The Last Broadcast

nedjelja, 29.07.2007.

Zena bez mode ko riba bez vode, ali i ko burek bez mesa

Voljela bih da se mogu opisat ko modni guru. Onaj guru koji je bog i batina i zakon i shlus za raznorazne modne hitove, pa i kritike. Volim tako ja svasta zamisljat, pa i puno vise od toga. Tu i tamo i ovamo ubacim se ko svemirac na obradivi komad povrsine zemlje ovdje i odmah se brzinom svjetlosti povucem ko oseka. Ali sve je to samo jedan oveci avaj i vapaj.

Tako se razjogunila jedna razgovjetna diskusija u turskom restoranu izmedju nje, nje i ovepotpisane o obuvalima za ljudske nozurine. O tome da li su turisticke sandale ili japanke primjereni komadi obuce. Ko wannabe modnom guruu (obozavam kad se dva ista slova spoje u materinjem mi jeziku) i jedan i drugi komad cine mi se poput rapsodijske beskonacne nocne more noznih prstiju. Sve gdje se vide prsti, pa jos k tome i pete (pogotovo ako su jos i rteni patati stono bi moji Makedonci rekli) jest djavolji izum kojeg bi trebalo zakonom, podzakonom i jos kojekakvim pravnim dokumentom zabranit. Ne mogu se odlucit koji od ta ljupka komada popularne ljetne obuce mogu smislit ko celer na salatu. Vetoizirah i svaku pomisao da bi moja sicusna nozica ikad obula i jedan od ovakovih primjeraka.

I tako se ukljucih u diskusiju kao visi politicar, diskutirajuci (doduse, diskutabilno, ali barem je moje) o prednostima. Nedostacima. Nogama. Onim znojavim. Noznim prstima. Petama. Svaki pediker bi mi pozavidio na ovome. Sta me briga, na plazu i ovako i onako idem svakih dvadesetak i nesto godina (dakle, prije nego sto umrem ne gine mi jos jedno plaziranje). Pred ocima su mi se valjali svakojaki prizori: cak mi se odjednom pojavi i vizija pandofli, odnosno, onih plasticnogumenih sandala za plazu, koje su izuzetno popularne i na bazenima (sa obaveznim Adidas ili nekim drugim olimpijskim logom). Prisjela mi tekila odmah u roku jen'-dva-tri.

A istovremeno citavu vecer natezah i potezah slic na hlacama koji se rastvori kad covjek-zena napravi 2 i po' koraka (dodatak: slicu je otpao i onaj metalni jezicak koji sluzi za potezanje, tako da je zatvaranje jedna prava i vesela avantura). Te navlaci. Potezi. Lomi nokat. Krij sa torbom da se ne vidi. Maskiraj sa besplatnim izdanjem doljespomenutih novina. Nonstalantno mrtvo-'ladno pillji u daljinu, kao, necemo se sad nervirat oko neceg tako beznacajnog slucaja kao otvoren slic na osobi zenskog spola. Ponekad me moralnost potapsala po ramenu pa samu sebe dovitljivo pokusavah zatvorit diskretnim pokretima, bez da me se okarakterizira kao perverznog manijaka sa vragolastom iskrom u zjenicama. Ali izdaje me onaj karakteristicni mot u trenutku potezanja slica na gore, kad se trbusina uvuce, a koljena malko saviju. No, bas kao za inat omililo mi se nosit ove hlace taman kad je slic poceo lose, odnosno, nikako funkcionirati.

Takodjer ko modni guru u povojima, stilist, apsolutist, besposlicar, prije neki dan opet probah one visoke pete koje nosih prosle godine. Jedanput. I izdrzah jedno 2 sata u njima. Kao, aj da vidim jesam li ista narasla u zenskosti od zadnjeg puta. Obuh. Napravih nekoliko prakoraka od kreveta do prozora. Kolabrirah. Razmisljam da ih stavim u staklenu kutiju i samo sjetno gledam i gladim preko stakla.

Jer ja sam ipak modni seljanin.

