The Last Broadcast

petak, 31.08.2007.

Igrajmo se i pobijedimo!

Raspisujem raspasoj za dizajn. Posto prodje vec vise od 4 minute otkako napravih onaj moj snjeznobijeli (a 4 minute su mi domet, vise od toga ne pamtim, osim ako nije vazan detalj vezan uz to da li Nick Cave voli sendvice od sunke ili ne), sukladno sa time ne teknuva mi kako da ga ponovo spackam (mrzi me ovo odijelo, dobivam Kurcubiceve napadaje od njega). Dakle, tko me u novo ruho pretvori da budem sve ono sto nisam sada (lijepa, mlada, vrckava, plavusa) dijelit ce se primamljive nagrade u obliku: trapezoidne sarene carape (komada jedan); sukladne vunene suknje; debele narukvice od mesinga; rabljene peke; kopija diplomske radnje (obilato ilustrirane) o crkvenim freskama 14. stoljeca u sjevernoj Italiji, Koruskoj i Sloveniji; okrhnute pipete; zajednicko sjedenje na fotelji i slusanje Treptanja trepavicama.

Ili kako bi Xiola-pjesnik-vjesnik rekla:

Uslo mi u uho
Necu ove dronjke
Istem novo ruho
Necu brabonjke.

- 12:12 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 29.08.2007.

Na sprovodu sprovedena

Izgleda da cu postati baba narikaca. Odnosno, babetina koja ide sa sprovoda na sprovod. Naime, u zadnjih par komada godina samo oblijecem sprovode. Mrtvi me izgleda vole. A i ja volim njih. Samo sto su mrtvi. Pa sad ne znam kuda ova teorija vodi, ali ovakva pretpostavka, pace preambula, sama mi se namece.

Pa tako i danas. Sprovod vise, sprovod manje. Dobrovoljac u vezi muzeja sa kojim vise nemam ikakve veze. Ali zena bijase zmaj od zene pa reko' nece me sprijecit ni sedam valova, idem zaplovit prema gradu od velikodima (tim umiljatim imenom naziva se grad kapitalac na obalama ovijem - the Big Smoke).

Sprovodi. Em nikad ne znas kad ces zabrljat sa oblacenjem (iz principa ne oblacim sve crno - nisam ni na cacinom sprovodu, a kamoli ostalima). Em ne znas pjevat sve te silne psalme (samo otvaram usta). Em kad se treba pomolit - ne znam jerbo ne mogu mrdnit od prvog stavka (onog od oca koji jesi u nebesima i malko nesto o kraljevstvu njegovom i zlatu i svili i kadifi). Em danas umalo ne srusih ledjima neku policu koja se isprijeprijecila za inat taman iza mene usred svecenikove molitve. Vidi se iz aviona da nisam krstena. A da bogami pojma nemam ni kako se prekrizit (znam da ide nesto lijevo-desno/desno-lijevo pa gore-dolje, dakle, smrmosim nesto na brzinu).

Poslije dodju karmine koje me iz nepoznatog razloga uvijek podsjecaju na Joycev Finnegan's Wake (nesuvisle asocijacije, dio prvi i zadnji). Gdje se rukuje sa ljudima koje kao znas, a unutar mozga se imaginarno ceses toliko jako da poslije nastane krasta - tko je ovaj? Tko onaj? Pa nakeljis osmjeh koji kaze o, da, naravno, znamo se mi jos od ohoho. A krasta raste li raste.

Nakon svega imadoh priliku posjetit milo mi bivse radisno mjesto, gdje sa nepatvorenom sjetom promatrah planinu fascikala koje ostavih i rucno ih oznacih sa raznoraznim naljepnicama. Sjeta se ubrzo rasplinula u tisucu plinskih cestica kad mi rekose da su dozivili krah kompjutorskog sistema koji im je obriso sve (ni backup im nije pomogo jer funkcionirao nije). Iscmakah se i sa kolega Svedom. Kolega Jamajkanac na bolovanje se dadne. Pretjero je sa slavljenjem rodjendana. Djevice. Magare onaj ko kaze da se ne znamo zabavit

Na kraju price koja nista ne znaci zadovoljih samu sebe sa cipelama (dapace, komadima satenske krpe, ali ko fol spadaju pod obucu) koje kebam vec mjesecima. Sto samo potvrdjuje kako je opasno opasan (ovaj drugi opasan = to je kad se opases kaisem, na tu foru opasan) zivot moj. Samo jednom se zivi. Zivot. Smrt. Trt. Mrt.

