šiŠanje&bRijANJE

Pita je:
– Reci mi sad što misliš, postoje li Marsovci? Bojiš li se više da smo sami ili da nismo? Ako nismo sami, zašto nam se nitko ne javlja?
Možda su jednostavno predaleko od nas. Ne u prostornom smislu, možda su među nama, u nama, ali se ne možemo dodirnuti. Zauzeti su, smišljaju prirodne zakone. Provode ih. Odlučuju o njima. Možda glasaju. A možda ih i nema.
Možda je naš zadatak ovladati prirodom, spasiti svemir od entropije. Naučiti i brinuti se. A možda ih i ima i nema. Možda se među njima izgubio život kakav mi poznajemo, možda su svi oni jedno i opet su različiti, oslobodili su se materije i postoje na neki drugi način. Možda su postali savršeni, prestali se mijenjati i tako nestali. A možda nijedna civilizacija ne može dostići taj stupanj, možda je život predodređen da umre, da uništi sam sebe, šaljući prije toga svoje klice u nove predjele. Možda. Možda smo čudovišta prirode, jedina civilizacija koja je postojala, postoji i postojat će, sve dok se ne uništi i samim time bit će kao da nije postojala. Ili smo čudo, civilizacija koja će ovladati svemirom, ružno je reći ovladati, koja će postati svemir. Vidiš, a možda nema ničeg drugog, možda smo nas dvoje sve što postoji.

Možda nema ni tebe, možda sam sam, i ja sam ti, ti si dio mene, stvorio sam te i umrijet ćeš, najkasnije sa mnom, a možda i ranije, zaboravom. Možda nema ni mene, i to bi sigurno bilo puno manje strašno.

Govori.
Što misliš, hoće li se svemir zauvijek nastaviti širiti – pobjeđuje entropija i sve se skupa hladi na koji djelić stupnja iznad apsolutne nule. Ili će se udaljavanje usporavati i usporavati, sve dok za trenutak ne zastanemo, a onda se sve – isprva polako, a onda sve brže – počne vraćati na svoje mjesto, mjesto za ponovni početak i novo bacanje kocaka.
Ovisi o tome ima li dovoljno mase. Ako se iz malene točke na kojoj stojimo protegnemo iz sve snage i podignemo na prste, vidimo da nam se na duži rok isto piše. Međutim, meni je mjesto dolje, ovdje, pored tebe. A ovdje nije svejedno. Ispričat ću ti samo još jednu priču. Onda ćemo spavati.
Čovjek se ukrca na vlak. Vlak juri. Gleda kroz prozor i primjećuje da se događa nešto neobično. Ljudi viču, prestrašeni su. Onda vidi kako ljudi bježe u suprotnom smjeru od njihovog. Vlak se ne zaustavlja. Vlak juri. Primjećuje kako vani raste panika. Odvojeni su, vlak juri nesmanjenom brzinom i nikako ne mogu saznati što se događa. Panika raste i među putnicima. Žele stati, ali vlak se ne može zaustaviti. Ljudi im izvana pokušavaju doviknuti o čemu se radi, ali u vlaku je bučno i ne čuju ih. Kako idu dalje, ljudi je vani sve manje i manje. Pokušavaju im dodati novine, ali vjetar odnese novine i u ruci im ostaje samo komadić na kojem ne mogu pročitati naslov. Idu dalje. Vani je pustoš. približavaju se odredištu i čuju ženski krik. Odavno sam zapamtio tu priču, ali sam zaboravio kako se zove i tko ju je napisao. Onda sam je pronašao u zbirci Dina Buzzatija. Zove se »Nešto se desilo«. Znam, čitala si, posudio sam ti je već.
Svejedno sam ti je htio ispričati još jednom. Spavaj.

Nešto je zašuštalo. Koliko je sati? Koliko sam dugo spavao? Nema je. Tražim njene tragove. Učinilo mi se da sam pronašao trag njenog mirisa. Pratim ga po plahtama, jastuku, gubi se, slab je, a onda ga opet nalazim, ili mi se to samo čini.
Je li ovdje? Je li uopće bila ovdje?
Možda je samo otišla u kupaonicu.
Predomislila se.
Zahladilo je. Nevjerojatno je kako je zahladilo. Nezaštićen sam, gol. Ne znam jesam li pokriven. Tražim plahtu pipajući, ne mičući ostatak tijela. Moram se pokriti do pasa. Tu je, ona je tu, kakve mi gluposti padaju na pamet. Sve je u redu. Trebam samo otvoriti oči, okrenuti glavu prema njoj i sve će biti u redu.
Njušim kao pas.
Njuh mi je zasićen. Nisam siguran pratim li svoj ili njen miris. Čini mi se da više nije mrak, osjećam malo svjetlosti ispod kapaka. Možda je već zora? Ili je još uvijek sumrak? Nemam osjećaj koliko sam dugo spavao.

Okreće se na leđa, ne otvarajući oči, pokriva se, ruke stavlja preko glave i tone u san, ili se budi.


USKORO NOVE OBAVIJESTI, GLAZBA SE ŠIRI

Ne zna koliko su im dugo usne bile spojene. Odvaja se. Raskopčava je. Ispadaju joj grudi. Gleda, ne dodirujući ih. Pokušava ih upisati u sjećanje tako da se više ne mogu izbrisati. Osjeća da je vrijeme. Diže se i gasi svjetlo osjećajući olakšanje. Vraća se njoj i skida majicu.

Moram biti siguran da se ovo stvarno događa. Moram zapamtiti svaku pojedinost. Nabrekao je, tvrd. Utrnuo. Skoro ništa ne osjećam. Mehanički ga guram i vadim. Uzdiše. Čini mi se da joj je dobro. Nisam siguran. Ispada. Ne primjećujem to isti čas. Ljubim je i skidam kondom, da ne primjećuje. Nadnosim se nad nju, ljubim joj čelo, korijen kose i kondom bacam pod krevet. Što bude, bit će.
Osjećam se bolje. Narastao je za još jedan broj. Polako ga vraćam u nju. Ulazi uz mljackajući zvuk. Osjećam njezine nokte na lopaticama. Ulazim do kraja i ostajem tako nekoliko trenutaka. To je to.
To je ona.

Kosa joj je rasuta po jastuku. Dok se igra njezinim grudima, priča joj san:
Našli smo se negdje u gradu. Nešto si mi trebala reći. Čini mi se da sam lokal sazdao od bačvi iz praškog diska, Melina i nekog mjesta na Gornjem gradu. Rekla si da će ti odrezati noge. Bila si tužna. Čini mi se da sam ja bio tužniji. Neki rak bio je posrijedi. Bit će u redu, preživjet ćeš, rekla si, imaš dobre šanse, ali moraju rezati. Hodat ćeš s protezama.
Drugi joj san ne spominje. Rodila mu je dijete. Dijete nije imalo lice – samo glatka svijetloružičasta površina, nijema, glupa lopta. Plakala je. Brisao je suze koje su joj curile iz praznih crnih duplji, milovao je bijele gole kosti jagodice.
Ponavlja se ono zbog čega će uskoro doktoru. Bezlično stvorenje ogromnih stopala skače mu na grudi, mali vragovi zabijaju mu pandže u klijetke i pretklijetke, miješaju ih i osjeća kako nešto preskače ispod rebara; grč se širi do pazuha. Isti čas sjeća se njezinih odlazaka kardiologu, aritmije, psihički uvjetovane, rekla je. Masira grudi i nada se da je to cijela istina.
Osjeća potrebu da uzme njezinu glavu, zarije je pod svoje pazuho i drži je tamo, ne dajući nikome drugome da je vidi, da dopre do nje. Ne može se okrenuti prema njoj i pogledati je. Leži na leđima i gleda u strop. Razmišlja o ponosu koji osjeća kad je gledaju dok šeću, ponosu pomiješanom s ljubomorom. Je li to grijeh? Jednom će sve to biti iza mene, misli – iza nas.

