šiŠanje&bRijANJE

NOVA GODINA



Sastala se rodbina
Kod daidže Idriza,
ove cemo noći zajedno svi
Novu godinu čekati…

Nova godina kuca na vratima,
čaše gore svi, čaše gore svi,
hajmo zajedno, hajdemo veselo,
neka nam neka nam u veselju prolazi,
Nova godina kuca na vratima,
čaše gore svi, čaše gore svi,
hajmo zajedno, hajdemo veselo,
neka nam u zdravlju i veselju prolazi…

Pahulje bijele padaju,
djeca se njima raduju,
pijani daidža hoće da povraća,
stara se godina nikada ne vraća…

Nova godina kuca na vratima,
čaše gore svi, čaše gore svi,
hajmo zajedno, hajdemo veselo,
neka nam neka nam u veselju prolazi,
Nova godina kuca na vratima,
čaše gore svi, čaše gore svi,
hajmo zajedno, hajdemo veselo,
neka nam u zdravlju i veselju prolazi…


Budući da je Fadil u nedavnom intervjuu citirao mene, mogu sad i ja njega.

Sve najbolje u blogadžisanju, a još više u stvarnom životu!
I što više stvarnog života!

Alternativna čestitka koja vas sigurno neće zanimati.

Iz changera izvadio «Trout Mask Replica», najbolji album svih vremena
preletio pogledom preko police ne znajući što staviti na njegovo mjesto
zatvorio changer i pustio Kinkse, otpivši gutljaj loze iz flaše Chivas Regala
bocu spustio na pravopis, nakrivljen zbog kutije Johna Faheya, koja se nalazila ispod desnoga ruba
boca je otklizala po koricama, činilo se da će pasti, i klizala sve dok je regal nije zaustavio
sudar stakla i drva ne bi se ni čuo da nije noćne tišine
na stolu, ispred Klaićeva Rječnika stranih riječi, ogrizak jabuke
bacit ću ga prije spavanja u cvijeće ispred prozora
danas vidio pticu kako jede ogrizak od sinoć
bio je sunčan dan, ali sam ostao kod kuće, boljela me glava
druga pjesma, “Do You Remember Walter”, bliži se kraju

TRAGOVI

brišemo tragove
ispiremo tekućine i mirise
izvodimo ritual poništenja
i kao da se ništa nije dogodilo

ništa se nije dogodilo

to što me hvataš za podlakticu
i namiguješ
znači da nisi čula
ono što nisam rekao
u trenutku
koji se nije dogodio

cijenim tvoju solidarnost
zahvalan sam ti
jer jedino složni
gubitke možemo smanjiti
na najmanju moguću mjeru
i podijeliti tek osjećaj olakšanja
dok žurno izlazimo
potpuno čisti


Klikni za glazbeni biciklizam!

Sjetih se da sam napisao blagdansku priču. U biti, napisao sam dvije, ali bolja je preduga, pa objavljujem kraću, čija će konačna verzija, nadam se, izaći u nekoj zbirčici do kraja iduće godine.
Dužu šaljem mejlom, po želji.
Plaćanje po dogovoru.


