U ŠETNJI. U POTRAZI
Učitelj je govorio, a ja sam slušao.
-Sad ću ti reći sve što trebaš znati. Slušaj!
Slušam, nema potrebe da mi se govori da slušam, rekao sam, ali nisam čuo svoj glas. Pio je viski, vrteći čašu i led je zveckao. Nesvjesno sam oponašao taj zvuk lupkajući jezikom o desni. Uhvatio sam se u tome i postidio se. Pitao sam se jesu li me čuli. Netko je nešto rekao i izašao iz sobe, okrenuo sam se, ali sam mu stigao vidjeti samo leđa. Pitao sam se je li se to odnosilo na mene. Jesam li bio preglasan?
- Sve što trebaš znati je ovo:
Voda je sjajna. Moćna. Podriva kamen, razara metal, a da se sama pritom nimalo ne troši. I led je sjajan. Čvrst je - slomi ga, rastopi, i dobit ćeš vodu. Zaledi ga i bit će opet kakav je i bio. Bez vode nema života. Devedeset posto čovjekova tijela sastoji se od vode, znaš li to?
Zastao je načas i razmišljao, gledajući kroz čašu. Čaša je, osim na dijelu na koji je naslanjao usta, bila zamagljena. Rekao je, tiše:
- Jedini je problem u promjenjivosti oblika. Nestalna je. Treba je natjerati da nekako zadrži svoj oblik. Da ga pamti! Onda bi sve bilo riješeno. Led…
Gluposti! Loš početak. Sjetio sam se otkuda led . Led je bio na prvim stranicama, a nisam vjerovao da bi on mogao dospjeti puno dalje. Knjiga je stajala na polici i nije mi se činilo da je bila otvarana u posljednje vrijeme. Sakrio sam je pod krevet dok ne smislim što ću s njom.
U bilježnicu koja mi služi kao podsjetnik zapisao sam: KUPITI REZAČ PAPIRA i podcrtao to tri puta. Knjige slabo gore, a ova je bila vrlo debela i bilo bi je vrlo teško zapaliti tako da izgori kako treba – morao bih prethodno raščupati listove. Imao sam bolju ideju. Stavio sam je pod jaknu i izašao. Kupio sam kokakolu od dvije litre, otišao iza susjedne kuće, u dvorište koje je bilo dobro zaklonjeno od pogleda, sjeo na niski zid i otvorio knjigu. Listao sam je, stranicu po stranicu, i sipao smeđe piće po njoj. Pazio sam da lijem tako da mi ga ne ponestane. Plastična boca praznila se polako i ravnomjerno. Kada se tekućina osuši, stranice će se slijepiti i bit će je nemoguće otvoriti. Nekoliko gutljaja ostavio sam kako bih utažio žeđ. Okus je bio odvratan. Čekao sam da se knjiga ocijedi. Promatrao sam prozore koji su gledali u dvorište – većina je bila prljava, na nekima je bilo cvijeća. Nitko se nije pojavljivao na njima. Na zidu je bilo nekoliko grafita: DUBRAVKOBBB, ŽELJKO I MAJA, METLLICA, nekoliko ispranih i nečitkih natpisa. Iskrenuo sam glavu i vidio da iznad mene piše: NOĆU JE HLADNIJE NEGO VANI. Odšetao sam nekoliko ulica dalje i bacio knjigu u kontejner za smeće.
Kad sam se vratio, rekao je :
- Sve što čovjeku može pasti na pamet stoji na staklenim nogama.
Dodao je:
- Život je kao osušeno govno. Podnošljiv je dok ne počneš čeprkati po njemu i zdrobiš mu koru.
Što ako je netko drugi već stao u njega i razmazao ga, poželio sam ga upitati.
- Puno čitaš, ali malo razumiješ, sinko, preduhitrio je moje pitanje.
Otpio je zadnji gutljaj iz čaše i obrisao je kažiprstom iznutra. Čaša više nije bila zamagljena, nego vlažna.
- Spremite se – rekao je - idemo u šetnju.