Prekrasno poziranje: ucini se tako da se jedna noga malko odmakne od druge. Odmah bude stota slika. Jer ja sam kompozitor.

Kako utjerujem cemer? Sa ovim. Pa i ovim.

- 19:00 - Komentari (35) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.08.2007.

Smrt odijelima, sloboda dodjelama!

Divim se prekrasnom i to svjeze vlastito skovanom primjeru agit-propa.

Zadnjih tjedan-dva plesah na raznoraznim razgovorima za poso ko mecka sa zveckom na vrucem komadu metala. Kako bilo, tako i proslo - zavrsih ko upenzionisana mecka, na smetlistu, odnosno, ne pomaknuh se ni pedlja razdaljine. Uistinu, takva situacija dovela me do cupanja kose, potezanja rukava, lupanja glavom o raznorazne otvrdje plohe i povrsine, ali i zahvale dragom svevisnjem religioznom organu sa neba sto se u dogledno vrijeme ne moram utegnjivat u, po mene, smrtonosni oklop sto odijelom se nazivlje.

Sva sreca da biram rad u vlastitoj miloj i umjetnickoj mi profesiji u kojoj odijela, kosulje sa kragnom i manzetama, ulakirane i uvostene cipele sa dzonom koji kucka dok se hoda asfaltom nisu na visokoj cijeni. No, za razgovor, ko najveca politicka ulizica, valja progutat govno i ufitiljit se. Nema crnih sporckih jakni sa kapuljacom i natpisom Los Angeles (fino izgleda ko fejk Adidas sa dvije bijele strafne, vrlo modernisticki urban chic, reklo bi se, sa pokojom zakrpom jerbo je kvaliteta stepanja na jednoj visokoj razini). Nego guslaj crni sako, jedan jedini kojeg imadem, star 10 godina, mjesavina lana i pamuka, tako da kad samo i pomislis da sjednes vec dobijes izguzvane strafne na bubrezima i malko nize.

Svejedno, nisu mi potpomogli ni svi sakoi svijeta. Nije ni cudo kad se u njima osjecam ko Stevica Kurcubic/Ivan Bekjarev u Boljem zivotu (za one manje upucene: Kurcubic se stalno gusio u kravati, kosulji i sakou i non-stop bi rastezao ovratnik, istinabog, zato jer je radio spacke, a ja ih ne radim, ali ilustracije radi dobro dodje).

Zato brze-bolje pohitah da tugu utopim u ovome. Da ne bude da tugu uvijek tugu davim raznoraznim Shabanima. Nista lakse nego cepusnut sa vjesalice i kao lavovski plijen odvuci u svlacionicu, ali usput se pojavi jedna vrlo neugodna i neuprilicena poteskoca: kako doticni plijen stavit na sebe? Nekako je zaguljeno nasivena tako da provlacih glavu svugdin samo ne tamo gdje je trebalo: te u rukav lijevi; pa desni; pa prednjicu za zadnjicu; pa naopako izokrenutu na krivu stranu. Mislio bi covjek da je lako imati inteligenciju prosjecnog vodenog bicasa. Te pucaju dugmeta koja samo lud covjek moze zatvorit (dugmeta, pa jos na ledjima, ko je to vidio???). 15 minuta u kabini, dal' ce miliciju da zovu? Rufus Wainwright (moj omiljeni gejpeder nakon onog mog) drezdi nad citavim trgovackim podijem, a glava mi izviruje iz lijevog rukava. Mora da je to neki znak.