BRAĆA I SESTRE

Nakon bakalara i kolača ulažemo svu snagu volje da odemo u grad. Na križanju Vlaške i Nove Vesi srećemo dvije žene koje su se uhvatile pod ruku – ona srednjih godina drži stariju. Tlo je pokriveno tankim slojem leda pa se na tlu odražavaju gradska rasvjeta i reklame. Stojimo i ja i one, propuštajući jedni druge. One ne kreću, boje se, čini mi se da se svakim novim trenutkom sve više pripijaju jedna uz drugu i njihovi tamni kaputi stapaju se u jedan. Uspijevam vidjeti da su stavile puder i ruž (za ovu su večer sigurno čuvale i neki dobar parfem) dok krećem uzbrdicom i one ostaju za nama.
Djevojke u dugim tamnim kaputima suženima u struku izgledaju lijepo, prisno. Hodaju gledajući ravno pred sebe. Nisam znao da ih je toliko u ovom gradu, ali nijednu ne poznajem. Ne poznajem nikoga na ulici. Hodamo po skliskom asfaltu i tražimo slobodno mjesto. Svi su lokali prepuni, u svakom se kratko zagrijemo i krećemo dalje.
Sreću tražimo na Gornjem gradu. Najbolji način za savladavanje zamrznutih stepenica je korak po korak. Čvrsto se držim za ledeni rukohvat obećavajući sebi da ću u sljedećoj godini prestati zaboravljati vunene rukavice. Policajac koji čuva zgradu vlade zaustavlja automobil koji vozi bez svjetala. Upozorava vozača, zaželi mu sretan Božić i pušta ga bez kazne. Automobil polako odlazi upaljenih svjetala, a mi se spuštamo prema Mesničkoj.
Zaleđenim stubama lakše se uspeti nego sići i mi još više usporavamo.
Nakon polnoćke djevojke u dugim tamnim kaputima i mladići u debelim jaknama vode na izlazak svoju mlađu braću i sestre. Neki ih vode zato što to hoće, a neki zato što moraju. Neka mlađa braća ispod pernatih jakni nose crvene ili plave karirane košulje uredno uvučene u smeđe ili plave samtene hlače. Neke mlađe sestre večeras su se prvi put našminkale, same ili uz pomoć starijih sestara. Odvest će ih u neki od polovice prepunih klubova i kafića koji večeras rade dokasna. Mlađa braća i sestre stajat će po strani i za pola sati htjeti ići kući ili će se možda večeras napiti prvi put u životu.
Neke sestre rasplakat će se i onda će ih stariji mrzovoljno voditi kući, neka braća i sestre povraćat će u umivaonik toaleta punog žutih lokvi, neki će to napraviti kod kuće, u svojem krevetu, po svome jastuku. Starija braća i sestre, neki od njih, zaklet će se da ih više nikada neće voditi sa sobom. Neki će im držati glavu dok povraćaju, nježno im prolazeći rukom kroz kosu.
Sve u svemu, ovo će ipak biti jedna dobra noć. Sve što trebaš poželjeti u ovakvoj noći to je da bar večeras, ako to ne možeš biti u cijeloj godini, budeš netko s dovoljno snage da ih sve voli.

Vrijeme je blagdana.
Najčešća čestitka glasi: "Želim da ti se ispune sve želje!"
Što bi bilo kad bi se želje ispunile svima ?
Mnogi ljudi imaju suprotne želje, ponekad i jedan čovjek može imati proturječne želje.
Neki žele loše drugima.
Ima i takvih koji nekome žele sve najgore, koji drugome žele smrt.

"Ako nešto jako želiš, sve na svijetu urotit će se da ti se to ispuni".
Ovako otprilike glasi loša rečenica pisca o kojem ne želim raspravljati, pa mu neću spomenuti ime.

"Pazi što ćeš poželjeti, jer bi ti se želja mogla ispuniti."
E, ovo je već puno bolje.

Dakle, čestitka bi mogla glasiti:

"Želim da ti se ispune sve želje za koje si zaslužio/la da ti se ispune, koje si poželio/poželjela pri zdravoj pameti, svjestan/svjesna svih posljedica koje njihovo ispunjenje može imati, uz uvjet da njihovo ispunjenje nikome drugom ne napravi nikakvu štetu."

I tako smo došli do nečega što je nemoguće ispuniti.

Pogađate, loše sam volje.

Neka netko javi ako ima bolju ideju, a ja ću svima poželjeti zdravlja, ljubavi i mira, u nadi da se svemirska ravnoteža neće poremetiti i sve nas usisati u šarenu crnu rupu s etiketom neke tvrtke čiji slogan svi odavno znamo napamet, a pjesmicu pjevušimo prije spavanja.

Nazdravlje!

Za one koji žele kraći uvid u priču.


A svima koji blagdane slave i ne idu im, kao meni, na živce, sve najbolje!
Što vam svima želim i inače.