- 21:00 - Komentari (56) - Isprintaj - #

srijeda, 25.07.2007.

Jedna slika govori vise od tisucu sedamsto pedeset i dvije rijeci

Slike su zacudjujuca pojava i strasan izum. Ilustriraju. A bogami i govore, a da rijec jednu ne kazu. To me uvijek neobicno osupne, ali nakon par minuta razmisljanja mislim da mi se daske ipak posloze u jedan niz kucica od drveta.

Spretna kakva jesam spazih zlatnu priliku ovjekovjecit jedan ushiceni trenutak dijaspore, krvi, suza radosnica i zemlje tudjice. Dakle, kompozicija se sastoji od:

-jedne tube jetrene Gavrilovic pastete (moj poklon njoj - jer sam najbolja drugarica i ona me voli vise od svega)
-dvije kopije besplatnih londonskih novina London Lite, kao podloga za umjetnicku komparaciju domaceg autohtonog proizvoda i neprijateljskog medija
-plasticna casa puna hladne kave sa karamelom (light verzija, da ne bude zabune, jer ja sam ipak zensko utegnuto u doljespominjanu haljinu); kao ilustracija kapitalisticko-globalisticke ruke pod kojom stenjemo i cije radnje pohodimo; kao neki socijani komentar na potrosacko-megalomansko-fasisticko drustvo u kojijem se zivi ovijeh dana, mjeseci, godina
-kraj kompozicije jer ponestade objekata koji bi se mogli nasadit na stol

Mislim da je samo pitanje vremena kad cu zapocet stvarat vlastito fotografsko remek-djelo. A i svidja mi se ovaj ljetni hit mjeseca. Posveceno svima onima koji se ovih dana pracakaju u moru.

- 10:00 - Komentari (43) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.07.2007.

Kad zena voli, onda boli

Nakon 24-satne dvojbe i ostre borbe sa demonima kako se samo zensko zna borit, kad borba varira izmedju kupit cu te, mala moja ili mrs, necastivi, mici mi je sa ociju, odluka je pala ko svjeze nabrusena sjekira: idem po malu i nitko me nece zaustavit. Tako ti je mala moja, kad ljubi zena. Haljinu. Odnosno, kad odluci raspikucom postat. Naprtih torbu na sebe i na put.

Al' ne lezi vraze puta, nameracih se na najgori dan ikad ovdje, kad je kisa lijevala uzduz, poprijeko i onda jos malo uzduz. Mislio bi covjek, eto, sad ko ne vjeruje u Bibliju, evo mu dokaza. Ma i da su sjekire, buzdovani, ma i kamp prikolice padale, ne bi me omele u misiji. Zenu sa namjerama. Usprkos kisnjenju do koljena, zatrazih povratnu kartu do Londona. Zalud zena kartu trazi. Vapeci rukama prema nebesima cinovnik me obavjestava kako nista ne vozi zbog poplava. O, Biblijo, zgromi me! Nije mi preostalo no da se pokisla i pokunjena vratim tamo odakle sam i dosla. Sad sam je jos vise zeljela. Zarka zelja zeljezno mi je pritiskala dusu u grudnom kosu.

Pa posto sam i ja ko Sinan jer ne volim recima vec dusom, jel', i da me nece tamo neka kisurina i poplava smest, dadnem se na putovanje vozilom vlastitim u suprotnom smjeru. Mislim, kad volim, onda volim, jel', nema sad cile-mile-povuci-potegni. Nema hocu-necu. Il' das, il' ne das. To su te ljubavi na prvi pogled. Shekspirijansko-sonetne ljubavi. Ljubavi od koje se u afan pada.

Volim pazarit u tom ducanu. Sviraju raznorazne ploce koje sadrze pjesme od modernih bendova poput New Young Pony Club. A posto sam tako moderna da boli glava, onda se tamo osjecam ko pastrva u planinskom potocicu. Onda se osjecam da i nisam toliko stara koliko, zapravo, jesam, da je citav zivot preda mnom i da izgledam svjeze poput jutarnje rose na ruzinom listu kojeg jos gusjenice izgrizle nisu.

