šiŠanje&bRijANJE

Sad je gotovo. Nemam što izgubiti. Ako ne pokušam, nikad neću znati. Nalazimo se na rubu provalije i sad treba načiniti odlučan korak naprijed. Gdje sam to pročitao? Kad se nađem u zraku, možda otkrijem da znam letjeti. Možda ništa nema smisla. Znam da među nama nema ništa, da nikad neće biti ništa i samo zato to želim. I to je neka sigurnost. Neka, svejedno. Ako ne pokušam…

Priča joj kako je, kad je bio mali, htio napraviti robota. Čovjekolikog robota, naravno. Mozak mu je trebao bi napravljen pomoću kasetofonskih traka. Tu bi bila memorija i komande. Htio ga je napraviti pametnim. Ruke i noge trebale su se pomicati pomoću elektromotora. Imao je vrlo maglovitu ideju kako bi sve to trebalo funkcionirati. Svejedno, bio je uvjeren u uspjeh. Imao je puno ideja. Puno je toga pokušao, osmislio. Imao je bujnu maštu. Nikad nije imao smisla za praktično. Osjeća kako je počeo blebetati i ljuti se na sebe. Onda se ljuti na nju, sto puta više.

Pobjeći će čim je dotaknem. Kao pas bez gospodara.

Govori.
Vrijeme je možda nekad teklo drugom brzinom. Strijela vremena okretala se u svim smjerovima u tri ili još više dimenzija. Ubrzavalo je. Usporavalo. Stajalo. Vraćalo se. Kružilo. Možda su se i prirodni zakoni mijenjali. Na početku su važili jedni, poslije drugi. Možda su protoni bili teži ili lakši. Neke čestice postojale su samo vrlo kratko vrijeme nakon početka. Mijenjale su se, mutirale, možda je formula za gravitaciju izgledala drukčije. Možda je postojala jedna sila, a onda su se ostale razdvojile, nastavit će se razdvajati i bit će ih sve više i više. Čini mi se da su pravila slučajna. Bog je kockar. Baca kocke na početku i onda se više ne miješa. Zakoni se određuju pri svakom bacanju kocke, pri svakom velikom prasku. Vadi iz police svijetloplavu Heisenbergovu knjigu.
Da nema neodređenosti, nakon eksplozije sve bi se nastavilo širiti ravnomjernom brzinom, sve bi bilo jednako i mrtvo. Ne bi bilo nas, ne bi bilo ničega, ničega što bi se razlikovalo od ičega drugog. Neodređenost i kaos stvaraju razlike. Prvo u gustoći. Dolazi do privlačenja, odbijanja, vrtloženja. Onda dolazimo mi. Ono što mi radimo, što pokušavamo, to je drmanje stola da bi se kockice okrenule onako kako mi hoćemo, onako kako mi, tko zna zašto, mislimo da bi bilo dobro. Jednom promjenom sve se mijenja, na svim razinama. Sve ima veze sa svim ostalim. Kao Rubikova kocka, okreneš jednu stranu, promijeni se i suprotna. Ako je hoćeš složiti, moraš znati što je iza, što se nalazi na svim stranama.

Nije bilo tako loše. Krenulo je, mogu pričati, ne moram se bojati da ću reći neku glupost, nije više važno. Jedna više ili manje, koga briga. Sluša me.

Govori.
Sjetio sam se još jedne priče. Ljudi su pronašli način da postanu besmrtni, nekakvo cjepivo ili tako nešto. Bili su zauvijek mladi. Pobijedili su bolesti. Sve izgleda savršeno, je li? Međutim, pojavio se problem prostora – nije više bilo mjesta za sve te mlade i lijepe ljude. Riješili su to tako što su spriječili razmnožavanje. Vrijeme je prolazilo i broj ljudi ipak se polako smanjivao – i dalje su se događale nesreće, katastrofe. Ljudi su se opustili, smekšali. Bilo ih je sve manje, sve dok Zemlja nije ostala gotovo pusta. Nitko valjda nije više znao kako poništiti djelovanje sredstva koje je spriječilo produžavanje vrste. Glavni junak živi sam. Kroz godine gubi vezu s ostalim posljednjim ljudima. Radiostanicom uspostavi kontakt s nekom djevojkom iz Japana. Dogovaraju susret. Veseli se susretu s njom, ali se veza izgubi. Ostaje sam. Kad smo kod toga, znaš li najkraću SF priču na svijetu?
Posljednji čovjek na svijetu sjedio je u svojoj sobi. Netko je pokucao...
Osjeća nešto na mišici. Shvaća da je to njezina bradavica. Koliko je dugo već naslonjena na njega? Još jednom kasni. Nije prepoznao njeno tijelo. Nije bilo toplo kao što je očekivao.

Moram je dodirnuti. Ne smije osjetiti da oklijevam. Svaki put kad pogledam na sat, prođe pet minuta. Podići ću ruku i staviti joj je oko ramena. Moram prestati gledati na sat. Moram reći nešto. Glava mi je prazna.

Ljubi je, iznenadivši sebe – prvo usta, zatim jezik. Osjeća se nespretno. Oduvijek mu je trebalo više vremena da se zagrije. Zatvara oči, na svojim usnama osjeća njezine. Doziva njihovu sliku. Voli njezine usne. Na jeziku osjeća njezin. Vlažan je. Osjeća kako mu se usta suše i upija njezinu vlagu. Pod desnom rukom osjeća njezin obraz, kosu, ušnu školjku. Čuje zvuk njihovih usta. Spojena su, ne zna kome pripada koji dio zvuka. Ne otvara oči. Više nije siguran što će vidjeti kad ih otvori. Je li to ona? Jesu li to njene usne? Jesu li to usne uopće? Osjet mu se čini čudnim. Mislio je da će biti topliji. To mora biti ona. Kad god bi mislio na nju dok je bio s drugima, nikada nije uspio zamisliti da je to ona. Odavno je prestao i pokušavati. Pekla ga je savjest. Osjeća nešto meko na ustima, nešto vlažno i pokretno na jeziku. Okus ruža za usne.
To je ona.
Nije siguran sanja li. Ona je, to mora biti ona.

Bio je pravu, znači: padaju na svemir, na priče o tome jesmo li sami u univerzumu, što će se dogoditi s nama za milijun godina. Vole i filozofiju, istočnu. Indija, ne Kina. Učitelji, čakre. Budi joj guru, rekao mi je. A najbolje su one koje su bile najviše u razredu, one koje se u jednom trenutku, samo tako, iz ružnog pačeta pretvore u labuda. Drže se odbojno, hladno, ali to je samo obrana. Povučene su, sramežljive, nesigurne. Kreni hrabro i bit će ti zahvalna do kraja života. Takve su mu bile najbolje učenice. Jedino ih se poslije teško riješiti, rekao je. Zašto bi se htio riješiti neke takve, pitao sam ga.