Krenuli smo u šetnju. Nisam obraćao pažnju na to kuda idemo i za nekoliko minuta našli smo se na mjestu na kojem nikada prije nisam bio. Začudio sam se - još kao dječak istražio sam cijeli kraj, svaku zgradu, prolaz, livadu i podrum, a sad sam se našao na potpuno nepoznatom mjestu ni deset minuta hoda udaljen od kuće. Razmišljao sam o mjestima koja nisam poznavao. Na primjer, nikad nisam pažljivo pogledao potplate svojih cipela. Nisam ih gledao odozdo, a kada bih to i učinio, ne bih fokusirao pogled. Oblik njihovih šara bio mi je nepoznat. Podigao sam nogu i iskrenuo stopalo da ih pogledam, zaboravivši ih prije nego što sam ponovno stupio nogom na tlo. Nakon prvog trenutka osjetio sam dosadu i moj pogled nije opažao više ništa. Pokušao sam opet, ali se nikako nisam mogao natjerati na nešto tako glupo. Najnovija istraživanja, čitao sam, kažu da mozak sliku sastavlja od mnogo manje podataka nego što se prije mislilo. Mozak više koristi analogije s poznatim pojavama nego što bilježi nove činjenice, pisalo je.
Na Zemlji je teško odrediti mjesta na kojima nitko nikada nije bio. Zbog guste atmosfere na njoj prevladavaju spore sile erozije. Na Mjesecu je lako vidjeti gdje je netko ostavio stopu zato što tamo nema vode i vjetra koji bi je obrisali. Na Mjesecu nema baš mnogo stopa - Armstrongove i još nekoliko. Ukoliko su ljudi stvarno bili na Mjesecu. Nikad se ne zna.
Nikada se ne gledam ispod pazuha. Kožice između prstiju također su dobar primjer. Ne sjećam se da sam ih ikad pažljivo promotrio. Podigao sam dlan, okrenuo ga tako da su mi prsti bili upereni prema licu i raširio kažiprst i srednjak. Prizor koji sam ugledao nije mi bio nimalo poznat.
Netko me je pozvao. Osvrnuo sam se. Ništa. Hodali smo i dalje, šuteći. Učinilo mi se, najvjerojatnije. Staza je bila ravna i sve me podsjetilo na filmsku scenu u kojoj svi glumci hodaju ravno, poput nas, jedino što je to bilo na samom kraju filma, a mi smo, činilo mi se, tek malo odmakli od početka. Film je bio na francuskom. Izvadio sam bilježnicu iz džepa i zapisao: UNIŠTITI L. BUN. DISK. Š. B. Računao sam hodajući, u takvim stvarima čovjek treba biti točan i pedantan:
Vrpca se kreće brzinom od 2,339 centimetara u sekundi. Duljina vrpce od 3 sata iznosi dakle 252,6 metara. Režući VHS vrpcu na svaka dva centimetra, što je dovoljno da se onemogući svaki naknadni pokušaj lijepljenja, trebalo bi mi 12630,6 poteza škarama. Budući da film traje sat i pol, dovoljno bi bilo i pola od toga, ali moguće je pogriješiti pri određivanju dijela trake koji treba razrezati. U obzir treba uzeti i zamor i dekoncentraciju, koji mogu prouzročiti nepreciznost pri rukovanju škarama. Čovjek nije stroj. Ne bi trebalo riskirati, tako da bi vrpca trebala biti uništena u potpunosti.
Rezanje nije dobro rješenje, bit će dovoljna neka tekućina, kokakola, ili nešto još ljepljivije. Možda neka kiselina? Razbiti kutiju kasete i vrpcu potopiti u tekućinu. Kutiju staviti na pod i zdrobiti je s nekoliko udaraca petom. Izvadio sam bilježnicu i napisao: KISELINA?
Ne, imao sam bolje rješenje, jeftinije i jednostavnije. Dopisao sam: PUDING, i zaokružio tu riječ. Hodanje me omelo, i crta je presijecala vrh slova P. Spremio sam bilježnicu u džep.
Izvadio sam bilježnicu iz džepa, pogledao još jednom posljednje retke, dopisao upitnik s desne strane i spremio je nazad u džep.