Uglavnom, spazih izabranicu srca mog, te je pazljivo i brizno pogladih i prozborih da ce biti moja i to sad! Mislim da joj se to svidjelo, ali ipak, morala me malo tentat u svlacionici. Gdje smo se malko porjeckale pa je skoro poderah u tisucu tekstilnih komadica (nije htjela lako kliznut kroz glavetinu mi, pa se onaj gornji shifon poceo parat). Istovremeno je preko zvucnika dopirala melodija jos nekog ultra kul benda kojeg se sad ne mogu sjetit. Pjesma koja egzaltira, uzdize, koja te cini kao da si u divnom filmu, da se busas u prsa, da si nepobjedivi Chuck Norris. To me je osokolilo ko sokol-mama svoje sokolove, da zaboravim kakvu pizdariju od ljeta nam je ovaj (ne)castivi gore uprilicio.

Na kraju krajeva, ona je postala moja. Sto drugo da zena i pozeli, osim mrvu sunca i komad kruva da je moze metnut na se' na barem pola sata?! Jer frivolnost je moje drugo ime.

- 18:30 - Komentari (34) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.07.2007.

Kako se zaboravlja materinji jezik

Dok se domovinski narod topi ko sladoled u pustari, nadala sam se da moja zora nikad nit' svanut, nit' proplakat nece. Ali zaludu u pijesak glavu zagubih. Sustiglo me, zaskocilo ko zec zecicu. Poceh se krzmat oko padeza vlastitog materinjeg jezika. Bijase to kad htjedoh po tritisucitisedmi put ostavit komentar koji odise pamecu, savjetima i mudroscu. I lecnuh se poput slomljene tresnjine grancice. Jel' treba genitiv? Il' dativ, mozda? Da se ispali akuzativ? Nista od ponudjenog nije valjalo. Smrdilo je ko ostavljena friska sardina u haustoru.

Valovi srama i bruke oplakivali su me silnom snagom. Sve ono cemu se grohotom smijah dugogodisnjoj dijaspori te posprdno kaziprstom pokazivah na inu kad zaborave jezik kojeg ga mater nauci, sve to obilo mi se u tvrdu, ali suplju tikveshinu (glavurdu). Postadoh jedna od onih koji natucaju i zamuckuju, onih koji traze pravi padez, koji se cesu penkalom po zaushju (iza uha) mudrujuci je li ide -ije ili -je. Ja doticna, koju svi ispitivase u skolama mudrim koje pohodih da li ide meko ili tvrdo c? Pretvaram li se to u Borisa Miksica? Bog da mi prosti.

Jest da mi treba 24-satna jezicna aklimatizacija kad u domovinu uplovim (jer se moram hrvat neopisivim nagonom da nakon svake hrvatskoizrecene, ali sintakticko dubiozno izrecene recenice, ne ubacim you know); jest da kad pricam sa ostalom dijasporom engleskom svako malo odsjece nam se vokabular pa u razgovoru ubacimo raznorazne grubo brusene dijamante poput attachirati, bojlirati; jest da ponekad samu sebe u 'aps stavim jer mi je lakse izrazit se na neprijateljskom jeziku. Ali da se obrukam sa padezima ko sirijski ucitelj tjelesnog u skoli (gledaj u Zvonimir!), e, to mi je taman trebalo ko masna fleka na bijeloj kosulji.

Jedva cekam sto je slijedece. No, vidim da ni odredjenoj Alison Laydee ne bi bilo lako danas. Ili to, ili su ovi tzv. izdavaci moroncine koji ili lazu, ili nit' ne procitaju, ili kradu, ili i jedno i drugo, a mozda i trece..

Odo' opet slinit nad mojim ljetnim stivom i mojim novim omiljenim bendom. Barem znam da mi je engleski dobar.

- 18:00 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.07.2007.

Mun-che-sta' (malo fonetike ne skodi)

Tako otprilike da se izgovori Manchester, po sjevernjackom.