Dok me grebeš noktima po vratu, ježim se. Osjećam da će se u sljedećem trenutku tvoji nokti produžiti, da ćeš mi ih zariti u vrat otvarajući mišićne ovojnice i tetive. Plašim se okrenuti glavu jer će tvoje lice postati milijun godina staro, sa crvenim sjajem u praznim dupljama smrti, izborana koža mumije, očnjaci krivudavo dugi i oštri. Zatvaram oči, pokušavam smiriti lupanje srca i uvjeriti sebe da si to iza mene ipak još uvijek ti. Bojim se okrenuti, bojim se vidjeti bore i mrlje na koži, onaj miris koji nagoviješta starost. Zadah iz usta. Pod nekim kutovima koža ti izgleda savršeno glatko, vječno. Kažem ti to, nasmiješiš se i pojave se bore, jedna previše, djelić milimetra preduboko, i vidim te za dvadeset, trideset, pedeset godina, pitam se jesi li to još uvijek ti. Zrak mi izlazi iz pluća, kao kad divlje dijete skoči na madrac na napuhavanje iz kojeg je izvađen čep.

Sad je gotovo. Nemam što izgubiti. Ako ne pokušam, nikad neću znati. Nalazimo se na rubu provalije i sad treba načiniti odlučan korak naprijed. Gdje sam to pročitao? Kad se nađem u zraku, možda otkrijem da znam letjeti. Možda ništa nema smisla. Znam da među nama nema ništa, da nikad neće biti ništa i samo zato to želim. I to je neka sigurnost. Neka, svejedno. Ako ne pokušam…

Priča joj kako je, kad je bio mali, htio napraviti robota. Čovjekolikog robota, naravno. Mozak mu je trebao bi napravljen pomoću kasetofonskih traka. Tu bi bila memorija i komande. Htio ga je napraviti pametnim. Ruke i noge trebale su se pomicati pomoću elektromotora. Imao je vrlo maglovitu ideju kako bi sve to trebalo funkcionirati. Svejedno, bio je uvjeren u uspjeh. Imao je puno ideja. Puno je toga pokušao, osmislio. Imao je bujnu maštu. Nikad nije imao smisla za praktično. Osjeća kako je počeo blebetati i ljuti se na sebe. Onda se ljuti na nju, sto puta više.

Pobjeći će čim je dotaknem. Kao pas bez gospodara.

Govori.
Vrijeme je možda nekad teklo drugom brzinom. Strijela vremena okretala se u svim smjerovima u tri ili još više dimenzija. Ubrzavalo je. Usporavalo. Stajalo. Vraćalo se. Kružilo. Možda su se i prirodni zakoni mijenjali. Na početku su važili jedni, poslije drugi. Možda su protoni bili teži ili lakši. Neke čestice postojale su samo vrlo kratko vrijeme nakon početka. Mijenjale su se, mutirale, možda je formula za gravitaciju izgledala drukčije. Možda je postojala jedna sila, a onda su se ostale razdvojile, nastavit će se razdvajati i bit će ih sve više i više. Čini mi se da su pravila slučajna. Bog je kockar. Baca kocke na početku i onda se više ne miješa. Zakoni se određuju pri svakom bacanju kocke, pri svakom velikom prasku. Vadi iz police svijetloplavu Heisenbergovu knjigu.
Da nema neodređenosti, nakon eksplozije sve bi se nastavilo širiti ravnomjernom brzinom, sve bi bilo jednako i mrtvo. Ne bi bilo nas, ne bi bilo ničega, ničega što bi se razlikovalo od ičega drugog. Neodređenost i kaos stvaraju razlike. Prvo u gustoći. Dolazi do privlačenja, odbijanja, vrtloženja. Onda dolazimo mi. Ono što mi radimo, što pokušavamo, to je drmanje stola da bi se kockice okrenule onako kako mi hoćemo, onako kako mi, tko zna zašto, mislimo da bi bilo dobro. Jednom promjenom sve se mijenja, na svim razinama. Sve ima veze sa svim ostalim. Kao Rubikova kocka, okreneš jednu stranu, promijeni se i suprotna. Ako je hoćeš složiti, moraš znati što je iza, što se nalazi na svim stranama.

Nije bilo tako loše. Krenulo je, mogu pričati, ne moram se bojati da ću reći neku glupost, nije više važno. Jedna više ili manje, koga briga. Sluša me.

Govori.
Sjetio sam se još jedne priče. Ljudi su pronašli način da postanu besmrtni, nekakvo cjepivo ili tako nešto. Bili su zauvijek mladi. Pobijedili su bolesti. Sve izgleda savršeno, je li? Međutim, pojavio se problem prostora – nije više bilo mjesta za sve te mlade i lijepe ljude. Riješili su to tako što su spriječili razmnožavanje. Vrijeme je prolazilo i broj ljudi ipak se polako smanjivao – i dalje su se događale nesreće, katastrofe. Ljudi su se opustili, smekšali. Bilo ih je sve manje, sve dok Zemlja nije ostala gotovo pusta. Nitko valjda nije više znao kako poništiti djelovanje sredstva koje je spriječilo produžavanje vrste. Glavni junak živi sam. Kroz godine gubi vezu s ostalim posljednjim ljudima. Radiostanicom uspostavi kontakt s nekom djevojkom iz Japana. Dogovaraju susret. Veseli se susretu s njom, ali se veza izgubi. Ostaje sam. Kad smo kod toga, znaš li najkraću SF priču na svijetu?
Posljednji čovjek na svijetu sjedio je u svojoj sobi. Netko je pokucao...
Osjeća nešto na mišici. Shvaća da je to njezina bradavica. Koliko je dugo već naslonjena na njega? Još jednom kasni. Nije prepoznao njeno tijelo. Nije bilo toplo kao što je očekivao.

Moram je dodirnuti. Ne smije osjetiti da oklijevam. Svaki put kad pogledam na sat, prođe pet minuta. Podići ću ruku i staviti joj je oko ramena. Moram prestati gledati na sat. Moram reći nešto. Glava mi je prazna.

Ljubi je, iznenadivši sebe – prvo usta, zatim jezik. Osjeća se nespretno. Oduvijek mu je trebalo više vremena da se zagrije. Zatvara oči, na svojim usnama osjeća njezine. Doziva njihovu sliku. Voli njezine usne. Na jeziku osjeća njezin. Vlažan je. Osjeća kako mu se usta suše i upija njezinu vlagu. Pod desnom rukom osjeća njezin obraz, kosu, ušnu školjku. Čuje zvuk njihovih usta. Spojena su, ne zna kome pripada koji dio zvuka. Ne otvara oči. Više nije siguran što će vidjeti kad ih otvori. Je li to ona? Jesu li to njene usne? Jesu li to usne uopće? Osjet mu se čini čudnim. Mislio je da će biti topliji. To mora biti ona. Kad god bi mislio na nju dok je bio s drugima, nikada nije uspio zamisliti da je to ona. Odavno je prestao i pokušavati. Pekla ga je savjest. Osjeća nešto meko na ustima, nešto vlažno i pokretno na jeziku. Okus ruža za usne.
To je ona.
Nije siguran sanja li. Ona je, to mora biti ona.

Bio je pravu, znači: padaju na svemir, na priče o tome jesmo li sami u univerzumu, što će se dogoditi s nama za milijun godina. Vole i filozofiju, istočnu. Indija, ne Kina. Učitelji, čakre. Budi joj guru, rekao mi je. A najbolje su one koje su bile najviše u razredu, one koje se u jednom trenutku, samo tako, iz ružnog pačeta pretvore u labuda. Drže se odbojno, hladno, ali to je samo obrana. Povučene su, sramežljive, nesigurne. Kreni hrabro i bit će ti zahvalna do kraja života. Takve su mu bile najbolje učenice. Jedino ih se poslije teško riješiti, rekao je. Zašto bi se htio riješiti neke takve, pitao sam ga.