Na temelju znakova kojima su se služile razne životinje, Dolittle je stvorio neku vrstu univerzalnog pisanog govora za životinje, ili, kako je on to nazvao, životinjskog škrabanja. Primijetio je da je majmune najlakše obučavati u pisanju, te je nekoliko njih namjestio kao pomoćne učitelje. Tako su životinje sve više koristile poštu. Doktor Dolittle je, nakon što je smislio životinjsku abecedu, pisao i knjige za životinje. Napisao je, na primjer, Knjigu o lijepom ponašanju životinja.
Životinje su često pisale doktoru, pitajući ga svakakve stvari, a on je odgovarao na svako pismo. Jedna svinja iz Patagonije napisala je:

DRAGI DOKTORE!
Čitala sam Vašu Knjigu o lijepom ponašanju životinja, koja mi se jako svidjela. Uskoro ću se vjenčati, te Vas stoga pitam, pristoji li se zamoliti svoje uzvanike da mi umjesto cvijeća donesu repu kao vjenčani dar?
S veleštovanjem
Šunkica Šunković
PS Ja sam uvijek nosila svoj zaručnički prsten u nosu. Je li to ispravno?

Doktor joj je odgovorio sljedeće:

DRAGA ŠUNKICE! Držim da je repa doličan svadbeni dar. Također mislim da je posve u redu da zaručnički prsten nosite u nosu.
S veleštovanjem
John Dolittle

Doktorova pošta uskoro je, po ideji Gic-Gica, počela dostavljati i pakete. Tako je svinja dobivala rotkvice i prokulice iz Engleske, a kralju Koku čak je dostavljen bicikl u dijelovima.
Nije poznato je li Hugh Lofting volio voziti bicikl. Taj dio njegove biografije obavijen je velom tajne. Poznato je da je 1936. godine Lofting počeo pisati knjigu Doktor Dolitte i tajno jezero, koju će dovršiti tek za dvanaest godina. Sljedeće godine Lofting je napisao pismo novom njemačkom državniku, Adolfu Hitleru.

Gospodine kancelare,
Obraćam Vam se kao vođi naroda koji je brojnim tehničkim, znanstvenim, filozofskim i umjetničkim dostignućima znatno zadužio našu zapadnu civilizaciju, kao i cijelo čovječanstvo.
Sudjelovao sam u prošlom ratu u kojem su se naše dvije (ili tri, budući da sam ja i Britanac i Amerikanac) zemlje sudjelovale, nažalost na suprotnim stranama. Nadam se i vjerujem da ćete se, budući da sam pročitao vaše izjave, složiti sa mnom da nam se takvo što ni pod koju cijenu više ne smije dogoditi.
Vjerujem također i da glasine o vašim teritorijalnim pretenzijama, pripremama za rat i omalovažavanju drugih rasa i naroda nisu utemeljene, budući takvo što nikako nije u duhu Vašega naroda.
Htio sam Vas upozoriti na neke važne probleme. Brzi razvoj Vaše industrije s jedne mi je strane, kao inženjeru, zanimljiv, no on donosi mnoge opasnosti kojih, bojim se, niste dovoljno svjesni, što, uostalom, nije Vaša krivica. Zagađenje, kao i masovno uništavanje životinja za potrebe mesne industrije velike su opasnosti ubrzanog razvoja Vaše i ostalih država.
Uvjeren sam kako je naš odnos prema prirodi neodvojiv od našeg odnosa prema ljudima. Također, htio bih Vas obavijestiti kako rezultati nekih istraživanja upućuju na znatne prednosti biljne pred životinjskom ishranom.
Ne znam koliko ste upoznati s mojim knjigama, budući da su one, nažalost, svrstane u dječju književnost. Pokušavam njima uputiti ljude, a djeca su naši najvažniji ljudi, na poštivanje prirode i svih živih bića.
I ja sam grješnik, priznajem, budući da moj glavni lik, unatoč svojoj ljubavi prema životinjama, ipak jede njihovo meso, to jest svinjska rebarca, što je, priznajem, i moje omiljeno jelo. U sljedećim knjigama koje namjeravam napisati, ispravit ću taj, kao i neke druge propuste.
Ako je Vaša ekscelencija zainteresirana, rado ću joj poslati jedan primjerak knjige kao moj skromni prilog svjetskom miru i razumijevanju među narodima, nacijama i vrstama života uopće.