Dok se domovljani i ini rastapaju na suncu i dok im krupnije nego inace graske znoja cakle celo i ostale dijelove tijela, odlucih se okupati na kisi. I to u Manchesteru. Nisam mogla naci bolje kupaliste. Nisam znala ni sto ocekivat od treceg grada po velicini na ovom otocju. Prvo sto mi pade na pamet bijase The Hacienda i sve sto uz to ide. Ali odmah mi i otpade sa misli jerbo su je sravnili sa zemljom i izgradili stanove. No, dobro, svejedno, ovog puta cu namjerno bit Svabo u dotiranom filmu i strecat naokolo Haciende. I ostalog.

Osim sto se barem jedno 3-4 vozikah u krivom smjeru tramvajem (imaju samo 2 linije i na te dvije se izgubim, a na londonskoj podzemnoj mrezi disem ko kit u oceanu), prehodah centar uzduz i poprijeko. Napominjem kako mi je orijentaciona sposobnost (namjerno u jednini) ravna ne vinskoj musici, ne amebi, nego bakteriji. Ili mozda virusu. Sjever, jug, istok, zapad, nista mi to ne znaci. Uvijek cu skrenut u krivu ulicu jer mislim da bas onda idem juzno, a trebam ici zapadno. Vesele minute, pa i sate potrosih u takvim radosnim ukazanjima.

Takodjer valjda ili izgledam ko Manchesterac (odnosno, Mancunian): jedno 4-5 puta bijah ispitivana od strane turista: di je ovo, di je ono. Cak i znah odgovor na jedno priupitavanje. Osjecah kako mi grudni kos raste ponosnom ekspanzijom. Noseci John Lennon NYC majicu polucih euforiju nekog Manchesterca inim gradom. Jeee, NYC, to je grad, rece on, a ja mutavim jerbo manchesterski naglasak bas ne razaznajem u mozgu previse. Jes' odanle, i dalje drobi mladi Manchesterac. Eeeer, ne. Opet on: NYC, NYC, that's where all the action is, man, yeeaaahhhh... I nastavi u svom smjeru, ja u svom. Eto ti Manchestera! Pardon, u Salfordu. Jerbo, ne dao bog da kazes da je Salford dio Manchestera. Kao sto tabla kaze na drugoj strani rijeke You are now in Salford. Da ne bi bilo nismo znali.

Salford Quays

Odjedanput mi je cak sinulo da bih mogla otic i ustrecat ulaz u Salford Lads Club. Da, taj. Koji ima veze sa TIM bendom. Jer jos uvijek volim Mozzera. I sada, sa ekstra slaufom okolo trbusine koja mu ne da da zakopca sako. Jer me sve nesto zagolica unutra cim se njegovo ime spomene. Keats, Yates, Wilde, tamo, amo. Za to je trebalo prijec rijeku iz Manchestera u Salford. Prvi pokusaj bijase proznjet neuspjehom. Jerbo me uplasila sitna sedmogodisnja djecurlija koja se motase oko nekog sumnjivoizgledajuceg puba. Pa se poberoh natrag u Manchester. Ali sa toliko cvrstom voljom (ko zeljezarija u zeljezari) da opet probam. Dva najbolja stiha ikad u povijesti Mozzer ispisase: punctured bicycle on a hillside desolate, can nature make a man of me yet i as Anthony said to Cleopatra as he opened a crate of ale - svatko tko opise MarkoAntonija kako otvara gajbu piva dok prica sa Kleopatrom je moj najbolji prijatelj. Mislim, znam ja da postoje i The Fall, i Happy Mondays, i Joy Division, ali...

I probah. Pizdamaterina, taj Salford, zive duse nije bilo, a ocekivah horde Mozzer fanova u poderanim vestama, kvadratnim ocalama i Mozzer frizurama. A kad ono - nikog! Tu i tamo kakva odbacena sofa ili fotelja. Pa dobro majku mu, znam da je nedjelja ujutro, ali da bas nikog nema? Proklinjah Mozzer fanove i njihovu nesposobnost (a zapravo, htjedoh da se prikacim jednom od njih jerbo pojma ne imadoh gdje ic), dostigoh do cilja, odskljocah i odoh se izgubit na tramvajskim linijama. Ali ne lezi vraze, i tamo me zaskocih neki Manchesterac i podvrgo me ispitivanju i prijateljskom caskanju. Prijateljski neki ljudi, zakljucih.

