Big Vern za dizajn. Hura!