Sa štovanjem,
Hugh Lofting

Nakon toga, Lofting se bavio pisanjem pisama ostalim svjetskim vođama. Nekoliko tjedana kasnije, prije nego što je stigao poslati ijedno od tih pisama, u poštanskom sandučiću pronašao je pismo iz Njemačke.
Na listu sjajnog papira sa žigom Trećeg rajha pisaćim strojem bilo je napisano:

Vrlo cijenjeni gospodine Lofting,
Kancelar vrlo cijeni Vaše knjige i zahvaljuje Vam na pismu.
Uvijek se zalagao i zalagat će se za mir i u budućnosti te je, osobito zbog ljudi poput Vas, uvjeren u dobre odnose i suradnju s našim angloameričkim prijateljima.
Vaše nazore smatra osobito zanimljivim i vrlo će rado pročitati vašu knjigu.
Primite mnogo srdačnih pozdrava,

Kancelar
Adolf Hitler.

Lofting je primijetio kako je pismo bilo potpisao faksimilom, a treće lice iz pisma nije odgovaralo kancelarovu potpisu. Svejedno, usprkos općenitosti odgovora, bio je relativno zadovoljan. Sve u svemu, to ga ipak nije dovoljno ohrabrilo da bi nastavio, te ostala pisma koja je napisao Chamberlainu, Mussoliniju, Rooseweltu i Staljinu nikada nije poslao. Umjesto toga, nastavio se baviti knjigom o Tajnom jezeru.
Nekoliko godina kasnije i njegove knjige gorjele su na ulicama njemačkih gradova. Lofting tada nije pisao Hitleru. Slanje knjige bilo bi potpuno bespredmetno, sve da je i bila dovršena. Bio je potpuno uvjeren da u Njemačkoj nema više ni jedne jedine njegove knjige. Nekoliko godina kasnije pokazat će se kako je bio gotovo u pravu.
Hugh Lofting sve je više postajao svjestan grubih propusta u svojim knjigama. Pitao se je li moguće otići do kraja. Može li, bar u knjizi, stvoriti svijet u kojem nitko nikoga ne jede? Uzeo je svoju drugu i najbolju knjigu. Nasumice je iščitavao njene odlomke, osjećajući grižnju savjesti. Prema svojim vlastitim riječima imao je sasvim drugačiji odnos nego drugi, prema njima oduvijek je bio stroži.
Nisam mislio ništa loše. Ništa loše.
Doktor Dolittle izražavao se vrlo pristojno i rijetko je gubio prisebnost. Međutim, njegove kolebljive tvrdnje bilo bi pogrešno smatrati znacima kolebljivosti. Poštovanje svih živih i neživih bića nipošto nije bilo znak slabosti.
Lofting se prenuo iz stanja začitanosti. Jadni Bumpo, pomislio je, možda ipak nisam bio pravedan prema tebi. Nisam mislio ništa loše, doista nisam mislio ništa loše. Pročitao je naglas ulomak iz svoje knjige. Autor knjige Cirkus doktora Dolittlea osluškivao je zvuk koji je izlazio iz njegovih usta i činilo mu se kao da iz njih govori netko drugi.
- Bijeli čovječe, nesretan sam ti ja kraljević. Prije mnogo godina pošao sam u potragu za Trnoružicom o kojoj sam čitao u nekoj knjizi. I putujući tako svijetom mnogo dana, napokon sam je pronašao i poljubio djevu vrlo nježno, da je probudim… kao što knjiga reče da učinim. I probudila se, istina. Ali kad je ugledala moje lice, vrisne: - Oh, crn je!
I otrči, nije htjela poći za mene, radije je otišla na neko drugo mjesto da tamo ponovno usne. I tako sam se vratio, shrvan tugom, u očevo kraljevstvo. Sada čujem da si ti čarobnjak kakva nema po svijetu i da imaš mnogo moćnih napitaka. Zato sam došao tebi da mi pomogneš. Ako me učiniš bijelim, pa da se mogu vratiti Trnoružici, dat ću ti pola svog kraljevstva i povrh toga sve što poželiš.
- Kraljeviću Bumpo - reče doktor, zamišljeno gledajući bočice u svojoj doktorskoj torbi, ne bi li te usrećilo da umjesto toga, recimo, učinim da ti kosa postane krasne plave boje?
- Ne bi.
- Vrlo je teško, znaš, promijeniti boju jednog kraljevića - reče doktor. To je nešto najteže što čarobnjak može učiniti. Želiš da ti samo lice bude bijelo, zar ne?
- Da, i ništa drugo - potvrdi Bumpo - Jer imat ću na sebi blistavi oklop i čelične rukavice, kao ostali bijeli kraljevići, i jahat ću na konju.
- Mora li ti lice posvuda biti bijelo? – upita dr. Dolittle.
- Da, posvuda, reče Bumpo. A volio bih i da mi oči budu plave, ali mislim da bi to bilo vrlo teško izvesti.