Zatim je pocelo kisit ko da je smak svijeta. A sto ucinih? Po najvecoj kisurini kupih bikini (valjda samo da mu se divim jer sudeci po vremenu ovdje metnut cu ga ko sto ce krava obuc kravatu), da bi se potom usancila u Harvey Nichols. Gdje obrazima, a ne rukama, milovah raznorazne Missoni i Pucci haljine od po 1000 i kusur funti. Gdje isprobah svaku kremu. Tekucinu. Sampon. Tako da naposlijetku mirisah ko bozicno drvce u kupleraju.

Upih ipak i malko kulture gdje ponovih gradivo o umjetnosti, no umjesto toga samo sacah gdje su im alarmi, gdje su im data loggeri za temperaturu i relativnu vlagu, jesu li im panoi na skris i koja pojedinacna slika ima alarm na poledjini. I naravno, odmah se nacrtah u Gay Villageu u Canal Streetu gdje zasjedoh na gin & tonic u bar zvan Queer. A lijepi i nedostizni muskarci prolaze kroz grad. Milina!

I uopce nije istina da je grim up north. Jedino sto pada prokleta kisurda svako malo, ali necemo sad previse sitnicarit.

- 11:40 - Komentari (33) - Isprintaj - #

petak, 13.07.2007.

Ona drumom, a ja sumom

Mogla bih o tome kako postadoh ovisnik o dimljenim skusama i kako mi se prsti uvijek zamaste dok ih vadim iz najlona, ali necu. Zapravo, hocu, ali necu. Samo se nadam da se covjek ne moze samo tako pretvorit u ribu (ili u ovom slucaju, skusu, pa jos k tome i dimljenu). Jer ja vjerujem u znanost. I ljubav, dabome, da se ovaj ne bi odmah naljutio.

Mogu i to tome kako volim i aerodromske tepihe. Imaju specifičan miris. Aromu. Dezen. Kada duboko udahnem stojeći na jednom od njih kao da sam na pokretnom, dapače, letećem, ćilimu. Ali necu ni to.

Kad bogu i djavlu kradem jutra, podneva, pa cak i noci u malom i skromnom kutku domovine iz koje potjecem, obavezno dodje momenat kad se covjek valja posakrivat od svih tih silnih Anica, Marica, Barica, Micika, Milki, Lojzika i slicnih. Ili plocu snimit pa je vrtit svaki put kad me obaspu ispitivanjima iste vrste. A posto sam mrgudni neki covjek sa jedva dvije-tri podobne manire odlucim poigrat mladenacke igre pod imenom skrivaca. A kad se odlucim na tu igru, za jos bolje raspolozenje bas naidje barem jedna Barica. Ili Marica. Pa tako objema bude jos veselije nego inace. Da, mi provincijalci znamo se najbolje igrat igrarija.

Pa tako i ovog puta.

Skoro pa Bullit scena domace treceklasne provincijske proizvodnje. Sa trgovackim kolicima. Moje iskusno oko spazilo je nju (AMBMML) na jednom finom i pristojnom odstojanju u lokalnom Mercatoru. Divno, pomislih, i vec se zakamuflirah na odjelu koji je skrivao tegle i tegle ajvara, kiselih krastavaca i cikle. A AMBMML (AnicaMaricaBaricaMicikaMilkaLojzika) prtlja li ga prtlja na pultu sa kruhom. Koliko treba da se odmjerka kila kruha? Ali nema ustupaka ni u ovakvoj partiji skrivaca. Prelazim u odjeljak sa brasnom, rizom i cajevima, prebirem po kutijama kamilice. AMBMML
se pokrenula dva koraka i odmah zastala na pultu sa mesom i mesnim preradjevinama svakojake vrste. Da je bolje ne znam pomislila bih da je na godisnjem odmoru na vec spomenutom pultu. Ili je odlucila otvorit ilegalnu mesaru u vlastitoj kuci. Vozam kolica i sebe po ostalim odjeljcima, vec vidno raznervirana. Okrecem zavoje ko velika. Nakon vec treceg zaustavljanja kod ukiseljenog povrca osjecam bubnjanje vlastite krvi tik do arkade. AMBMML meta ovog puta je vec napredovala do: suhomesnatih proizvoda!! Jeee, maknula se od svjezeg mesa!