Govori joj.
Znaš li da češanjem možeš uništiti jedan svijet? Ima jedna priča.
Glavni junak čuje glasove u snu. Prvo misli da sanja. Onda shvati da mu se netko doista obraća. Negdje na njegovoj podlaktici nalazi se mali svemir u kojem se nalazi civilizacija. Možda je i nalik našoj, u manjem mjerilu. Njihovo vrijeme teče onoliko brže koliko su manji od nas. Pogađaju ih katastrofe – ogromni valjkasti predmeti uništavaju njihov svijet, ubijaju, ruše. Netko od njih shvati što se događa. Dopiru do glavnog lika, obraćaju mu se u snu, i on shvaća što rade njegovi prsti. Njegovo češanje pomiče oceane i kontinente. Priča završava tako što on stavi flaster na to mjesto i računa – držat ću ga tjedan dana, dvadeset milijuna godina dovoljno je za jednu takvu civilizaciju. Zamisli da takvu priču ispriča netko tko je toliko veći od nas. Kad kihne, ili učini nešto što u njegovu svijetu tome odgovara, on pomiče oceane, galaksije...
Ili stvara neki svemir, stvarajući neki mali veliki prasak.
– Otkud ti ta priča? Ti si je napisao?– pita.
– Nikad nećeš pogoditi gdje sam je pročitao – kaže.
Gleda ga i čeka.
– U Politikinom zabavniku. Imali su divne priče. Hoćeš li da ti pričam SF priče iz Politikinog zabavnika? Sjećam se još nekoliko…
– Pričat ćeš. Čekaj – naglo ustaje i odlazi u kupaonicu.

Izgubio sam. Tko zna gdje će sjesti kad se vrati. Sve ispočetka. Bio sam na manje od deset centimetara. Sve shvaća. Svaki put ispočetka. Zašto onda ne ode? Neka ode. Namjerno me vuče za nos.

Osjeća – siguran je – da će, kad se vrati, ona početi pogledavati na sat. Napušta ga hrabrost. Lista knjigu, držeći je na skupljenim koljenima, pogrbljen, čeka ne primjećujući što se nalazi na stranicama. Vraća se. Počinje govoriti prije nego što ona sjedne, ne pogledavši je. Ako je pogleda, ona će pogledati na sat i reći da je već kasno. Onda će mu se nasmiješiti i otići. Zato gleda ispred sebe i govori.
Ti mali svjetovi možda su, kao i mi, pravilnost u kaosu. Povećavaš leću kojom promatraš nered i onda, kad si izgubio nadu, počneš otkrivati pravilnosti koje nalikuju onima na milijun puta većoj razini. Možda smo mi sada dvije točkice u svemiru koji se nalazi na tvojem trbuhu, ovdje, vidiš, tu je negdje Mliječna staza, i vidjeli bismo se da uvećamo jedan kvark tvoje kože i u njemu pronađemo maleni planet i nas na njoj, jedino što ja možda imam crne oči, a ti plavu kosu. Ili se ispod repa neke kobile možda nalazi svemir u kojem si ti muško, a ja žensko. I on je rastao i rastao i njegovo cijelo vrijeme, milijarde godina, nama su desetinke sekunde. I dok pastuh ponovno zajaše na kobilu, propast će samo na njenoj grivi toliko svemira da ih ne stigneš prebrojiti.
Tko zna koliko nas još ima. Bezbroj. Bezbroj nas, toliko većih i toliko manjih da se nikad nećemo moći sresti. Ne znam može li se dokazati, ali siguran sam da se sve ovo o čemu pričam ne može opipati, izmjeriti ni iskoristiti. Čim bi se smanjio ili povećao, pokušao ih zabilježiti, dotaknuti, sve bi se zamutilo i nestalo. Kao kad u ruku pokušaš uhvatiti morski val. I kad ti to pokušavam reći, osjećam kako se gubi, kako ti ne mogu reći baš ono što mislim. Kad pokušavam misliti o tome, gubim ono što znam kad ne razmišljam…
Zastaje. Čini mu se da nije ispalo glupo kao što je očekivao. Vraća mu se hrabrost. Okreće glavu prema njoj.

Sjela je blizu, ali dalje je nego što je bila prije. U lošijem je položaju. Nezgodno je okrenuta. Ne mogu računati na iznenađenje. Bit će mi se teže okrenuti. Da je barem sjela negdje preko puta, daleko. Sjela je baš tako da nisam siguran, baš kao da me želi vući za nos. Velemajstorica. Koristi figure koje ima, koristi svaku prednost koju ima. Taktika joj je sjajna. Neprijatelja treba dovesti u nezgodan položaj, ne smiješ mu dozvoliti da čvrsto stane na zemlju, da se ukopa, da bude siguran.
Uhvatiti ga u raskoraku. Držati ga u neznanju.

Gleda kazaljke sata. Zelene su i čini mu se da su radioaktivne, otrovne. Čuo je da za fluorescentne kazaljke koriste neki radioaktivni element, zaboravio je koji. Poklopile su se. Pomišlja kako u času poklapanja kazaljki uvijek mislimo na onog za koga bi željeli da misli na nas.
– Kazaljke izgledaju kao noge nekog radioaktivnog pauka.
– Misliš onoga koji ti je noćas ušao u uho?
Ne sjeća se da joj je rekao da mu je pauk ušao u uho. Ipak je izletjelo. Prebire po kratkotrajnom sjećanju. Ništa. Trenutka u kojem joj je rekao sjetit će se sutra. Ono što se govori uvijek će bolje zapamtiti onaj koji sluša nego onaj koji govori. Izgleda da onaj tko govori ni ne zna uvijek što govori. Osjeća gubitak zraka, tupi bol u ošitu.

Ovaj put sve će biti u redu. Ništa nisam zaboravio. Uzeo sam u obzir sve što bi moglo krenuti po zlu. Smanjujem mogućnost neuspjeha. Posljednji put provjeravam jesam li ispravno shvatio sve njene pokrete i riječi, sve veze među njima. Procjenjujem redom vjerojatnosti da sam pogriješio, da znače nešto suprotno, ili da su nevažni i da sam ih vidio onako kako sam ja to želio. Računam njihov zbroj i odmjeravam kritičnu masu. Prevagnut će na moju stranu. Noćas će sve biti u redu. Prošao sam ovo mnogo puta. Svaki put nešto bih zaboravio. Nikad se ne bi odvijalo onako kako sam predvidio. Ovaj put sve moram uzeti u obzir. Pomirio sam se s time da nema vraćanja vremena. Još jedan pokušaj, za svaki slučaj, zbog sujevjerja. Trljam sljepoočnice kažiprstom u smjeru kazaljke na satu, zatim mijenjam smjer. Isprobavam redom sve ostale prste. Sve kombinacije. Ništa. Vrijeme ide dalje, ne mijenja brzinu, ne vraća se. Znam da se čudo ne može dogoditi, ne može se vratiti.
Moram biti sabran, znam da je ovo posljednji pokušaj.
Moram prekinuti prisilne radnje, bajanja. Nema tu više ništa. Ostaje mi riješiti se sujevjerja. Zatvaram oči, naprežem se da očistim glavu, da ga skupim i sabijem u kuglicu, crnu i sjajnu poput katrana. Ispuhujem je kroz nos, golica me dok prolazi, pretvara se u plin i nestaje. Čist sam.
Zapamti, ništa ne možeš izgubiti.

