Ne zna koliko su im dugo usne bile spojene. Odvaja se. Raskopčava je. Ispadaju joj grudi. Gleda, ne dodirujući ih. Pokušava ih upisati u sjećanje tako da se više ne mogu izbrisati. Osjeća da je vrijeme. Diže se i gasi svjetlo osjećajući olakšanje. Vraća se njoj i skida majicu.
Moram biti siguran da se ovo stvarno događa. Moram zapamtiti svaku pojedinost. Nabrekao je, tvrd. Utrnuo. Skoro ništa ne osjećam. Mehanički ga guram i vadim. Uzdiše. Čini mi se da joj je dobro. Nisam siguran. Ispada. Ne primjećujem to isti čas. Ljubim je i skidam kondom, da ne primjećuje. Nadnosim se nad nju, ljubim joj čelo, korijen kose i kondom bacam pod krevet. Što bude, bit će.
Osjećam se bolje. Narastao je za još jedan broj. Polako ga vraćam u nju. Ulazi uz mljackajući zvuk. Osjećam njezine nokte na lopaticama. Ulazim do kraja i ostajem tako nekoliko trenutaka. To je to.
To je ona.
Kosa joj je rasuta po jastuku. Dok se igra njezinim grudima, priča joj san:
Našli smo se negdje u gradu. Nešto si mi trebala reći. Čini mi se da sam lokal sazdao od bačvi iz praškog diska, Melina i nekog mjesta na Gornjem gradu. Rekla si da će ti odrezati noge. Bila si tužna. Čini mi se da sam ja bio tužniji. Neki rak bio je posrijedi. Bit će u redu, preživjet ćeš, rekla si, imaš dobre šanse, ali moraju rezati. Hodat ćeš s protezama.
Drugi joj san ne spominje. Rodila mu je dijete. Dijete nije imalo lice – samo glatka svijetloružičasta površina, nijema, glupa lopta. Plakala je. Brisao je suze koje su joj curile iz praznih crnih duplji, milovao je bijele gole kosti jagodice.
Ponavlja se ono zbog čega će uskoro doktoru. Bezlično stvorenje ogromnih stopala skače mu na grudi, mali vragovi zabijaju mu pandže u klijetke i pretklijetke, miješaju ih i osjeća kako nešto preskače ispod rebara; grč se širi do pazuha. Isti čas sjeća se njezinih odlazaka kardiologu, aritmije, psihički uvjetovane, rekla je. Masira grudi i nada se da je to cijela istina.
Osjeća potrebu da uzme njezinu glavu, zarije je pod svoje pazuho i drži je tamo, ne dajući nikome drugome da je vidi, da dopre do nje. Ne može se okrenuti prema njoj i pogledati je. Leži na leđima i gleda u strop. Razmišlja o ponosu koji osjeća kad je gledaju dok šeću, ponosu pomiješanom s ljubomorom. Je li to grijeh? Jednom će sve to biti iza mene, misli – iza nas.
Dok me grebeš noktima po vratu, ježim se. Osjećam da će se u sljedećem trenutku tvoji nokti produžiti, da ćeš mi ih zariti u vrat otvarajući mišićne ovojnice i tetive. Plašim se okrenuti glavu jer će tvoje lice postati milijun godina staro, sa crvenim sjajem u praznim dupljama smrti, izborana koža mumije, očnjaci krivudavo dugi i oštri. Zatvaram oči, pokušavam smiriti lupanje srca i uvjeriti sebe da si to iza mene ipak još uvijek ti. Bojim se okrenuti, bojim se vidjeti bore i mrlje na koži, onaj miris koji nagoviješta starost. Zadah iz usta. Pod nekim kutovima koža ti izgleda savršeno glatko, vječno. Kažem ti to, nasmiješiš se i pojave se bore, jedna previše, djelić milimetra preduboko, i vidim te za dvadeset, trideset, pedeset godina, pitam se jesi li to još uvijek ti. Zrak mi izlazi iz pluća, kao kad divlje dijete skoči na madrac na napuhavanje iz kojeg je izvađen čep.
Post je objavljen 26.05.2006. u 20:00 sati.