No, ipak, ti vrazji suhomesnati proizvodi, ne moze mutav covjek (ja) prismrdit do kase, a da ne prodje pored njih. Dakle, ne preostaje mi drugo nego da se opet pricepim na kolica i vozam naokolo. Toliko dobro odvozah da si na kraju, na samom kraju, pred samim hepiendom (AMBMML je prtljala oko i na kasi ojrima) doticnim kolicima masno odbih cjevanicu lijeve noge. Sad znam kako je nogometasima. Stigla me bozja kazna za ove kerefeke. Jednom mutav, zauvijek mutav. Jednom divljakusa, zauvijek divljakusa.

Inace, ovakva vozanja su mi vec u malom prstu. Posto se majka i ja sakrivasmo od jedne druge AMBMML u vlastitoj kuci (inace, AMBMML specijalnost jest da dodju potpuno nenajavljeno). Mislis, dosla streljana strijeljat nas, koliko puzasmo po kuhinjskom podu, strateski pozicionirane, gledajuci kad ce ofanziva prestat. Ali u mojoj provinciji ne ide to tako lako. To se okrece naokolo. To se sece okolo kuce, zavirkuje u prozore. To se uzima metla i mete oko tudje kuce. To se isprobavaju svakojaka vrata da slucajno nisu otkljucana. Ma, milina! U medjuvremenu uspjeh pojest jednu kiflu sa sezamom i popit pola kiselog mlijeka, a sve na koljenima, i istovremeno podupiruci vrata koju bi inace promaja razvalila i odala moje i majcino stratesko utociste. A to se nije smjelo dogodit.

Samo u nasem i vasem susjedstvu.

Alaj se nekad dobro jelo! Jedino mi nisu jasne ove pare sto ih ovaj Semsi stavlja u dzep sakoa. Hm. Iako, ovih dana vise naginjem njemu. Bekim razbija case.

- 14:30 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.07.2007.

Od Zagorja do Botswane i natrag

Nakon pocetne euforije veselja odjedanput zabezeknuto zastadoh tik pred ulazom u birtiju slavlja: di ja to idem, zvonilo mi je poput masivnih mjedenih crkvenih zvona sad u desnom, sad u lijevom usesu. Usplahireno udjoh. Usprkos muzici i opcenitim zamorom za sankom moglo se cut (da, cut) kako su svi prestali lokat i uputili pogled prema uzlazu/izlazu. Osjecah se poput ono dvoje u Americkom vukodlaku u Londonu (osim sto se ovaj doticni vukodlak tada nalazio u Zagorju), kad unilaze u yorkshireski pub. Tako nekako. Ipak, natjerala sam se da ne budem Shvabo u dotiranom filmu.

Mater mu, ne prepoznajem nikog, bijase mi mantra 5 sekundi, nakon sto me snazna rucetina prigrabi za lakat i prodre se na zagorsko Ohohooo, Xiolica????? Sacu da te odvedem u dvore slavljenicke!. Uf, dobro je, znam koji je. Ali ti kojih se sjecam bijahu u manjini. Vecinom ispijah mozak onoj koja je sjedila do mene sapcuci panicno Aaaaeeerrrmmm, aaaaaa koji je ono/ona??? Propisno se obrukah vec na samom pocetku ne prepoznavsi djevojku-zenu sa kojom sjedih u klupi zajedno. Zenu koja je rekla da ce zenit Bonoa iz U2. Nakon 'vakve bruke sve je islo lako.