Gladi joj vrhove kose. Sklanja njegovu ruku. Kaže da joj je kosa masna. Zašto vole spomenuti da im je kosa masna, pita se. Duboko uzdiše i prisjeća se taktike. Strah. S police uzima knjigu. Otvara je. Cosmos Carla Sagana.
– Znaš li da je Sagan duvao? Nakon smrti, njegova žena rekla je da se tako koncentrirao i inspirirao…
– Znam. Pisalo je u novinama.
– Znači, čitaš novine.
Ne vidi njezin smiješak, pada mrak, ali zna da je tu. Otvara knjigu, nasumce. Sve će poslužiti.
– Kad sam bio klinjo, obožavao sam astronomiju. Pročitao sam sve one popularne knjige, znaš. Imao sam problema s pravopisom zbog toga. Zemlja i sunce pišu se malim slovom. Velikim se pišu samo ako se na njih misli kao na astronomske pojmove. Uvijek sam ih pisao velikim slovom.
Knjiga se otvorila na Marsu. Nebo je ružičaste boje.
Pomirio se s neuspjehom. To je bilo prvo što je odlučio, prvo što je sebi obećao. Ako ne uspije, ne uspije. Puno bi gore bilo propustiti priliku. Jednom, za puno godina, sjesti prije spavanja na prazan krevet i razmišljati kako je moglo biti…
Sve dok ne razmišlja o tome, u redu je. Sve je u redu.
Naglo, u trenutku, osjeti što to doista znači, grlo mu se suši i gubi zrak. Zašuti. Na pamet mu pada slika psa koji je izgubio gospodara. Zavija, cvili i čeka, ne razumijevajući što se dogodilo. Gospodar se ne vraća. Ne jede, ne pije, zavija sve rjeđe i čeka. Sve dok ne crkne. Ono što ga boli iznad je njegove moći spoznavanja. Lista knjigu i dolazi do slika četiri velika Jupiterova mjeseca.

Noćas, pred samo jutro, u uho mi je ušao pauk. Nešto me zagolicalo u snu (čini mi se da sam upravo nešto sanjao), probudilo me i izvadio sam ga iz uha. Zgnječio sam ga. Bio je vlažan. Ostavio sam ga na knjizi ispod kreveta. Kad sam se probudio, činilo mi se da sam sve sanjao, sve dok na koricama nisam ugledao zgnječenog pauka. Bacio sam ga i otišao prati uho. Ispirao sam ga mlazom, dugo. Nisam se mogao riješiti pomisli da je to ženka koja je ostavila mlade, pred očima su mi bile stotine malih pauka koji mile iz mojega uha. Ubio sam pauka. To je možda znak, donosi nesreću. Svi dosadašnji znakovi sreće nisu upalili. Meni će možda loš znak donijeti sreću. Neću joj to spominjati. Mislim da se boji paukova. Gadit će joj se.

Lista knjigu. Dok se ona naginje da bolje vidi sliku Jupiterovih mjeseca, on primjećuje njezin dekolte. Ima divne sise, pomišlja i skreće pogled prema knjizi. Vidi se sve slabije, sumrak se pretvara u noć. Pali svjetlo, diskretno svjetlo, unaprijed pripremljeno. Gleda slike i miriše njezinu put. Ljetni miris, krema, lagani miris. Samo on mogao bi mu biti dovoljan. Na nekim slikama Marsovo nebo ima narančastu boju i on joj se polako primiče. Najviše je dvadeset centimetara od njega i svake joj je minute pet centimetara bliže. Povremeno okreće glavu prema njoj i svaki put, kao da je prvi, ponovno primjećuje kako ima dug vrat.

Čini mi se da ne primjećuje da joj se približavam. Primjećuje, ali nema ništa protiv. Moram se okrenuti prema njoj, ovako bočno neće ići. Sad se ukočila. Zašto se ukočila? Čeka, nije sigurna. Pogledat će na sat. Sad će pogledati na sat i ustati. Otići će.


SVI SU MRTVI!

RADOST! ILI MOJ DRUGI JA

Dakle, što ima?
Gužva, radi se.
Prije nego što se počnem spremati za posao, evo još malo arhivskog materijala.

DODATAK:

Odradilo Eurosong. Važno je sudjelovati.


DRUGI POLICAJAC

Bilo je kasno i cesta je bila prazna. Kao i uvijek kada popijem, vozio sam u krajnjoj lijevoj traci. Policajac je došao skoro do sredine ceste, podigao svijetleći znak STOP i ja sam stao sa strane. »Čovjek samo radi svoj posao«, pomislio sam. Hladno je vani.
Polako sam otkopčao pojas, pokret naglasivši tako da ne bude sumnje jesam li bio vezan. Krajičkom oka snimio sam situaciju. Drugi policajac sjedio je u autu. Ti koji sjede u autu obično su glavni. Kad je gusto, mlađi ode do starijeg da tobože provjeri situaciju radiovezom i onda ovisiš o tome hoće li stari podići palac ili ga spustiti. Pogledao sam bolje i primijetio da mu je glava bila spuštena na komandnu ploču. Čudno. Što radi?
– Dobra večer, gospodine.
– Dobra večer.
Osvijetlio je baterijom mene, pa auto. Odmjerio sam ga. Bio je mršav, srednje visine. Uopće nije kao na filmu – kapa mu je bila u redu, ni premalena ni prevelika. U filmovima se pretjeruje, svi to znaju. Izašao sam iz auta i izvadio dokumente. Svi su bili na broju, odahnuo sam. Dok sam otvarao prtljažnik, nisam bio siguran hoću li u njemu naći sve što treba. Sve je, hvala bogu, bilo na mjestu.
Upitao me:
– Jeste li konzumirali alkohol, gospodine?
Na suvozačevu sjedalu ostavio sam Mit o Sizifu. Uočio je knjigu i nasmiješio mi se.
– Camus, kaže.
– Camus, odgovaram.
Otkud to zna? Otkud to oni znaju? Zar oni sve znaju?
– Kuga, Stranac...
– Sjajni romani. Sizifa nisam prije čitao, nisam ga mogao naći u knjižnicama. Slučajno sam ga našao na rasprodaji…
– Niste ga čitali na francuskom?
U tom času primijetio sam kako je počeo rasti u mojim očima.

PUŠITE!
U JEDNOM DAHU!
IMATE TRI POKUŠAJA!
NAKON TOGA SMATRAT ĆEMO DA STE SE ODBILI PODVRGNUTI ALKOTESTU.

U glavi mi je počelo šumiti. Šutio sam i gledao u pod. Izbjegavao sam njegov pogled, nisam ga htio ljutiti. Nije mi bilo jasno što mi je, pa nisam bio baš toliko pijan, bio sam, u najgorem slučaju, samo malo pripit. Osjećao sam kako mi srce lupa i činilo mi se da ga je u taj tihi čas mogao čuti cijeli grad. Policajac je rastao. Bilo mi je teško povjerovati u to, ali nije više moglo biti nikakve sumnje. Već me prerastao, ali ga to nije zadovoljavalo, nego je rastao i dalje.
Mozak mi je radio brzo, prebrzo, ali površno i nisam imao ništa s njim. Ili on nije imao ništa sa mnom.
– Što znate o Nietzscheu?
Priznao sam:
– Davno sam ga posljednji put čitao, nikada cijelog – Also sprach Zarathustra...
– Znate njemački?
– Završio sam nekoliko stupnjeva, ali sam se švercao dosta, znate…
Pitao me još nešto, ali nikako nisam mogao shvatiti što. Počeo je govoriti na jeziku koji nisam znao i nisam razumio ni jedne jedine riječi. Kimao sam i smiješio mu se – tako je valjda bilo najbolje. Pazio sam da se ne prestanem smiješiti. Nisam mogao razabrati ni o kojem se jeziku radi. Je li ovo neki test? To je test, sigurno. Poželio sam se zavući u auto, zaključati ga, sklupčati se i spavati sve do jutra. Pogledao sam ga ispod oka, pazeći da mi krajevi usana budu što bliže ušnim resicama. Sve zna. Stvarno sve zna i ništa mu se ne može sakriti. Oni sve vide i sve znaju.
Jako je narastao i bio je mrk. Nije dobro, znao sam. Nije dobro. Loše je volje i sve je veći i veći. Htio sam se vratiti u djetinjstvo, htio sam osjetiti majčino toplo krilo, njenu ruku kako mi sklanja uvojke s lica...
– Cigaretu?
– Ne pušim, hvala.

