U dubokoumnom moru mojih mutnih i maglovitih misli... Ma, jebo to, izgubih se. Ajmo otpocetka... Jucer navecer, izlazeci iz aviona te silazeci stepenicama da se konacno docepam tvrdog i cvrstog tla, po prvi, ali PRVI puta u zivotu mom mamutskom moradoh se pridrzavat za gelender. Da ne posrnem jer drhturavim korakom srljah prema tlu. Ovim zvanicno prestaju tri desetinke mladosti sto su jos uvijek tvrdoglavo cucale u meni. I otpocinje surova stvarnost.
Jucer gelender, danas pokretni lift za gore-dolje stepenicama, sutra papamobil. A jos uvijek nosim ljetne haljine na tresnje. Ja sam hodajuci oksimoron, odnosno, oksidirajuci moron.