The Last Broadcast

Pamet kao ta(k)va

Da, ona stara uzegla tava na kojoj se obicno prze jaja na oko.

Neki kazu da ih pamet nije bas obletila. Mene ne da nije obletila, nego nikad ni nije pomislila na me'. Sto je jedno malko teze breme za podnijet nego ovi ostali utezi sto me potezu za kosulju. Recimo, kazu da se pamet zna dijelit. Pa dobro, bogamu, gdje sam onda to bila kad se dijelilo i kad je grmilo i sijevalo? Nije da se nisam trudila. Trckarala sam naokolo sa kapom okrenutom naopacke i molecivim glasicem piskutala kao cigansko dijete u dronjcima De udeli nesto! Ali ili me nije vidjela; ili nisam dovoljno munjivala u rebra ostalu konkurenciju; ili izgubih dobru volju najbolju. Ali pamet dobila nisam. Nije mi pala nit' s neba, nit' u rebra. Dobro, mozda pola od onog pocetnog p se ipak negdje greskom usancilo. I nista vise. A Pametcuga se bila raspojasala i dijelila i sakom i kapom i rukavom i reverom naokolo. Propinjah se na nozne prstice gracilnoscu posrnule balerine. Ali bezuspjesno. Supljina ostade porazno prazna. A ja gladna. Kvrci mi u glavi umjesto crijevima.

U raznoraznim skolama i ustanovama gledah kako svijet razumijevase jednadzbe sa raznovrsnim nepoznanicama, kako su se dizala dva prsta da se pohvali kako se zna i razumije. U mene: nista. Mrak. Prazno. Zavjesa. Paucina u sva 4 kutka. Nitko ne zivi tamo.

Svaku stranicu knjige moram procitat obavezno jedno 2-3 puta. Da uopce shvatim tko-kako-zasto i da pohvatam sve Svilanit konce uzduz i poprijeko. Zasto se desio veliki prasak i kako da vizualiziram crne rupe jos me i dan-danas muci. Zaglavila mi percepcija u pitaj-boga kojem filmu i nikako da se povrati vlasniku. Ili se udavila u kanalizaciji.

Najveca misterija mi je za sada jos uvijek sto je to ofsajd. Nikako da preostalim neuronima i elektricnim impulsima povezem kao zaprska varivo. Znam da postoje noge, lopta, trava, sudac, ona zastavica u kutu. I da se nekad smije protrcat. I nije nesto, ali s obzirom da su meni i zniranci bili problem za zavezat sve do negdje ohoho godina onda se ovo mora gledati kao nobelovsko-razumijevajuce dostignuce.

Za sada se izuzetno lukavo svercam kroz zivot, migoljim, improviziram, tu i tamo zapjevam uz Tony Bennetta. Ozbiljnija sam konkurencija vlastitoj macketini u svakom, pa i najmanjem cerebralnom pogledu. Tko ce pobijedit ne zna se. Bit ce to bitka bok uz bok, skok na skok. I kako Jack moze toliko trcat pred kamerom bez da umre?