DAT ĆU VAM JOŠ JEDAN POKUŠAJ.
I ŠESTOGODIŠNJE DIJETE MOŽE OVO NAPUHATI!

Pali cigaretu i gleda me u oči:
– Also sprach Zarathustra.
– Da, pogrešno se prevodi kao Tako je govorio Zaratustra.
– Naravno, trebalo bi biti Tako govoraše Zaratustra.
– Uvijek se sjetim svojeg profesora filozofije, često je govorio o tome. Ljutila ga je površnost. Ali ja sam imao pet.
– To je imperfekt…
Za trenutak sam osjetio olakšanje, a onda je nastavio govoriti, njegove riječi odbijale su se od moje glave, okretale se i vraćale promijenjenim redoslijedom. Prvo su stizale one nove, a onda bi doletjela neka zaostala i napravila zbrku. Pokušavao sam se koncentrirati na hvatanje njegovih riječi, ali nikako nisam uspijevao. Entropija je rasla. Znam, htio sam mu reći, učio sam to, učio sam to. Stani, preklinjao sam u sebi, što hoćeš? Napregnuo sam se tako da me zaboljela glava, osjetivši kako mi je nasred čela izletjela žila glupača, ali nisam uspio ništa shvatiti. Znao sam samo da nije dobro. Pogledao sam ga u oči. Zjenice su mu bile crne, a šarenice smeđe, ogromne i rasle su stravičnom brzinom. Kapilare su bile debele kao mali prst.
Kažiprst.
Palac.
Nisam ih više mogao gledati. Raspuknut će se, sto posto. Eksplodirat će, samo što nije, zaključio sam i poželio biti što dalje kad se to dogodi. Njegova kapa rasla je sporije od njegove glave. Još malo i izgubit će mu se negdje na vrhu glave. Bio bi smiješan da nije tako strašan.
Rastao je i dalje.

OVO VAM JE POSLJEDNJA ŠANSA.
NAPUŠITE ILI ĆETE MORATI U STANICU.
UZET ĆE VAM KRV.

Rastao je. Neumoljivo.
Želudac mi se počeo okretati od treme i straha. Onda su mi se osjećali počeli miješati. Osjetio sam strahopoštovanje – poželio mu se baciti u zagrljaj i staviti mu glavu na rame. Sve bih mu rekao, sve bih mu priznao, samo da znam. Bio sam spreman umiljavati se ako treba, bio sam se spreman čak i rasplakati, da sam se imalo nadao kako bi ga to smekšalo. Učinio bih sve, samo da više ne bude ljut. Pogledao sam njegove ogromne, moćne ruke i osjetio potrebu za sigurnosti koju pružaju. Kada bi me uzeo u njih, bio bih siguran i sve bi time bilo riješeno, samo da nije tako dalek i strog. Zašto bi uopće obraćao pažnju na mene, što mu ja značim? Ako me prezire, neka me onda pusti. Što ću mu ja? Što je njemu oprostiti nekome poput mene?
Možda on uopće nije rastao, pomislio sam. Možda sam se to ja smanjivao.
Zatvorio sam oči.
Otvorio sam oči.

– U redu je, gospodine. Ipak ste trijezni.
Trijezan sam? Ali nešto nije u redu! – kriknuo sam najjače što sam mogao, ali u sebi.
– Napuhali ste 0.39 promila. Imali ste sreće. To je manje od 0.50. Ali niste popili samo jednu čašu vina kao što tvrdite. Izvolite isprave. Laku noć, vozite pažljivo!
Sjeo sam u auto i krenuo. Do kuće sam imao još najviše dvije minute. Odlučio sam, kad stignem, pojesti dvije jabuke, ili bar jednu. Bilo je baš onih koje najviše volim, onih sočnih i zelenih, finih jabuka koje blagotvorno djeluju na zdravlje i probavu. Onda ću se s vrata baciti na krevet i smjesta zaspati na leđima, odjeven.
U retrovizoru sam vidio samo njegovu nogu do koljena, onda se, kako sam se udaljavao, kut povećavao i ponovno sam ga vidio cijelog. Stajao je uz cestu sa svijetlećim znakom STOP u ruci, golem, rastući i nekako tužan. Učinilo mi se da sad ipak raste malo sporije. Sigurno je usamljen, pomislih. Koliko je sve trajalo? Sat je pokazivao da je prošlo samo nekoliko minuta. Pogledao sam njihov auto. Onaj drugi, tek mi je tada to palo na um, za cijelo vrijeme razgovora nije podigao glavu. Nije moguće da spava. Da mu se doista nije nešto dogodilo?
Pogledao sam mojeg policajca. I dalje je rastao. Zatvorio sam oči. Brojao sam do deset. Otvorio sam oči. Poprimio je apsolutno natprirodne razmjere, a rastao je i dalje.
Odlučio sam zatvoriti oči i više ih ne otvarati, ni pod kakvu cijenu.



SEVERINA POBIJEDILA NA EUROVIZIJI!

SVI SU MRTVI, USKORO FINALNA VERZIJA!

