Od Zagorja do Botswane i natrag
Nakon pocetne euforije veselja odjedanput zabezeknuto zastadoh tik pred ulazom u birtiju slavlja: di ja to idem, zvonilo mi je poput masivnih mjedenih crkvenih zvona sad u desnom, sad u lijevom usesu. Usplahireno udjoh. Usprkos muzici i opcenitim zamorom za sankom moglo se cut (da, cut) kako su svi prestali lokat i uputili pogled prema uzlazu/izlazu. Osjecah se poput ono dvoje u Americkom vukodlaku u Londonu (osim sto se ovaj doticni vukodlak tada nalazio u Zagorju), kad unilaze u yorkshireski pub. Tako nekako. Ipak, natjerala sam se da ne budem Shvabo u dotiranom filmu.
Mater mu, ne prepoznajem nikog, bijase mi mantra 5 sekundi, nakon sto me snazna rucetina prigrabi za lakat i prodre se na zagorsko Ohohooo, Xiolica????? Sacu da te odvedem u dvore slavljenicke!. Uf, dobro je, znam koji je. Ali ti kojih se sjecam bijahu u manjini. Vecinom ispijah mozak onoj koja je sjedila do mene sapcuci panicno Aaaaeeerrrmmm, aaaaaa koji je ono/ona??? Propisno se obrukah vec na samom pocetku ne prepoznavsi djevojku-zenu sa kojom sjedih u klupi zajedno. Zenu koja je rekla da ce zenit Bonoa iz U2. Nakon 'vakve bruke sve je islo lako.
Prvo sto primjetih jest da i muskarcima i zenama fali najmanje po jedan zub. Ne znam sto to govori o stomatoloskim rabotama i malverzacijama u Zagorju. Takodjer su muskarci malko oveci u struku i otanji po glavi (odnosno, kosi), a zene, hm, pa dobro se drze, izuzevsi pokoju pramenastoobojanu frizuru a la MacGyver. I pokoja mishka puna snopova tamnih dlaka. Ona zenska. Sve se, kao sto i prilici, pozenilo, poudalo, odjecilo, razvelo. To i bijase problem: nakon takovijeh egzistencijalnijeh pitanijeh ne znadoh vise sto da brbljam. Sva sreca zagorski bend je derao pjesmu za pjesmom pa se izvadih iz takvih situacija telecim smjeskanjem i eheh-ne-cujem-bas-dobro-alaj-su-glasni-a-da-nisu-pricali-bi-mi-ohohoho rucnom gestom.
Osim sto su nas strpali tik do svadbene druzine vesele (mlada: sa trbuhom do kruha; ako je punoljetna skidam se u bikini odmah i sad, mladozenja: ako zna uzgojit brkove i ako je poceo mutirat, svaka mu cast), bilo je, ahem, veselo. Sa antropoloskog stajalista. Osjecah se ko Eskimac u Botswani: nevjerojatan osjecaj pripadnosti plemenu. Ne mogah se poistovjetit ni sa kime, osim jednim-dvoje. Najveci postotak ih je u policiji/granicnoj policiji. Onda ugostitelji (odnosno, konobari/konobarice). Pa privatnici (cudo rvackog gospodarstva, dabome) autoprijevoznici.
Uopce se nisi promijenila! pljustalo je sa svih strana. Grizoh jezik da ne repliciram Ti jesi: ocelavio si, otromboljio i generalno izgledas ko cunj za kuglanje. Ali nisam. Jerbo se sjetih da i ja ostarih i oronuh u ovih zadnjih 5 stoljeca koje slavismo.
Moja sestorazredna ljubav, Joza (sa zh), je policajac, bog ga blagoslovio. Malko se pretvorio u kopiju Tonyja Soprana, dakle, malko celavi na tjemenu, ali nisam uspjela primijetit da mu fali pokoji zub. Bio je i Veseli Bekrija (VB) koji je takodjer, erm, policajac. Njemu fali zub. I dizo me sa stolca (i ko fol mi ovlas dotako sisu, mater mu) da odem plesat kolo. Mislim, kolo, a u Zagorju smo! No dobro, ijujukah i ja, sta sad, popih vec malko zagorskog vina. Nepatvorenog. Ne gemista. Cistog kiselisa.
Nakon kola i spleta pjesama zagorskog benda od kojih prepoznah samo Kicu Slabinca i Mate Misu Kovaca, nervozno sjedoh i cupkah nogom ispod stola, cekajuci da se posluzi hrana. Citavu vecer vrtjeh raznorazne mesine po tanjuru, sa pregrst luka, ne bas od muke, al' od osjecaja ko da su me vanzemaljci spustili iz leteceg tanjura u neku paralelnu galaksiju. Pretvarala sam se da zvacem jednu od krmenadli ko krava kad su djecaci, odnosno, muskarci, dame birali za pokoju zagorsku poskocicu da otposkoce. Dobro sam prosla. Nisu me dirali. Frakciju sekunde razmisljah da li da kazem bendu da odsvira jednu Semsinu. Ili Sabanovu. Uvidjeh da mi to ne bi bio mudar potez (a ja sva inace mudra ko mudrica najveca) pa umuknuh.
Naravno, zaorila se i zagorska pjesma iz grla nasih pjevnih, a kako i ne bi, u tako veselom i prposnom drustvancetu: vodja pjevanja i glavni solista bijase VB (Veseli Bekrija). Nisam se mogla skoncentrirati na pjev jerbo ne mogah, a da ne piljih u razjapljena usta gdje se kocoperila rupa, odnosno, ostaci jednog gornjeg zuba (sestica, gore, lijevo).
VB (Veseli Bekrija) se opasao sa sarmom (sa sh) vinske musice i otpoceo je zavodnicku ofenzivu nad jednom zenom. Ovlas ruka oko stolca. Je, ko fol, odmaramo se. Pa slucajno prolijevanje case crnog vina po njezinim hlacama. Ups, joj, kak sam zmesan, heheh. Da, da. Antropoloski sam secirala raznorazne skice istovremeno gledajuci muverinu kako se muva po kruhu kojeg nitko nije ni taknuo.
Autoprijevoznik je naculio lancugu od trifrtalj kile oko vrata i modni-dizajner majicu. Solidan pokusaj modnog stajlinga, pomislih. Sa svojom crnom, cipkastom tunikom osjecah se maltene pornozvijezda. Otpuhah tu pomisao i nastavih sa antropoloskim studijama. Majke i ocevi razmjenjivahu slike sitne i krupne djecice, a ja se i dalje blagoteleci smjeskah, sad vec osnazena zagorskim vinom rujnim.
Za dlaku izbjegoh jos jedno kolektivno kolo. Ili vlakic. Ili stolivec to bijase. Smugnuh u 2 ujutro, ali ne izbjegoh par slinavih pusa u obraze, stono od muskih, stono od zenskih. Vapih se vratit u Botswanu. Gdje zive Botswanci.
|