No, reko' sebi, a, jok brajko moj, nes' me ti smotat (to ja Celijinom komadu krpe sto ga napol nakvacih na truplo svoje vlastito) - zamantat cu ja tebi pred ocima kad-tad. Obozavam kad me 'vako obuhvate pozitivne i lahorne misli, osjecam se ko heroj, a bez onog zlocinackog djela - savrseno! Pogotovo u svlacionicama/kabinama gdje opojni mirisi caruju, a nemilosrdno neonsko svjetlo te ljepuskasto pretvori u svjeze izlegli komad neidentificirane amorfne mase.

Ali necu se sad zamarat bespotrebnim. Srce mi je na mjestu jer se sad znam obuci kako bog zapovijeda. Ruka u rukav. Glava kroz ono na sredini. Gumb za zakopcat. Patent za zatvorit. Moje je kraljevstvo nebesko. I jos jedna omiljena mi Rufusova. Ma tko ga ne bi pozelio?

A za one koji misle posjecivat ovo otocje i more koje ga okruzuje, evo uzivancije tu.

I jope' Rufus. Ne znam. Ne mogu. Ah. Jednom Rufus, zauvijek Rufus!

- 13:45 - Komentari (60) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.08.2007.

Sunovrat u ponor sredovjecja

Opet. Jos 23 dana me dijele kad vise skoro pa nece bit mjesta za ispuhat sve svjecice ljeta mojih gospodnjih. Nije da me fata neki posebno odabrani cemer, vise me plasi stura brojka koja ce se tintom pisat nakon imena mojeg ukoliko ikad zavrsim u kakvim vijestima. Ali stalno vodim tu neku mlaku bitku (dapace, dijalog, moglo bi se reci) sa vlastitim bitkom o starenju, oronjavanju, metaforickim odronima kamenja i jos kojecemu. Pa tako bude vrlo veselih trenutaka izmedju nas: te malko kudjenja, te mrvu grljenja, pa prstohvat prostacenja. Sve onako kako i treba kad se dvoje voli. Ko pas i macka, sto bi nas narod reko.

Osim ljubovanja sa gelenderima i inim pripomagalima tresuceg srednjevjekovnog zakrzljalog i nepodmazanog anatomskog kostura, zabrine me jucer navecer jos jedna ogoljena, a tako istinita cinjenica: subota navecer, a ja se zakracunala u kucu, plenula, odnosno, isparkirala perfektnim manevrom (ko da parkiravam Ford Transit kombi, recimo) vlastitu penzionersku straznjicu na sofu sa kockastim tapecirungom i sa neobuzdanom strascu zazurila u zlu katodnu cjevku sto popularnije televizorom je nazvase. Ali ne da zazurih u bilo sta, recimo, rokenrol, mladalacke orgije britanskog pucanstva, film u kojem muskarci skidaju zene i rade razne nepodopstine. A, ne. Nego bas u ovo, istovremeno misleci kako je Richard Burton bio bas dobar komad. Neceg. Jos mi je samo falilo da naculim naocari sa okvirima motiva lazne kornjace (one tocke sto imaju na oklopu) i spravim jednu dobru salicu kakaa.

I ponovo se roje raznorazni scenariji - sto slijedece? Diskusija o ekonomskom razvitku Swazilanda? Razvojni tecaj dolara naspram funte u 24 jednostavno razumljivih tocaka? Najefikasnija metoda prevencije razularene i alkoholizirane britanske mladezi u napadu na prisebne sredovjecneze poput tebe i mene? Kako zakrpati rupu na zakrpi?

Odustajem. Ali ne jos.

- 16:30 - Komentari (41) - Isprintaj - #

utorak, 14.08.2007.

Pivsko-cvarske dogodovstine

Da li zensko smije voljet pivo i ostat, odnosno, opstat zenskom? Da li pivljenje piva (pivljenje, ah, gordije zvuci od ispijanje) ostavlja trajnjih posljedica na onaj dodatni eks kromosom sto ga zena nosi? Sva ta pitanja i jos poneko nesuvislije motalo mi se glavom kad krocih vamo u subotu. Obicno su to sjecista bradatih, znojavih i trbusinastih muskaraca punih testosterona koje mozes teserom (zivim u ubijedjenju da je tesera motorna pila) da raspiljujes uzduz, poprijeko, cik-cak i jos svakak.