U ŠETNJI. U POTRAZI


Učitelj je govorio, a ja sam slušao.
-Sad ću ti reći sve što trebaš znati. Slušaj!
Slušam, nema potrebe da mi se govori da slušam, rekao sam, ali nisam čuo svoj glas. Pio je viski, vrteći čašu i led je zveckao. Nesvjesno sam oponašao taj zvuk lupkajući jezikom o desni. Uhvatio sam se u tome i postidio se. Pitao sam se jesu li me čuli. Netko je nešto rekao i izašao iz sobe, okrenuo sam se, ali sam mu stigao vidjeti samo leđa. Pitao sam se je li se to odnosilo na mene. Jesam li bio preglasan?
- Sve što trebaš znati je ovo:
Voda je sjajna. Moćna. Podriva kamen, razara metal, a da se sama pritom nimalo ne troši. I led je sjajan. Čvrst je - slomi ga, rastopi, i dobit ćeš vodu. Zaledi ga i bit će opet kakav je i bio. Bez vode nema života. Devedeset posto čovjekova tijela sastoji se od vode, znaš li to?
Zastao je načas i razmišljao, gledajući kroz čašu. Čaša je, osim na dijelu na koji je naslanjao usta, bila zamagljena. Rekao je, tiše:
- Jedini je problem u promjenjivosti oblika. Nestalna je. Treba je natjerati da nekako zadrži svoj oblik. Da ga pamti! Onda bi sve bilo riješeno. Led…
Gluposti! Loš početak. Sjetio sam se otkuda led . Led je bio na prvim stranicama, a nisam vjerovao da bi on mogao dospjeti puno dalje. Knjiga je stajala na polici i nije mi se činilo da je bila otvarana u posljednje vrijeme. Sakrio sam je pod krevet dok ne smislim što ću s njom.
U bilježnicu koja mi služi kao podsjetnik zapisao sam: KUPITI REZAČ PAPIRA i podcrtao to tri puta. Knjige slabo gore, a ova je bila vrlo debela i bilo bi je vrlo teško zapaliti tako da izgori kako treba – morao bih prethodno raščupati listove. Imao sam bolju ideju. Stavio sam je pod jaknu i izašao. Kupio sam kokakolu od dvije litre, otišao iza susjedne kuće, u dvorište koje je bilo dobro zaklonjeno od pogleda, sjeo na niski zid i otvorio knjigu. Listao sam je, stranicu po stranicu, i sipao smeđe piće po njoj. Pazio sam da lijem tako da mi ga ne ponestane. Plastična boca praznila se polako i ravnomjerno. Kada se tekućina osuši, stranice će se slijepiti i bit će je nemoguće otvoriti. Nekoliko gutljaja ostavio sam kako bih utažio žeđ. Okus je bio odvratan. Čekao sam da se knjiga ocijedi. Promatrao sam prozore koji su gledali u dvorište – većina je bila prljava, na nekima je bilo cvijeća. Nitko se nije pojavljivao na njima. Na zidu je bilo nekoliko grafita: DUBRAVKOBBB, ŽELJKO I MAJA, METLLICA, nekoliko ispranih i nečitkih natpisa. Iskrenuo sam glavu i vidio da iznad mene piše: NOĆU JE HLADNIJE NEGO VANI. Odšetao sam nekoliko ulica dalje i bacio knjigu u kontejner za smeće.
Kad sam se vratio, rekao je :
- Sve što čovjeku može pasti na pamet stoji na staklenim nogama.
Dodao je:
- Život je kao osušeno govno. Podnošljiv je dok ne počneš čeprkati po njemu i zdrobiš mu koru.
Što ako je netko drugi već stao u njega i razmazao ga, poželio sam ga upitati.
- Puno čitaš, ali malo razumiješ, sinko, preduhitrio je moje pitanje.
Otpio je zadnji gutljaj iz čaše i obrisao je kažiprstom iznutra. Čaša više nije bila zamagljena, nego vlažna.
- Spremite se – rekao je - idemo u šetnju.
Krenuli smo u šetnju. Nisam obraćao pažnju na to kuda idemo i za nekoliko minuta našli smo se na mjestu na kojem nikada prije nisam bio. Začudio sam se - još kao dječak istražio sam cijeli kraj, svaku zgradu, prolaz, livadu i podrum, a sad sam se našao na potpuno nepoznatom mjestu ni deset minuta hoda udaljen od kuće. Razmišljao sam o mjestima koja nisam poznavao. Na primjer, nikad nisam pažljivo pogledao potplate svojih cipela. Nisam ih gledao odozdo, a kada bih to i učinio, ne bih fokusirao pogled. Oblik njihovih šara bio mi je nepoznat. Podigao sam nogu i iskrenuo stopalo da ih pogledam, zaboravivši ih prije nego što sam ponovno stupio nogom na tlo. Nakon prvog trenutka osjetio sam dosadu i moj pogled nije opažao više ništa. Pokušao sam opet, ali se nikako nisam mogao natjerati na nešto tako glupo. Najnovija istraživanja, čitao sam, kažu da mozak sliku sastavlja od mnogo manje podataka nego što se prije mislilo. Mozak više koristi analogije s poznatim pojavama nego što bilježi nove činjenice, pisalo je.
Na Zemlji je teško odrediti mjesta na kojima nitko nikada nije bio. Zbog guste atmosfere na njoj prevladavaju spore sile erozije. Na Mjesecu je lako vidjeti gdje je netko ostavio stopu zato što tamo nema vode i vjetra koji bi je obrisali. Na Mjesecu nema baš mnogo stopa - Armstrongove i još nekoliko. Ukoliko su ljudi stvarno bili na Mjesecu. Nikad se ne zna.
Nikada se ne gledam ispod pazuha. Kožice između prstiju također su dobar primjer. Ne sjećam se da sam ih ikad pažljivo promotrio. Podigao sam dlan, okrenuo ga tako da su mi prsti bili upereni prema licu i raširio kažiprst i srednjak. Prizor koji sam ugledao nije mi bio nimalo poznat.
Netko me je pozvao. Osvrnuo sam se. Ništa. Hodali smo i dalje, šuteći. Učinilo mi se, najvjerojatnije. Staza je bila ravna i sve me podsjetilo na filmsku scenu u kojoj svi glumci hodaju ravno, poput nas, jedino što je to bilo na samom kraju filma, a mi smo, činilo mi se, tek malo odmakli od početka. Film je bio na francuskom. Izvadio sam bilježnicu iz džepa i zapisao: UNIŠTITI L. BUN. DISK. Š. B. Računao sam hodajući, u takvim stvarima čovjek treba biti točan i pedantan:
Vrpca se kreće brzinom od 2,339 centimetara u sekundi. Duljina vrpce od 3 sata iznosi dakle 252,6 metara. Režući VHS vrpcu na svaka dva centimetra, što je dovoljno da se onemogući svaki naknadni pokušaj lijepljenja, trebalo bi mi 12630,6 poteza škarama. Budući da film traje sat i pol, dovoljno bi bilo i pola od toga, ali moguće je pogriješiti pri određivanju dijela trake koji treba razrezati. U obzir treba uzeti i zamor i dekoncentraciju, koji mogu prouzročiti nepreciznost pri rukovanju škarama. Čovjek nije stroj. Ne bi trebalo riskirati, tako da bi vrpca trebala biti uništena u potpunosti.
Rezanje nije dobro rješenje, bit će dovoljna neka tekućina, kokakola, ili nešto još ljepljivije. Možda neka kiselina? Razbiti kutiju kasete i vrpcu potopiti u tekućinu. Kutiju staviti na pod i zdrobiti je s nekoliko udaraca petom. Izvadio sam bilježnicu i napisao: KISELINA?
Ne, imao sam bolje rješenje, jeftinije i jednostavnije. Dopisao sam: PUDING, i zaokružio tu riječ. Hodanje me omelo, i crta je presijecala vrh slova P. Spremio sam bilježnicu u džep.
Izvadio sam bilježnicu iz džepa, pogledao još jednom posljednje retke, dopisao upitnik s desne strane i spremio je nazad u džep.
Hodali smo već dugo. Zadihani, pitali smo:
- Dokle ćemo ovako?
- Budite strpljivi – rekao je – rekao sam vam da je ovo potraga.
Staza je bila potpuno ravna. Šutjeli smo i hodali. Zatvorio sam oči kako bih otkrio mogu li bez gledanja držati pravac. Najvažnije je ne misliti o tome kako hodaš. Zamišljao sam da sam u pustinji ili, još bolje, da hodam po uskoj planinskoj stazi. Odahnuo bih nakon svakog koraka, siguran da bi korak u bilo kojem drugom smjeru, neprecizno izveden za samo nekoliko centimetara, značio sigurnu smrt. Imao sam sreće, svaki korak bio je točan u milimetar. Zaključio sam da sam vidovit. Prekoračivao sam kosture, ljudske i životinjske, bijele i iscerene. Smrt nije tako loša, ako je vjerovati osmijehu koji na površinu ispliva kada se potpuno raspadnu privremeni dijelovi tijela. Nestajanjem kratkotrajnih, truljenju sklonih slojeva, ostaje samo čista i blistava bjelina. Prolazio sam pored ljudi, konja, ljudi na konjima, bivola. Bili su ogoljeni, nepokretni i, činilo mi se, dobro raspoloženi.
Onda se fizionomije mijenjaju, pojavljuju se neobični skeleti. Trokutaste glave – uska brada, iscerena, razmaknute oči, samozadovoljan izraz. Neke imaju rogove, ne sve. Vjerojatno se tako razlikuju mužjaci i ženke. Kad stanem ne njih, kosti škripe, ali ne pucaju. Trudim se izbjegavati prepreke i hodati po ravnom. Zašto kod neke vrste, umjesto mužjaka, ženke ne bi imale rogove? Možda je sada upravo tako. Hodao sam sve sigurnije. Vidovit sam, prestao sam sumnjati u tu činjenicu i osjetio euforiju, siguran da ne mogu pogriješiti.
Otvorio sam oči. Sve je bilo isto. Hodali smo, ravnomjerno i zajedno. Učinilo mi se da nas je više. Tko nam se to pridružio? Fizionomije su mi bile pomalo poznate. Nisam ništa pitao, možda bi se uvrijedili kad ih ne bih prepoznao. Odlučio sam prihvatiti njihovo prisustvo zdravo za gotovo, tako je najlakše. Hodali smo već dugo. Euforija je prošla i postalo mi je dosadno.
Netko je povikao:
- Sad je dosta! Ne idemo dalje dok ne kažeš kamo nas vodiš!
Učitelj je stao i zavrtio se mrmljajući nešto kao «Samo mi dajte dovoljno veliku polugu». Ubrzavao je vrtnju sve dok se nije počeo vrtjeti ogromnom brzinom, vrtio se toliko brzo da su mu obrisi postali nejasni. Trčao sam oko njega pokušavajući uloviti brzinu njegove vrtnje. Kružio sam oko njega poput satelita sve dok nisam ponovno mogao raspoznati crte njegova lica. Zatim smo počeli paralelno usporavati, a u glavi mi se počelo vrtjeti tek kad smo stali. Zatvorio sam oči. Sve se i dalje okretalo, osjećao sam mučninu i nisam mogao doći do daha. Šutio sam i čekao što će se dogoditi, što će reći. Šutio je. Šutio sam i ja. Svi smo šutjeli i hodali. Pitanje je bilo postavljeno i moglo se jedino čekati.
Rekao je:
- Sada možemo stati. Sve ionako ide prema nama, nema nikakve potrebe da se krećemo.
Stali smo. Pogledao sam oko sebe. Nekoliko trenutaka bilo je potrebno da mi se oči priviknu na svjetlost, a onda sam opazio. Nije mi jasno kako to nisam primijetio ranije.
Budućnost je nadirala iz svih smjerova.


