Priča jedna jako stara:
SEDAMNAESTI U MJESECU
Kašnjenja više nema.
U moju knjižnicu uveli su kompjutorsku evidenciju. Do sada su mi uvijek opraštali, a sada više neće moći. Zakasnina je pedeset lipa po knjizi i po danu.
Knjižničarka je preda mnom poderala listić na kojem su udarani žigovi s datumima i knjigu upisala u registar. Prva posudba od uvođenja evidencije. Kao podsjetnik dobio sam ceduljicu na kojoj je pisao datum: 17. 5. 2001.
Rekao sam joj:
– Šteta. Volim znati koliko je često knjiga posuđivana.
Nasmiješila se. Nisam razmišljao o tome što sam rekao sve dok, nakon što sam je pročitao, nisam u knjizi Delimira Rešickog pronašao ceduljicu s datumom.
Dok sam bio mlađi, želio sam da knjiga koja mi se svidi, osobito knjiga autora za kojeg bih u to vrijeme navijao (da, navijao – mijenjali su se svakih nekoliko godina: Krleža, pa Hemingway, Pekić, Škvorecky…), ima što veći broj žigova. U nedostatku prostora okretali su papir i žig udarali na poleđini.
Zatim je došlo vrijeme kad mi je draže bilo da listić nađem gotovo čist, s dva-tri datuma, od kojih je posljednji star više godina.
Kao dječak, zazirao sam od knjižnice. Tako sam velik dio biblioteke Vjeverica dobio na poklon. Nisam volio datume, plašili su me. Ako bih kasnio, ne bih više bio siguran je li na knjizi otisnut datum posudbe ili vraćanja. U svakom slučaju, ljubičast i zamrljan na bijeloj ili žutoj podlozi bio je strog i nepromjenjiv.
Zaboravio sam koju sam od posuđenih knjiga izgubio. Sjećam se kako su mi je roditelji kupili i kako sam brinuo hoću li je u plastični prozirni omot umotati kako treba i uspjeti se opravdati pred knjižničarkom.
Odsad će datumi biti hrpa papirića s koje ću, kao u namještenoj nagradnoj igri, uzimati jedan, jednak svim ostalim. Morat ću paziti kada vraćam knjige. Sedamnaesti u mjesecu već mi se urezao u pamćenje – već nekoliko mjeseci za redom knjige vraćam i posuđujem na taj dan. Odlučim ih vratiti prije, ali uvijek otežem i vraćam ih u posljednji čas. Kad mi dosadi, govorim sebi, vratit ću ih i neću uzeti ništa. Odabrat ću neki ljepši datum i promijeniti ritam, ubacujući sinkopu. Ili će naići nedjelja.
U posljednje vrijeme sve sam rjeđe otvarao predzadnju stranicu knjige. Nisam imao vremena, ili bih jednostavno zaboravio, pogledati koliko je žigova udareno, niti razmišljati o tome kome pripada žig otisnut na nekoj rijetko posuđivanoj knjizi.
Svejedno, ne želim izgubiti tu mogućnost. Nedostajat će mi taj listić. Moraju li ih poderati? Mogli bi ih ostaviti, nije mi jasno zašto im smetaju.
Nikada neću saznati koliko je datuma bilo utisnuto na ovoj knjizi i tko ju je čitao prije mene. Što je još pročitao i je li pročitao više od mene?
Poznajem li ga? Vrijedi li ga upoznati (ili nju, to zvuči još ljepše)?
Sada su mi to oduzeli. Listića više nema i s tim se treba pomiriti.
Slava im!
PS KOJU GODINU NAKON PRIČE, A PRIJE OVOG POSTA, VRATIŠE LISTIĆE NA KNJIGE. NEKOLIKO PUTA IH I ZALIJEPIŠE PREDA MNOM.
BLOG MILJENKA JERGOVIĆA!
SLUŽBENI SAJT O IVI ANDRIĆU!
DODATAK: SVRATITE VEČERAS DO SC-a, PLATITE PIĆE BOGATOM UMJETNIKU!