Opet. Jos 23 dana me dijele kad vise skoro pa nece bit mjesta za ispuhat sve svjecice ljeta mojih gospodnjih. Nije da me fata neki posebno odabrani cemer, vise me plasi stura brojka koja ce se tintom pisat nakon imena mojeg ukoliko ikad zavrsim u kakvim vijestima. Ali stalno vodim tu neku mlaku bitku (dapace, dijalog, moglo bi se reci) sa vlastitim bitkom o starenju, oronjavanju, metaforickim odronima kamenja i jos kojecemu. Pa tako bude vrlo veselih trenutaka izmedju nas: te malko kudjenja, te mrvu grljenja, pa prstohvat prostacenja. Sve onako kako i treba kad se dvoje voli. Ko pas i macka, sto bi nas narod reko.
Osim ljubovanja sa gelenderima i inim pripomagalima tresuceg srednjevjekovnog zakrzljalog i nepodmazanog anatomskog kostura, zabrine me jucer navecer jos jedna ogoljena, a tako istinita cinjenica: subota navecer, a ja se zakracunala u kucu, plenula, odnosno, isparkirala perfektnim manevrom (ko da parkiravam Ford Transit kombi, recimo) vlastitu penzionersku straznjicu na sofu sa kockastim tapecirungom i sa neobuzdanom strascu zazurila u zlu katodnu cjevku sto popularnije televizorom je nazvase. Ali ne da zazurih u bilo sta, recimo, rokenrol, mladalacke orgije britanskog pucanstva, film u kojem muskarci skidaju zene i rade razne nepodopstine. A, ne. Nego bas u ovo, istovremeno misleci kako je Richard Burton bio bas dobar komad. Neceg. Jos mi je samo falilo da naculim naocari sa okvirima motiva lazne kornjace (one tocke sto imaju na oklopu) i spravim jednu dobru salicu kakaa.
I ponovo se roje raznorazni scenariji - sto slijedece? Diskusija o ekonomskom razvitku Swazilanda? Razvojni tecaj dolara naspram funte u 24 jednostavno razumljivih tocaka? Najefikasnija metoda prevencije razularene i alkoholizirane britanske mladezi u napadu na prisebne sredovjecneze poput tebe i mene? Kako zakrpati rupu na zakrpi?
Odustajem. Ali ne jos.
Post je objavljen 19.08.2007. u 16:30 sati.