Lofting je zaklopio knjigu i rekao:
- Zaključujem da ovdje nema ničega lošeg.

Tu doista nije bilo ničega lošeg. Odložio sam papire i dlanom ugasio svijeću. Opekla me jer je pokret bio prespor. Kao da sam zadrijemao dok sam je gasio. Šunkica Šunković. Ružno ime za jednu svinju. Ruka me pekla. Sutra ću je namazati nečim. Bio sam siguran da ću u kući pronaći prikladan melem.
Doktor Dolittle volio je svinjska rebarca. Zašto nije bio vegetarijanac? Nitko nije savršen. Bilo bi lijepo popričati o tome s dobrim doktorom. Prava je šteta što on nikada nije postojao. Odustao sam od razmišljanja i zaboravio na bol. Vatra koja me opekla bila je stvarna, za razliku od one koja me spriječila da odem. Možda je u hrani ili vinu bilo nešto što je uzrokovalo halucinacije. Odgovor me nije zanimao, znao sam što mi je činiti ako želim sačuvati razum. Dobar odmor nužan je prije puta. Debeli mekani tepih smjesta me uljuljkao u san.

Evo jedne fotke slabije kvalitete iz Papillona.
Nadam se skorom okupljanju Tobića, Starešine, koji nije bio u Papillonu, i mene u Gjuri ili gdje nas već vjetar nanese.
Dotad ćemo, nadam se, spremiti ponešto novog repertoara, kako pojedinačno, tako i skupno.


slijeva nadesno: gawrunov brale, gawrun, tobitj


Ako nekog zanima alternativna verzija papillonskih događaja i nije gadljiv...

Eto, prođe i to čitanje u SC-u.
Poslije se malo skupismo kod mene, pa onda raširismo - vrli mladi pisci odoše u striptizete, a brale i ja održasmo glazbeni recital kako bismo rastjerali i ostale.
Sad malo odmora od čitanja javnih i zaokret prema ozbiljnom čitanju i pisanju.
Dok nešto ne napišem, evo još malo arhive.
A ovdje se nalazi kratak i sadržajan odlomak iz romana o Dulitlu.

Danas, tj. jučer poslao priču na Večernjakov natječaj. Pošteni su to ljudi i daju solidan honorar.

A sutra ekskluzivna minimalistička fotoreportaža, tempirana na 9h.