Hodali smo već dugo. Zadihani, pitali smo:
- Dokle ćemo ovako?
- Budite strpljivi – rekao je – rekao sam vam da je ovo potraga.
Staza je bila potpuno ravna. Šutjeli smo i hodali. Zatvorio sam oči kako bih otkrio mogu li bez gledanja držati pravac. Najvažnije je ne misliti o tome kako hodaš. Zamišljao sam da sam u pustinji ili, još bolje, da hodam po uskoj planinskoj stazi. Odahnuo bih nakon svakog koraka, siguran da bi korak u bilo kojem drugom smjeru, neprecizno izveden za samo nekoliko centimetara, značio sigurnu smrt. Imao sam sreće, svaki korak bio je točan u milimetar. Zaključio sam da sam vidovit. Prekoračivao sam kosture, ljudske i životinjske, bijele i iscerene. Smrt nije tako loša, ako je vjerovati osmijehu koji na površinu ispliva kada se potpuno raspadnu privremeni dijelovi tijela. Nestajanjem kratkotrajnih, truljenju sklonih slojeva, ostaje samo čista i blistava bjelina. Prolazio sam pored ljudi, konja, ljudi na konjima, bivola. Bili su ogoljeni, nepokretni i, činilo mi se, dobro raspoloženi.
Onda se fizionomije mijenjaju, pojavljuju se neobični skeleti. Trokutaste glave – uska brada, iscerena, razmaknute oči, samozadovoljan izraz. Neke imaju rogove, ne sve. Vjerojatno se tako razlikuju mužjaci i ženke. Kad stanem ne njih, kosti škripe, ali ne pucaju. Trudim se izbjegavati prepreke i hodati po ravnom. Zašto kod neke vrste, umjesto mužjaka, ženke ne bi imale rogove? Možda je sada upravo tako. Hodao sam sve sigurnije. Vidovit sam, prestao sam sumnjati u tu činjenicu i osjetio euforiju, siguran da ne mogu pogriješiti.
Otvorio sam oči. Sve je bilo isto. Hodali smo, ravnomjerno i zajedno. Učinilo mi se da nas je više. Tko nam se to pridružio? Fizionomije su mi bile pomalo poznate. Nisam ništa pitao, možda bi se uvrijedili kad ih ne bih prepoznao. Odlučio sam prihvatiti njihovo prisustvo zdravo za gotovo, tako je najlakše. Hodali smo već dugo. Euforija je prošla i postalo mi je dosadno.
Netko je povikao:
- Sad je dosta! Ne idemo dalje dok ne kažeš kamo nas vodiš!
Učitelj je stao i zavrtio se mrmljajući nešto kao «Samo mi dajte dovoljno veliku polugu». Ubrzavao je vrtnju sve dok se nije počeo vrtjeti ogromnom brzinom, vrtio se toliko brzo da su mu obrisi postali nejasni. Trčao sam oko njega pokušavajući uloviti brzinu njegove vrtnje. Kružio sam oko njega poput satelita sve dok nisam ponovno mogao raspoznati crte njegova lica. Zatim smo počeli paralelno usporavati, a u glavi mi se počelo vrtjeti tek kad smo stali. Zatvorio sam oči. Sve se i dalje okretalo, osjećao sam mučninu i nisam mogao doći do daha. Šutio sam i čekao što će se dogoditi, što će reći. Šutio je. Šutio sam i ja. Svi smo šutjeli i hodali. Pitanje je bilo postavljeno i moglo se jedino čekati.
Rekao je:
- Sada možemo stati. Sve ionako ide prema nama, nema nikakve potrebe da se krećemo.
Stali smo. Pogledao sam oko sebe. Nekoliko trenutaka bilo je potrebno da mi se oči priviknu na svjetlost, a onda sam opazio. Nije mi jasno kako to nisam primijetio ranije.
Budućnost je nadirala iz svih smjerova.
USUSRET SVJETSKOM NOGOMETNOM PRVENSTVU U NJEMAČKOJ
IZGUBITE KILOGRAME BEZ MUKE, U SAMO TRI DANA!