Prvo sto primjetih jest da i muskarcima i zenama fali najmanje po jedan zub. Ne znam sto to govori o stomatoloskim rabotama i malverzacijama u Zagorju. Takodjer su muskarci malko oveci u struku i otanji po glavi (odnosno, kosi), a zene, hm, pa dobro se drze, izuzevsi pokoju pramenastoobojanu frizuru a la MacGyver. I pokoja mishka puna snopova tamnih dlaka. Ona zenska. Sve se, kao sto i prilici, pozenilo, poudalo, odjecilo, razvelo. To i bijase problem: nakon takovijeh egzistencijalnijeh pitanijeh ne znadoh vise sto da brbljam. Sva sreca zagorski bend je derao pjesmu za pjesmom pa se izvadih iz takvih situacija telecim smjeskanjem i eheh-ne-cujem-bas-dobro-alaj-su-glasni-a-da-nisu-pricali-bi-mi-ohohoho rucnom gestom.

Osim sto su nas strpali tik do svadbene druzine vesele (mlada: sa trbuhom do kruha; ako je punoljetna skidam se u bikini odmah i sad, mladozenja: ako zna uzgojit brkove i ako je poceo mutirat, svaka mu cast), bilo je, ahem, veselo. Sa antropoloskog stajalista. Osjecah se ko Eskimac u Botswani: nevjerojatan osjecaj pripadnosti plemenu. Ne mogah se poistovjetit ni sa kime, osim jednim-dvoje. Najveci postotak ih je u policiji/granicnoj policiji. Onda ugostitelji (odnosno, konobari/konobarice). Pa privatnici (cudo rvackog gospodarstva, dabome) autoprijevoznici.

Uopce se nisi promijenila! pljustalo je sa svih strana. Grizoh jezik da ne repliciram Ti jesi: ocelavio si, otromboljio i generalno izgledas ko cunj za kuglanje. Ali nisam. Jerbo se sjetih da i ja ostarih i oronuh u ovih zadnjih 5 stoljeca koje slavismo.

Moja sestorazredna ljubav, Joza (sa zh), je policajac, bog ga blagoslovio. Malko se pretvorio u kopiju Tonyja Soprana, dakle, malko celavi na tjemenu, ali nisam uspjela primijetit da mu fali pokoji zub. Bio je i Veseli Bekrija (VB) koji je takodjer, erm, policajac. Njemu fali zub. I dizo me sa stolca (i ko fol mi ovlas dotako sisu, mater mu) da odem plesat kolo. Mislim, kolo, a u Zagorju smo! No dobro, ijujukah i ja, sta sad, popih vec malko zagorskog vina. Nepatvorenog. Ne gemista. Cistog kiselisa.

Nakon kola i spleta pjesama zagorskog benda od kojih prepoznah samo Kicu Slabinca i Mate Misu Kovaca, nervozno sjedoh i cupkah nogom ispod stola, cekajuci da se posluzi hrana. Citavu vecer vrtjeh raznorazne mesine po tanjuru, sa pregrst luka, ne bas od muke, al' od osjecaja ko da su me vanzemaljci spustili iz leteceg tanjura u neku paralelnu galaksiju. Pretvarala sam se da zvacem jednu od krmenadli ko krava kad su djecaci, odnosno, muskarci, dame birali za pokoju zagorsku poskocicu da otposkoce. Dobro sam prosla. Nisu me dirali. Frakciju sekunde razmisljah da li da kazem bendu da odsvira jednu Semsinu. Ili Sabanovu. Uvidjeh da mi to ne bi bio mudar potez (a ja sva inace mudra ko mudrica najveca) pa umuknuh.

Naravno, zaorila se i zagorska pjesma iz grla nasih pjevnih, a kako i ne bi, u tako veselom i prposnom drustvancetu: vodja pjevanja i glavni solista bijase VB (Veseli Bekrija). Nisam se mogla skoncentrirati na pjev jerbo ne mogah, a da ne piljih u razjapljena usta gdje se kocoperila rupa, odnosno, ostaci jednog gornjeg zuba (sestica, gore, lijevo).