USUSRET SVJETSKOM NOGOMETNOM PRVENSTVU U NJEMAČKOJ

IZGUBITE KILOGRAME BEZ MUKE, U SAMO TRI DANA!

Dakle:
1.Čitanje u SC-u je bilo OK, osim što nismo smjeli pljeskati na prvom dijelu čitanja.
2.Gledajte TV u nedjelju i ponedjeljak, i znajte da sam tamo i da je i moj mali kamenčić dio pogače zamiješene u svrhu tehničke realizacije Dana HRT-a. Ako se dogodi neka napaka, a neće, puj puj za urok, ne zajebajite me na komentarima. Ja ne brišem komentare, ja ubijam.
3. Kad gužva prođe, očekujte od mene nova remekdjela, najdivnija.

PUSA, DOĐITE NA MOG!



MATOŠ ZAKASNIO NA VLAK KOJI GA JE IZ BEOGRADA VRAĆAO U ZAGREB!

NAKON DUGE I TEŠKE BOLESTI, ROKENROL PREMINUO. IZJAVE OŽALOŠĆENIH: TUŽNI SMO, ALI ZA NJEGA JE BOLJE DA JE ZAVRŠILA TA STRAŠNA DUGA AGONIJA

DODATAK: SUBOTA JE PROŠLA, NEDJELJA POČINJE, A VRIJEME NE POSTOJI

Priča jedna jako stara:

SEDAMNAESTI U MJESECU


Kašnjenja više nema.
U moju knjižnicu uveli su kompjutorsku evidenciju. Do sada su mi uvijek opraštali, a sada više neće moći. Zakasnina je pedeset lipa po knjizi i po danu.
Knjižničarka je preda mnom poderala listić na kojem su udarani žigovi s datumima i knjigu upisala u registar. Prva posudba od uvođenja evidencije. Kao podsjetnik dobio sam ceduljicu na kojoj je pisao datum: 17. 5. 2001.
Rekao sam joj:
– Šteta. Volim znati koliko je često knjiga posuđivana.
Nasmiješila se. Nisam razmišljao o tome što sam rekao sve dok, nakon što sam je pročitao, nisam u knjizi Delimira Rešickog pronašao ceduljicu s datumom.
Dok sam bio mlađi, želio sam da knjiga koja mi se svidi, osobito knjiga autora za kojeg bih u to vrijeme navijao (da, navijao – mijenjali su se svakih nekoliko godina: Krleža, pa Hemingway, Pekić, Škvorecky…), ima što veći broj žigova. U nedostatku prostora okretali su papir i žig udarali na poleđini.
Zatim je došlo vrijeme kad mi je draže bilo da listić nađem gotovo čist, s dva-tri datuma, od kojih je posljednji star više godina.
Kao dječak, zazirao sam od knjižnice. Tako sam velik dio biblioteke Vjeverica dobio na poklon. Nisam volio datume, plašili su me. Ako bih kasnio, ne bih više bio siguran je li na knjizi otisnut datum posudbe ili vraćanja. U svakom slučaju, ljubičast i zamrljan na bijeloj ili žutoj podlozi bio je strog i nepromjenjiv.
Zaboravio sam koju sam od posuđenih knjiga izgubio. Sjećam se kako su mi je roditelji kupili i kako sam brinuo hoću li je u plastični prozirni omot umotati kako treba i uspjeti se opravdati pred knjižničarkom.
Odsad će datumi biti hrpa papirića s koje ću, kao u namještenoj nagradnoj igri, uzimati jedan, jednak svim ostalim. Morat ću paziti kada vraćam knjige. Sedamnaesti u mjesecu već mi se urezao u pamćenje – već nekoliko mjeseci za redom knjige vraćam i posuđujem na taj dan. Odlučim ih vratiti prije, ali uvijek otežem i vraćam ih u posljednji čas. Kad mi dosadi, govorim sebi, vratit ću ih i neću uzeti ništa. Odabrat ću neki ljepši datum i promijeniti ritam, ubacujući sinkopu. Ili će naići nedjelja.
U posljednje vrijeme sve sam rjeđe otvarao predzadnju stranicu knjige. Nisam imao vremena, ili bih jednostavno zaboravio, pogledati koliko je žigova udareno, niti razmišljati o tome kome pripada žig otisnut na nekoj rijetko posuđivanoj knjizi.
Svejedno, ne želim izgubiti tu mogućnost. Nedostajat će mi taj listić. Moraju li ih poderati? Mogli bi ih ostaviti, nije mi jasno zašto im smetaju.
Nikada neću saznati koliko je datuma bilo utisnuto na ovoj knjizi i tko ju je čitao prije mene. Što je još pročitao i je li pročitao više od mene?
Poznajem li ga? Vrijedi li ga upoznati (ili nju, to zvuči još ljepše)?
Sada su mi to oduzeli. Listića više nema i s tim se treba pomiriti.
Slava im!



PS KOJU GODINU NAKON PRIČE, A PRIJE OVOG POSTA, VRATIŠE LISTIĆE NA KNJIGE. NEKOLIKO PUTA IH I ZALIJEPIŠE PREDA MNOM.


BLOG MILJENKA JERGOVIĆA!

SLUŽBENI SAJT O IVI ANDRIĆU!


DODATAK: SVRATITE VEČERAS DO SC-a, PLATITE PIĆE BOGATOM UMJETNIKU!

Svratih večeras do festivala kratke priče, međunarodnog, zakasnih i stigoh baš na Valenta Milka, i to je bio dobar potez jer je Milko baš u elementu bio.
Događaj se nastavlja ovih dana u Booksi, Močvari i tako dalje, a ja ću u Moču i dalje svraćati kad god stignem, a u četvrtak sam, ako ne dođe do naglog i nepovoljnog obrata događaja, u SC-u i čitam tamo s virtualnim kolijegama, pa ako naletite, imate jedinstvenu priliku piće da mi platite.
A večeras sam dobio i tri poljupca od dvojice uglednih hrvatskih književnika mlađe generacije, romana Simića Bodrožića i ivice Prtenjače.
Idem ja u gejpedere.
Čuo sam da se isplati.
a pusa i vama. Dođite na moj blog!

