The Last Broadcast

Ona drumom, a ja sumom

Mogla bih o tome kako postadoh ovisnik o dimljenim skusama i kako mi se prsti uvijek zamaste dok ih vadim iz najlona, ali necu. Zapravo, hocu, ali necu. Samo se nadam da se covjek ne moze samo tako pretvorit u ribu (ili u ovom slucaju, skusu, pa jos k tome i dimljenu). Jer ja vjerujem u znanost. I ljubav, dabome, da se ovaj ne bi odmah naljutio.

Mogu i to tome kako volim i aerodromske tepihe. Imaju specifičan miris. Aromu. Dezen. Kada duboko udahnem stojeći na jednom od njih kao da sam na pokretnom, dapače, letećem, ćilimu. Ali necu ni to.

Kad bogu i djavlu kradem jutra, podneva, pa cak i noci u malom i skromnom kutku domovine iz koje potjecem, obavezno dodje momenat kad se covjek valja posakrivat od svih tih silnih Anica, Marica, Barica, Micika, Milki, Lojzika i slicnih. Ili plocu snimit pa je vrtit svaki put kad me obaspu ispitivanjima iste vrste. A posto sam mrgudni neki covjek sa jedva dvije-tri podobne manire odlucim poigrat mladenacke igre pod imenom skrivaca. A kad se odlucim na tu igru, za jos bolje raspolozenje bas naidje barem jedna Barica. Ili Marica. Pa tako objema bude jos veselije nego inace. Da, mi provincijalci znamo se najbolje igrat igrarija.

Pa tako i ovog puta.

Skoro pa Bullit scena domace treceklasne provincijske proizvodnje. Sa trgovackim kolicima. Moje iskusno oko spazilo je nju (AMBMML) na jednom finom i pristojnom odstojanju u lokalnom Mercatoru. Divno, pomislih, i vec se zakamuflirah na odjelu koji je skrivao tegle i tegle ajvara, kiselih krastavaca i cikle. A AMBMML (AnicaMaricaBaricaMicikaMilkaLojzika) prtlja li ga prtlja na pultu sa kruhom. Koliko treba da se odmjerka kila kruha? Ali nema ustupaka ni u ovakvoj partiji skrivaca. Prelazim u odjeljak sa brasnom, rizom i cajevima, prebirem po kutijama kamilice. AMBMML
se pokrenula dva koraka i odmah zastala na pultu sa mesom i mesnim preradjevinama svakojake vrste. Da je bolje ne znam pomislila bih da je na godisnjem odmoru na vec spomenutom pultu. Ili je odlucila otvorit ilegalnu mesaru u vlastitoj kuci. Vozam kolica i sebe po ostalim odjeljcima, vec vidno raznervirana. Okrecem zavoje ko velika. Nakon vec treceg zaustavljanja kod ukiseljenog povrca osjecam bubnjanje vlastite krvi tik do arkade. AMBMML meta ovog puta je vec napredovala do: suhomesnatih proizvoda!! Jeee, maknula se od svjezeg mesa!

No, ipak, ti vrazji suhomesnati proizvodi, ne moze mutav covjek (ja) prismrdit do kase, a da ne prodje pored njih. Dakle, ne preostaje mi drugo nego da se opet pricepim na kolica i vozam naokolo. Toliko dobro odvozah da si na kraju, na samom kraju, pred samim hepiendom (AMBMML je prtljala oko i na kasi ojrima) doticnim kolicima masno odbih cjevanicu lijeve noge. Sad znam kako je nogometasima. Stigla me bozja kazna za ove kerefeke. Jednom mutav, zauvijek mutav. Jednom divljakusa, zauvijek divljakusa.

Inace, ovakva vozanja su mi vec u malom prstu. Posto se majka i ja sakrivasmo od jedne druge AMBMML u vlastitoj kuci (inace, AMBMML specijalnost jest da dodju potpuno nenajavljeno). Mislis, dosla streljana strijeljat nas, koliko puzasmo po kuhinjskom podu, strateski pozicionirane, gledajuci kad ce ofanziva prestat. Ali u mojoj provinciji ne ide to tako lako. To se okrece naokolo. To se sece okolo kuce, zavirkuje u prozore. To se uzima metla i mete oko tudje kuce. To se isprobavaju svakojaka vrata da slucajno nisu otkljucana. Ma, milina! U medjuvremenu uspjeh pojest jednu kiflu sa sezamom i popit pola kiselog mlijeka, a sve na koljenima, i istovremeno podupiruci vrata koju bi inace promaja razvalila i odala moje i majcino stratesko utociste. A to se nije smjelo dogodit.

Samo u nasem i vasem susjedstvu.

Alaj se nekad dobro jelo! Jedino mi nisu jasne ove pare sto ih ovaj Semsi stavlja u dzep sakoa. Hm. Iako, ovih dana vise naginjem njemu. Bekim razbija case.