GLASNIK

zastaneš u jednom trenutku
shvativši da su tvoje vrline
ono za što si mislio da su vrline
da su to slabosti
stigne te dok misliš
na nešto posve drugo
dok si daleko od teških misli
možda uz noćnu muziku na radiju
ili neki film

prođeš velike daljine
pustinju
stepu
dvije oštre okuke iza Velebita
nakon kojih se miris crnogorice
počinje miješati s mirisom mora

dođeš u posjet samome sebi
kao nekome drugom
dođeš kao glasnik s važnom
davno zagubljenom porukom
onome koji te zbunjeno gleda
pokušavajući se prisjetiti
odakle si mu poznat

ne ulaziš jer žuriš dalje
sve rješavaš s vrata
dođeš da bi mu poručio

zajebao si

Dakle, prođe i ta Sanja.
Vidio sam samo djelić emisije i onda prebacio program, na glasno negodovanje kolega s posla. Imam snimku, ali ne da mi se to gledati...
Bilo mi je zanimljivo pročitati reakcije. Bojim se da to ljudi previše uzimaju k srcu, to je emisija za domaćice, umirovljenike i ostale koji o ovoj i većini ostalih tema ne znaju gotovo ništa. Zato se Sanja i postavlja onako naivno, a nije naivna, vjerujte. Osobno mi je njena emisija idealna za uljuljkivanje u popodnevni san nakon posla.

Toliko o tome.
Danas čitanje u SC-u. Vidjet ćemo. Previše je to čitača. Optimalna je kombinacija 2-3 ljudi koji se izmjenjuju, s malo razgovora između čitanja. Nisam ljubitelj redaljki, ali možda ispadne ok.
A naslov posta nema veze ni sa Sanjom, ni sa čitanjem, nego s prvom pjesmom na posljednjem albumu Ramba Amadeusa koji se zove Oprem dobro. Uz Mikroorganizme, najbolji njegov album. Preporučujem, najtoplije.


Sad malo užasa egzistencije:


ODLIČAN DAN


odličan dan
produktivan
kad je čovjek sam
razmišlja
računa
ništa ne smeta

kad
je
čov
jek
sam

Dakle, izvještaj s lijepog događaja nalazi se ovdje. U planu je novi nastup na kojem bi se uz Tobića i mene našao i Boris Starešina, vrlo znameniti genija. Mjesto radnje trebao bi biti Gjuro, a vrijeme radnje kraj siječnja.
O tom, potom.

Sad još jedna priča dužeg karaktera.


MARINA VOZI BICIKL

“Ništa na svijetu nije poput vožnje na ženskom biciklu.”
Flann O’Brian, Treći policajac

Svako popodne stojim iza zavjese gledajući kako Marina izlazi iz zgrade, sjeda na bicikl i prolazi ulicu. Marina vozi ženski Marin bicikl crvene boje. Nosi biciklističke hlače i ima mišićave preplanule listove. Dok okreće pedale, sjedalo se usijeca u samo središte njene stražnjice. Polutke su oble i njihovo gibanje privlači pogled.
Marina i ja živimo u istom ulazu. Mislim da se ni sa kim ne viđa.

Marina živi tri kata ispod mene. Svaki dan izlazi u pet, a vraća se u sedam sati. Ja čekam pred prozorom već od tri, kako ne bih propustio da je otpratim pogledom sve dok ne zamakne iza ugla. Vraća se znojna. Majica joj je ponekad toliko mokra da otkriva oblik njenih grudi. Marina ima lijepe grudi. Dok silazi s bicikla, čini mi se da kroz dalekozor mogu vidjeti odsjaj znoja i vlažne tragove na sjedalu. Marina uvijek vezuje bicikl za ogradu stubišta ispred svog stana.

