Govori joj.
Znaš li da češanjem možeš uništiti jedan svijet? Ima jedna priča.
Glavni junak čuje glasove u snu. Prvo misli da sanja. Onda shvati da mu se netko doista obraća. Negdje na njegovoj podlaktici nalazi se mali svemir u kojem se nalazi civilizacija. Možda je i nalik našoj, u manjem mjerilu. Njihovo vrijeme teče onoliko brže koliko su manji od nas. Pogađaju ih katastrofe – ogromni valjkasti predmeti uništavaju njihov svijet, ubijaju, ruše. Netko od njih shvati što se događa. Dopiru do glavnog lika, obraćaju mu se u snu, i on shvaća što rade njegovi prsti. Njegovo češanje pomiče oceane i kontinente. Priča završava tako što on stavi flaster na to mjesto i računa – držat ću ga tjedan dana, dvadeset milijuna godina dovoljno je za jednu takvu civilizaciju. Zamisli da takvu priču ispriča netko tko je toliko veći od nas. Kad kihne, ili učini nešto što u njegovu svijetu tome odgovara, on pomiče oceane, galaksije...
Ili stvara neki svemir, stvarajući neki mali veliki prasak.
– Otkud ti ta priča? Ti si je napisao?– pita.
– Nikad nećeš pogoditi gdje sam je pročitao – kaže.
Gleda ga i čeka.
– U Politikinom zabavniku. Imali su divne priče. Hoćeš li da ti pričam SF priče iz Politikinog zabavnika? Sjećam se još nekoliko…
– Pričat ćeš. Čekaj – naglo ustaje i odlazi u kupaonicu.
Izgubio sam. Tko zna gdje će sjesti kad se vrati. Sve ispočetka. Bio sam na manje od deset centimetara. Sve shvaća. Svaki put ispočetka. Zašto onda ne ode? Neka ode. Namjerno me vuče za nos.
Osjeća – siguran je – da će, kad se vrati, ona početi pogledavati na sat. Napušta ga hrabrost. Lista knjigu, držeći je na skupljenim koljenima, pogrbljen, čeka ne primjećujući što se nalazi na stranicama. Vraća se. Počinje govoriti prije nego što ona sjedne, ne pogledavši je. Ako je pogleda, ona će pogledati na sat i reći da je već kasno. Onda će mu se nasmiješiti i otići. Zato gleda ispred sebe i govori.
Ti mali svjetovi možda su, kao i mi, pravilnost u kaosu. Povećavaš leću kojom promatraš nered i onda, kad si izgubio nadu, počneš otkrivati pravilnosti koje nalikuju onima na milijun puta većoj razini. Možda smo mi sada dvije točkice u svemiru koji se nalazi na tvojem trbuhu, ovdje, vidiš, tu je negdje Mliječna staza, i vidjeli bismo se da uvećamo jedan kvark tvoje kože i u njemu pronađemo maleni planet i nas na njoj, jedino što ja možda imam crne oči, a ti plavu kosu. Ili se ispod repa neke kobile možda nalazi svemir u kojem si ti muško, a ja žensko. I on je rastao i rastao i njegovo cijelo vrijeme, milijarde godina, nama su desetinke sekunde. I dok pastuh ponovno zajaše na kobilu, propast će samo na njenoj grivi toliko svemira da ih ne stigneš prebrojiti.
Tko zna koliko nas još ima. Bezbroj. Bezbroj nas, toliko većih i toliko manjih da se nikad nećemo moći sresti. Ne znam može li se dokazati, ali siguran sam da se sve ovo o čemu pričam ne može opipati, izmjeriti ni iskoristiti. Čim bi se smanjio ili povećao, pokušao ih zabilježiti, dotaknuti, sve bi se zamutilo i nestalo. Kao kad u ruku pokušaš uhvatiti morski val. I kad ti to pokušavam reći, osjećam kako se gubi, kako ti ne mogu reći baš ono što mislim. Kad pokušavam misliti o tome, gubim ono što znam kad ne razmišljam…
Zastaje. Čini mu se da nije ispalo glupo kao što je očekivao. Vraća mu se hrabrost. Okreće glavu prema njoj.
Sjela je blizu, ali dalje je nego što je bila prije. U lošijem je položaju. Nezgodno je okrenuta. Ne mogu računati na iznenađenje. Bit će mi se teže okrenuti. Da je barem sjela negdje preko puta, daleko. Sjela je baš tako da nisam siguran, baš kao da me želi vući za nos. Velemajstorica. Koristi figure koje ima, koristi svaku prednost koju ima. Taktika joj je sjajna. Neprijatelja treba dovesti u nezgodan položaj, ne smiješ mu dozvoliti da čvrsto stane na zemlju, da se ukopa, da bude siguran.
Uhvatiti ga u raskoraku. Držati ga u neznanju.
Gleda kazaljke sata. Zelene su i čini mu se da su radioaktivne, otrovne. Čuo je da za fluorescentne kazaljke koriste neki radioaktivni element, zaboravio je koji. Poklopile su se. Pomišlja kako u času poklapanja kazaljki uvijek mislimo na onog za koga bi željeli da misli na nas.
– Kazaljke izgledaju kao noge nekog radioaktivnog pauka.
– Misliš onoga koji ti je noćas ušao u uho?
Ne sjeća se da joj je rekao da mu je pauk ušao u uho. Ipak je izletjelo. Prebire po kratkotrajnom sjećanju. Ništa. Trenutka u kojem joj je rekao sjetit će se sutra. Ono što se govori uvijek će bolje zapamtiti onaj koji sluša nego onaj koji govori. Izgleda da onaj tko govori ni ne zna uvijek što govori. Osjeća gubitak zraka, tupi bol u ošitu.
Post je objavljen 24.05.2006. u 23:55 sati.