No, moje bojazni utopile su se ko macici u vodi - i pivski festival se gentrificiro. Pa kud ovaj svijet ide, majku mu staru i mladu?! To more i more zena, uz vec standardne goreopisane starosjedioce. Maltene da su i djecica bila sa njima, kolica, pelene, flasice, beba-zvecke. Mozda zato jer bijase obiteljska subota popodne, a ne kronerski cetvrtak navecer? Nisam dala da me smete i pomete ova bojazan nego sam se dala u potragu za pivom. Puno piva.

Zauzvrat dobih sve sto ne htjedoh jerbo zadnji dan festivala sve bijase porasprodato - odnosno, vecina tamnog i stouta i takvih nekakvijeh tekucina koje imaju i po 7,3 postotaka onog kemijskog spoja u sebi sto dodatni osmjeh stvara. To me je dovodilo do beskrajnog cemera bez ponora. Princip je jednostavan: razlaktaris se na jednom od ponudjenih standova, zatrepces okama i umiljato zatrazis picence. A muskadija sa druge strane pulta se sva raznijezi i natoci ti i vise od onoga sto si trazio. Za frakciju cijene.

I tako ko muva sa pola glave oblijetah naokolo trazeci tamno, tamno. Old Freddie Walker (7,3%) me oborio s nogu ko svjeze naostrena satara spremna za rasjecanje krmenadli. Ali vec otpocetka cangrizavo kmecah i deracih se za cvarcima. Naime, cvarci su tradicionalni prilog pivoispijanju na otocju ovijem. A sve neki standovi za hranu ubijboze - sve neka nouvelle cuisine, pa tajlandska, pa japanska (mislim, 'alo, japanska??), svakojakih nekojih kerefeka, a cvaraka niotkuda. Mozda su ih povukli iz prodaje zbog zdravstvenih razloga? Ovakovu ocajnu misao pokusah nokautirat iz sebe svakim atomom mojeg krhkog bica. No, nakon polusatnog kruzenja u najboljoj maniri ruskih svemirskih satelita na obzorju se pojavise oni. Sol, mast i zilava svinjska kozica (sa pokojom dlacetinom za bolju atmosferu i aromu) - sveobuhvatni trans svih cula u kojem se uziva, usprkos osjecaju da mi krvcu zamjenjuje mascoba. I to obilje mascobe.

I tako Bozja volja bijase zadovoljena. Vuk sit, koza pojedena i probavljena. Usprkos bojazni zamjene spola i genetsko-genitalnoj mutaciji (od zene do muskarca u par krupno-masnih koraka). Nije ni cudo da u zadnje vrijeme poludih za njom. Samo sto ona ne jede cvarke. Ali zato ih ja jedem za obje, a pijemo jedna za drugu (primjer Wino pijanog bulaznjenja i odje). Zivili!

Mili britanski cvarak. Cvarcic. Preuzet sa vikipidije.

A treba jednom i za Radimlju poc, treba se utrpat u taj autobus, a bogami i dat gas. Pa ko Pavle, ko Tasko, ko Dragan, ko Slavko, ko Aleksandar, ko Danilo, ko Milivoje i tako redom. Traze se i podobni i krsni Hercegovci da ispune kvotu. Sve prijave na plavoj koverti sa markicom na adresu autobus za Radimlje.

- 16:10 - Komentari (44) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.08.2007.

Predrodjendanski polovni bluz

U dubokoumnom moru mojih mutnih i maglovitih misli... Ma, jebo to, izgubih se. Ajmo otpocetka... Jucer navecer, izlazeci iz aviona te silazeci stepenicama da se konacno docepam tvrdog i cvrstog tla, po prvi, ali PRVI puta u zivotu mom mamutskom moradoh se pridrzavat za gelender. Da ne posrnem jer drhturavim korakom srljah prema tlu. Ovim zvanicno prestaju tri desetinke mladosti sto su jos uvijek tvrdoglavo cucale u meni. I otpocinje surova stvarnost.