VB (Veseli Bekrija) se opasao sa sarmom (sa sh) vinske musice i otpoceo je zavodnicku ofenzivu nad jednom zenom. Ovlas ruka oko stolca. Je, ko fol, odmaramo se. Pa slucajno prolijevanje case crnog vina po njezinim hlacama. Ups, joj, kak sam zmesan, heheh. Da, da. Antropoloski sam secirala raznorazne skice istovremeno gledajuci muverinu kako se muva po kruhu kojeg nitko nije ni taknuo.

Autoprijevoznik je naculio lancugu od trifrtalj kile oko vrata i modni-dizajner majicu. Solidan pokusaj modnog stajlinga, pomislih. Sa svojom crnom, cipkastom tunikom osjecah se maltene pornozvijezda. Otpuhah tu pomisao i nastavih sa antropoloskim studijama. Majke i ocevi razmjenjivahu slike sitne i krupne djecice, a ja se i dalje blagoteleci smjeskah, sad vec osnazena zagorskim vinom rujnim.

Za dlaku izbjegoh jos jedno kolektivno kolo. Ili vlakic. Ili stolivec to bijase. Smugnuh u 2 ujutro, ali ne izbjegoh par slinavih pusa u obraze, stono od muskih, stono od zenskih. Vapih se vratit u Botswanu. Gdje zive Botswanci.

- 14:35 - Komentari (49) - Isprintaj - #

subota, 07.07.2007.

Autohtona-kulturolosko-antropologijska vrijednost skromne pastete

Ona Gavriloviceva. Cajna. U tubi. Niti jedna druga nije joj ni do one kragne narodne nosnje one zenske glave koja ju interpretira na tubi. Pastetina kulturoloska vrijednost pamti se od pamtivjeka prastarog (otkad je praseta i covjeka, rekla bih). Zapravo, ne razaznaje se kakav je zivot bio prije negoli je dosla sama sa ljetom (nek' me Danijel tuzi za kopirajt pa da ga vidim!). Pogotovo kada se gleda sa uzvisenog i lebdeceg dijasporinog kuta gledanja. Prava milina!

Vaznost ovog hranidbenog (nus)produkta neprocjenjiva je. Mogle bi se o njoj isprepletat elegije, sekspirovski ljubavni soneti, podici hram i kip slobode u jednom. Moglo bi se pisati i srcolomlje (da, pasteta moze lomit srce, to je znanstevno, dapace, empirijski dijasporaski dokazano) o njoj, kako je varljiva, sad-je-ima-sad-je-nema. Kako, kad je nema, usahnjuje se poput fikusa ostavljenog na plus pedeset, kako se zavapi piljeci vlaznih, molecljivih ociju u nebo, rasirenih ruku i pita se onog gore Zasto, o, zasto??? Kako, kako kako! Kako zustro udjoh u jedan celjski ducan, strpah 7 tubi inih, odnosno, doticnih pasteta sebi u krilo (nije bilo slobodnih kosarica, mamu im, a nikad nemam kovanice ojra pri sebi za kolica) koje nespretno zonglirah po rukama cekajuci na kasi da mi naplate - kolikolijevec 2,12 puta 7 ojra (jebo tablicu mnozenja i sve)! No, bit cu lojalna i reci da svaka tuba vrijedi upravo onih 2,12 ojra.

Kako krisom otvorih jednu dok bijah kod majke. Jer majka zdravo zivi i jede. Dok joj kcer odmetna kima na sve to i odgovara Aha, imas pravo, mama, a skrisom otvara jednu, maze na kruh prstima (nema se vremena u ilegali da se traze nozevi i ini revolucionarni alati).

Sad me muci velebna odluka: koliko tuba da udijelim ovim mojim siromasima od dijaspore odje? A sad jedna u stilu Mirzinog jata.

Pasteto,
Apsolutno si moja,
Ali budi i svoja,
Imas finog loja,
Izaslog iz stroja,
Pasteto,
Bas si mog kroja!

- 09:30 - Komentari (47) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>