Ovaj put sve će biti u redu. Ništa nisam zaboravio. Uzeo sam u obzir sve što bi moglo krenuti po zlu. Smanjujem mogućnost neuspjeha. Posljednji put provjeravam jesam li ispravno shvatio sve njene pokrete i riječi, sve veze među njima. Procjenjujem redom vjerojatnosti da sam pogriješio, da znače nešto suprotno, ili da su nevažni i da sam ih vidio onako kako sam ja to želio. Računam njihov zbroj i odmjeravam kritičnu masu. Prevagnut će na moju stranu. Noćas će sve biti u redu. Prošao sam ovo mnogo puta. Svaki put nešto bih zaboravio. Nikad se ne bi odvijalo onako kako sam predvidio. Ovaj put sve moram uzeti u obzir. Pomirio sam se s time da nema vraćanja vremena. Još jedan pokušaj, za svaki slučaj, zbog sujevjerja. Trljam sljepoočnice kažiprstom u smjeru kazaljke na satu, zatim mijenjam smjer. Isprobavam redom sve ostale prste. Sve kombinacije. Ništa. Vrijeme ide dalje, ne mijenja brzinu, ne vraća se. Znam da se čudo ne može dogoditi, ne može se vratiti.
Moram biti sabran, znam da je ovo posljednji pokušaj.
Moram prekinuti prisilne radnje, bajanja. Nema tu više ništa. Ostaje mi riješiti se sujevjerja. Zatvaram oči, naprežem se da očistim glavu, da ga skupim i sabijem u kuglicu, crnu i sjajnu poput katrana. Ispuhujem je kroz nos, golica me dok prolazi, pretvara se u plin i nestaje. Čist sam.
Zapamti, ništa ne možeš izgubiti.
Gladi joj vrhove kose. Sklanja njegovu ruku. Kaže da joj je kosa masna. Zašto vole spomenuti da im je kosa masna, pita se. Duboko uzdiše i prisjeća se taktike. Strah. S police uzima knjigu. Otvara je. Cosmos Carla Sagana.
– Znaš li da je Sagan duvao? Nakon smrti, njegova žena rekla je da se tako koncentrirao i inspirirao…
– Znam. Pisalo je u novinama.
– Znači, čitaš novine.
Ne vidi njezin smiješak, pada mrak, ali zna da je tu. Otvara knjigu, nasumce. Sve će poslužiti.
– Kad sam bio klinjo, obožavao sam astronomiju. Pročitao sam sve one popularne knjige, znaš. Imao sam problema s pravopisom zbog toga. Zemlja i sunce pišu se malim slovom. Velikim se pišu samo ako se na njih misli kao na astronomske pojmove. Uvijek sam ih pisao velikim slovom.
Knjiga se otvorila na Marsu. Nebo je ružičaste boje.
Pomirio se s neuspjehom. To je bilo prvo što je odlučio, prvo što je sebi obećao. Ako ne uspije, ne uspije. Puno bi gore bilo propustiti priliku. Jednom, za puno godina, sjesti prije spavanja na prazan krevet i razmišljati kako je moglo biti…
Sve dok ne razmišlja o tome, u redu je. Sve je u redu.
Naglo, u trenutku, osjeti što to doista znači, grlo mu se suši i gubi zrak. Zašuti. Na pamet mu pada slika psa koji je izgubio gospodara. Zavija, cvili i čeka, ne razumijevajući što se dogodilo. Gospodar se ne vraća. Ne jede, ne pije, zavija sve rjeđe i čeka. Sve dok ne crkne. Ono što ga boli iznad je njegove moći spoznavanja. Lista knjigu i dolazi do slika četiri velika Jupiterova mjeseca.
Noćas, pred samo jutro, u uho mi je ušao pauk. Nešto me zagolicalo u snu (čini mi se da sam upravo nešto sanjao), probudilo me i izvadio sam ga iz uha. Zgnječio sam ga. Bio je vlažan. Ostavio sam ga na knjizi ispod kreveta. Kad sam se probudio, činilo mi se da sam sve sanjao, sve dok na koricama nisam ugledao zgnječenog pauka. Bacio sam ga i otišao prati uho. Ispirao sam ga mlazom, dugo. Nisam se mogao riješiti pomisli da je to ženka koja je ostavila mlade, pred očima su mi bile stotine malih pauka koji mile iz mojega uha. Ubio sam pauka. To je možda znak, donosi nesreću. Svi dosadašnji znakovi sreće nisu upalili. Meni će možda loš znak donijeti sreću. Neću joj to spominjati. Mislim da se boji paukova. Gadit će joj se.
Lista knjigu. Dok se ona naginje da bolje vidi sliku Jupiterovih mjeseca, on primjećuje njezin dekolte. Ima divne sise, pomišlja i skreće pogled prema knjizi. Vidi se sve slabije, sumrak se pretvara u noć. Pali svjetlo, diskretno svjetlo, unaprijed pripremljeno. Gleda slike i miriše njezinu put. Ljetni miris, krema, lagani miris. Samo on mogao bi mu biti dovoljan. Na nekim slikama Marsovo nebo ima narančastu boju i on joj se polako primiče. Najviše je dvadeset centimetara od njega i svake joj je minute pet centimetara bliže. Povremeno okreće glavu prema njoj i svaki put, kao da je prvi, ponovno primjećuje kako ima dug vrat.
Čini mi se da ne primjećuje da joj se približavam. Primjećuje, ali nema ništa protiv. Moram se okrenuti prema njoj, ovako bočno neće ići. Sad se ukočila. Zašto se ukočila? Čeka, nije sigurna. Pogledat će na sat. Sad će pogledati na sat i ustati. Otići će.
SVI SU MRTVI!
RADOST! ILI MOJ DRUGI JA
Post je objavljen 22.05.2006. u 09:00 sati.