Jucer gelender, danas pokretni lift za gore-dolje stepenicama, sutra papamobil. A jos uvijek nosim ljetne haljine na tresnje. Ja sam hodajuci oksimoron, odnosno, oksidirajuci moron.

Ne, nije mi jos rodjendan, ali kao predstavnik blazenih djevica Marija moram dramatizirat, racionalizirat i padat u afane.

- 12:30 - Komentari (59) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.08.2007.

Nema tol'ko sunaca kol'ko ima ovaca

Da nam zivi rad, ispeglane kosulje, cevap s lukom, ovca sa ovnom, odnosno ljeto i jos odnosnije, sunce koje nam sije iz svemira i obasija nas svestrano i sve tako jos nesto u suncevom sistemu.

Dakle, konacno smo parkirali barke, camce, jahte, tankere i ostala vodeno-ploveca sredstva u garaze, privezali ih konopom da ne odjasu i onesvijestili se videci da sunce postoji. Na ovom otocju kise, prezelene trave i kiselih ljudi kad se pojavi sunce, onda je to pojava ravna Marijinom i ostalom svetackom uznesenju u katolickim zemljama: izmili se en masse vanka, pohrli se u koji god ducan bio otvoren i opustosi poput skakavaca-grabezljivaca svaka pa i najmanja i najskrovitija polica sa ikakvim picem sto alkoholnim se zove; takodjer se pobrste hladne komore u kojima zna obitavati meso, a pogotovo ono mljeveno, grabi se ko da sudnji dan stize po posljednij puta i nikada ga vise nece ni biti.

Razgoliti se na veliko, maltene da se i koza ne svuce, tracka se svakojakim kremurinama za suncanje (eto, konacno se mogah po drugi puta ove godine nauljit sa Hawaiian Tropicom koji me izmasti ko prase pred pecenje, ali samo jednom se zivi pa ajde de), svakojake trbusine i bingo krila ispadnu vani, sto ponekad zna bit scena za pokrit oci i usesa. Gdjegod zdravo uho kroci sve sto se cuje jest Aman koje vrijeme nam dodje! Ah, milina! Ah, divota! Al' nece zadugo. Eto sto ti je protestantsko-luteranska-baptisticko-metodisticka logika (grom ce nas odmah pogodit posred desne obrve sto uzivamo)!

U globalu: pomami se celjad, obezglavi od silnog uzbudjenja sto svevisnji sunce poslade narodu koji dobrim dijelom godine grca u raznoraznim vododerinama. Svi se 'lade ko sumanuti, ziva jucer dosegla skoro pa smrtonosnih trideset, a meni sve nekako milo pri srcu jerbo sta je plus trideset kad je balkanski covjek (ja, op. a.) bazdaren na puno vise od toga?!

Zapravo, sve sto mi se vrzmalo po glavi od prije dan-dva bijahu ovce (setah se nekim obroncima zelenim dok je sunce przilo ko tava jaje na oko): nikad prije u zivotu ne vidjeh ovaca, ali onako, ovaca blizu sebe. Pa me to nekako zaokupiralo. Ovce. Sta li misle? Jel' stvarno samo citav dan brste, obavljaju toaletu i spavaju? Jel' im se mili ici u tor? Kakva im je vuna? Shishaju li se redovito? Nedostaje li im kupatilo sa kadom ili im je svejedno? Malko me bijase i strah (na primjer, hoce li mi odgrist prst, hoce li me nabost na rogove), ali ovce ko ovce, vidjele da sa seljakom ne treba posla imat pa me izignorirale ko decko bivsu djevojku. Napipah i malko vune koja im je valjda bila otpala. Pa bijah vrlo vidno uzbudjena.

Ovce. Ovce su buducnost. I sunce. Sunce je isto buducnost. Sloboda ovcama, sunce nama! Ovi njima!

- 13:40 - Komentari (40) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>