Za mazohiste: Uskoro ćete moći skinuti i najnoviji glazbeni uradak dvojca ja i moj brat, pod konspirativnim imenom Radost!

SENZACIONALNO: OTKRIVEN PRIVATNI PORNIĆ ROMANA SIMIĆA!

UŽASI SVAKODNEVICE: KAFKA I PETRARKA LEŽE NA DNU JARKA!

Dragi moji blogggeri, evo pišem post nakon frustracija izazvanih snimanjem gitare za novi antimegahit vokalno-instrumentalne skupine radost, pod nazivom Sve što znam o sebi. Ima da kupim novu gitaru. I nove prste. Za tekst imate link u lijevom stupcu, ali mijenjao sam neke detalje, a vjerojatno ću još mijenjati.
Prošla kompozicija također će biti nemilosrdno promijenjena, ali neću maltretirati jko, jako malobrojne fanove mijenjanjem verzija, pa prošla ostaje dok nova ne bude super super.

Sad jedna pjesma stara, stara:


VODIMO RAZGOVORE

vodili smo duge razgovore
jer sve se, kažeš, treba
pošteno raspraviti
vodili smo razgovore
tebi je možda i bilo bolje
meni je bilo gore

kao kad pošalješ
cvijeće ili poklon
nešto sitno ali ukusno
anonimno
i vidiš je veselu
važno joj šapneš na uho
približivši joj se
više nego inače
spreman na skok
šapneš joj da si to bio ti
ona zahvali
najširim smiješkom
(poznatim, čini ti se)
smiješkom prije kojega
ne propuštaš primijetiti
treptaj od
dvije desetinke razočaranja

bilo mi je gore
kao malome crncu
kojem ne daju u autobus
kao ženi poput tebe kad sjedne
na školjku, a daska je podignuta
kao onda kad sam kao klinjo
išao po brata u vrtić
spustio se na travu
da mu zavežem cipele
i sjeo točno u pseće govno


KAKO DRIBLA RONALDINHO

PORNO FOTOGRAFIJE IZ PRIVATNE KOLEKCIJE MINORNOG PISCA

Eto, jučerašnji dan provedoh uglavnom zabavljajući se antenama, na livadi blizu Save, što je znatno bolje nego da sam u sobi svojoj sjedio, jer soba moja u kojoj radim ima vrlo loš i ograničen pogled kroz prozor, da ne kažem da prozor gleda na zid udaljen tri-četiri metra, a dan je bio prelijep, čak mi ni pokošena trava nije šmrklje na nos natjerala, da, lijep dan, i ljudi nekako proljetno veseli, što znači da se meni sprema neko neraspoloženje, već ga osjećam, ali sitno, podmuklo, i još ga nisam u potpunosti svjestan, pa čekam da me obuzme i onda će biti dobro, jer nakon toga ide nabolje, samo se ne zna kada, jer vrijeme ne postoji, ali neka toga, poslije posla i kratkog popodnevnog sna bio sam na predstavljanju knjige djevojke mlade i, sudeći po prelistavanju njenog romana, obećavajuće, imenom i prezimenom Deša Jelavić, a nakon toga poslušah po sto i prvi put Milka Valenta, jednog od rijetkih kandidata za iberpisca u Hrvata, i eto, rimuje se to, rima ponekad pomaže i bit će bolje, bit će bolje, samo se ne zna kome.



NOVI POST TAMO - SVE ŠTO NISTE ZNALI O MENI

SVI SU MRTVI, KNJIGE, TEKSTOVI...


DODATAK: POJEO SAM PREVIŠE SLADOLEDA. DOBIT ĆU SRAĆKU.

DODATAK 2: BILA JE JEDNOKRATNA. U BITI, I NISAM GA POJEO TOLIKO PUNO.

Mili moji, javljam vam da je sutra, ako se računa vrijeme pisanja ovoga posta, ili danas, ako računamo vrijeme njegova objavljivanja, dakle evo vam još jednoga dokaza da vrijeme ne postoji, u svakom slučaju 4.5. u četvrtak, od 19 sati, bit će tribina u KIC-u na kojoj je gošća Deša Jelavić, kako kaže konferansije večeri Silvestar Vrljić, zanimljiva cura koja predstavlja svoj roman, pri čemu spomenuti ne reče kako se roman zove, no u svakom slučaju, budući da od Splita nisam išao van, povjerovat ću mu pa ću svratiti, a to možete učiniti i vi, pa poslije možemo piće popiti i otići do Profila u kojem Milko Valent predstavlja svoju novu knjigu i, po svemu sudeći, to bi mogao biti događaj zabavan i poučan, a bit će to prilika i da se upoznate sa mnom, ili mi se samo divite iz daljine, kao neke blogerice kojima se sviđam, a nemaju hrabrosti da mi priđu, pa se prave da sam im grozan i umišljen, te me pokušavaju uvrijediti, a ne znaju da sam u duši jedno vrlo fino, nježno i plaho stvorenje.

OVDJE KLIKNITE ZA KOMPOZICIJU "SVI SU MRTVI", TE OBJAVLJENE I NEOBJAVLJENE KNJIGE OVOG AUTORA.


A OVDJE KLIKNITE ZA NOVI POST NA DRUGOM BLOGU KOJI JOŠ NISAM NAPISAO, ALI HOĆU, BAŠ NAKON OVOG I ONDA ĆE SE TAJ POST POSTAVITI PRIJE OVOG KOJI SAM NAPISAO PRIJE.

Vratija se ja iz Splita, dobar je Split, volim ja Split, čak i onako neprepoznatljiv, gotovo kao Hajduk za koji, eto, i ja navijam, Split siv i kišan, i more sivo, ali to zna biti oke, kad je more onako metalno sivo, valuje se i rastura rivu, a riva čvrsta i sve izdrži, iako ti se učini da će se raspasti, da, dobar je Split, ima tu ljudi, velika koncentracija ljudi na malom prostoru, Marko, Pile i njegova Luna, Pero i Andre i njihova Ula, pa Đelo, Maove cimerice bivše, pa Ivor i njegova kuhinja u Picaferaju, pa porcije u Fife, ima i dobra muzika u subotu u O'Hari, Ghetto u kojem se nalazi kauč u kojem sam u petak ležao na promociji Krešine knjige dok nije ponestalo mjesta za sjedenje, a u dvorištu Ghetta nalazi se i knjižara gdje Mao radi, Utopija, svratite tamo, lijepo je to mjesto, pa piće s Parah, fina djevojka, to vam je ona što je bila miss Ok, i tako sve prođe prije nego što je počelo jer, ne zaboravite, vrijeme ne postoji, i sad sam opet u svojoj sobi, dovršio miks kompozicije, ako vam se skida, skidajte, vjerojatno ću ga sad ostaviti na neko vrijeme, pozabavit ću se novom pjesmom, napisao sam to na drugom mjestu, a vi uživajte u životu, učenju i radu.

Eto, da vas dezinformiran da se intervju s vašim gawrunchetom nalazi na ovom linku.

Sutra idem u Split, što najverojatnije znači da tada neću biti u Zagrebu, ali nije posve sigurno.

A posljednja verzija pjesme je od noći sa srijede na četvrtak i novih promjena neće biti do početka idućeg tjedna. (Za Freestylera)

Nazdravlje!


DODATAK: VRATIO SE JA I POSTAVIO NOVU VERZIJU KOMPOZICIJE.