Marketing
Brojke i slova
Oduvijek sam vise voljela slova nego brojke. Brojke su apstraktne. Brojkama ne mozes sloziti nista drugo do brojki. Slovima se mozes poigravati. Brojke mozes samo nizati. Nisku od bisera nizati bez kraja i konca.
Oduvijek imadoh problem sa brojkama, zbrajanjem, oduzimanjem, dijeljenjem, mnozenjem. I to onim od shuba. Aj dvjestodvaejs' plus sedamdesetitri! Mozak stane, krv kola, tabula rasa. Pokusavam ispisat to u mozgu kao olovkom na papir. Ili kako su one blagajnicarke znale koliko kusura vratit. Pogotovo na onim starim kasama gdje nije bilo dugmeta za unos koliko ti je stranka dala pa da odmah izracuna. A, ne. To mi bijase tolika misterija u mladjim godinama da sam sate i sate o tome razmisljala. Bezuspjesno. Tek relativno nedavno shvatih da ne izracunaju odmah citav kusur nego idu pet, deset, petnajst.
Ne da mi se vise krast slike. Ona fora: modeli sa dugim nogama, lakiranim noktima i pjena-slagom oko ustiju. Odsad samo ja. Peterorazredno, narcisoidno, ali moje.
Slovima, dapace, mozes svasta. Mozes ih dodavat, oduzimat, pa cak i gutat (ono, progutaju se slova pa si sad misli sto je pjesnik htio reci). Mozes ih nadogradjivat, izvitoperivat, pisat na drugom jeziku, mijenjat znacenje. Mozes kovat rijeci poput Dnjepropetrovsk. Aj da vidim koje brojke bi bila ekvivalentne ovome! Slova su ko sah, ides ravno, pa malo dijagonalno, pa pucas ko iz topa, pojedes jedno, vratis drugo, iskujes trece kao kovaci kopita, kazes jedno, ovaj razumije drugo, rimujes besmislicu sa gluposcu, mozes permutirat, nekad cak i mutirat. Sa slovima nikada nije dosadno. Da je moguca mormonska slovna poligamija udala bih se za svako slovo ponaosobc.
Na testovima iz matematike samo bih blejila ko krava u dzezvu, vrpoljila se, pokusavala prepisivat (doduse, bezuspjesno), procitat salabahtere koje vandalizirah olovkom po klupama. Dapace, na satovima rvackosrpskog jezika i knjizevnosti, hm, pa sve je bilo isto (vrpoljenje, prepisivanje neke teorije koja kaze sto knjizevnost jest) osim sto bih se, kad se pisala zadacnica, raspojasala do pasa pa i skoro nize. Udri da se igram slovima koje bih oblikovala u recenice dugacke i po nekoliko Velikoimalorokovskih tunela. Ali glavno da je zvucalo bombasticno, barokno i suplje, bez nekih velikih poanti. Glavno da su bila titrajuca slova na papiru.
Jedan od razloga zasto volim Wino. Iliti Declinehouse, kako je tu popularno i od milja nazivaju. Rimuje today sa Tanqueray. A Tanqueray je jedan jako fini dzin.
Post je objavljen 03.09.2007. u 11:30 sati.