Marina me ne poznaje, ali ja poznajem Marinu. Znam gdje živi, kad dolazi i odlazi, znam što studira. Nažalost, ne studira na fakultetu na kojem predajem. Na mojem fakulteta nema puno djevojaka. Nekoliko puta zajedno smo se vozili liftom. Pozdravili bismo se i to je sve. Odavno se više ne vozim liftom, nego se do sedmog kata penjem pješke, kako bih na četvrtom prošao pored njenog bicikla. Kada na stubištu nema nikoga, zastanem i pomilujem sjedalo. Otkrio sam i njenu šifru. Pričekao sam da se vrati s vožnje i tada s petog kata gledao njene prste, brojeći okrete kojima je zaključavala bicikl, iako bih radije gledao Marininu kosu ili njenu mokru majicu. Htio sam samo podijeliti njenu tajnu. Nisam imao ni najblažu ideju da bi mi to ikako moglo koristiti.

Neću se previše približiti Marini. Ne želim joj smetati i neću dozvoliti da sazna za mene. Ljubav, ako ovo što osjećam smijem tako nazvati, ima posebnu ljepotu ako je tajna i neuzvraćena i ja ne očekujem ništa osim povremenog pogleda na Marinu, dodira sjedala njenog bicikla ili mirisa koji ostane u zraku ispred Marininih vrata kada se za njom penjem stubištem. Sve je to ništa ne košta i tako treba i ostati.

Marina je vrlo točna. Mjesecima je odlazila i vraćala se u isto vrijeme i ja sam se, priznajem, opustio. Izlazio sam na prozor točno u pet sati, kao da je naš zajednički izlazak bio dogovoren. Jednom se nije pojavila na vrijeme i prvo sam pomislio da kasni. Stajao sam na prozoru sve dok se nije vratila. Ostao sam bez zraka. Pokušao sam zamisliti kako se toga dana popela na bicikl, prizivao sam njena najljepša uzjahivanja, ali nisam se mogao otresti misli da bi mi, da nisam propustio njen izlazak, pokazala nešto najljepše, neki njen djelić koji dotad nisam vidio. Bila je to opomena. Odlučio sam da se ubuduće neću ni maknuti od prozora cijelo popodne.

Jednog dana Marina se vratila gurajući bicikl. Pogledao sam kroz dalekozor. Koljeno joj je bilo krvavo, a prednji kotač bicikla nepopravljivo se iskrivio. To je bio znak. Odlučio sam iznenaditi Marinu. Kupio sam kotač za bicikl, nekoliko nijansi crvenog laka i komplet alata. Pričekao sam duboku noć i onda se, ne paleći stubišno svjetlo, na prstima spustio do njenog kata. Okretao sam zupčanike u potpunom mraku, brojeći okrete u sebi, sve dok nisam pogodio šifru. Uzeo sam bicikl i odnio ga u svoj stan. Na svjetlu je izgledao tužno. Promijenio sam prednji kotač, zategnuo lanac i odnio bicikl na balkon. Napumpao sam gume i podmazao prijenosni mehanizam. Pronašao sam nijansu koja je točno odgovarala originalnoj boji i prebojio bicikl. Izgledao je kao nov. Bližilo se jutro i ja sam se spustio, pažljivo naslonio bicikl da ne oštetim svježu boju i zaključao šifru. Vratio sam se gore, znojan poput Marine kad se vraća s vožnje.

Čekao sam Marinu na prozoru, ali nije se pojavila. Pretpostavljam da je čekala da se boja osuši. Bacio sam stari kotač i limenke s pogrešnim nijansama boje i kupio još crvenog laka, za svaki slučaj. Dan kasnije Marina je izašla iz zgrade. Prije nego što je uzjahala bicikl, pogledala je prozore naše zgrade. Dugo me tražila pogledom, mršteći se jer joj je sunce išlo u oči, i ja sam koraknuo unazad, iako je to bilo potpuno nepotrebno. Onda se otisnula i njena vožnja izgledala je ljepše nego ikad jer sam znao da sam za nju ja zaslužan. Mahnuo sam joj, iako ona to nikako nije mogla vidjeti, i osjetio erekciju. Znao sam da nešto moram poduzeti.
Tog dana uhvatila ju je kiša i vratila se ranije. Ogrnula se trenerkom i utrčala u haustor. Marinina valovita kosa na kiši se potpuno nakovrčala i to mi se svidjelo.

Svaki dan stajao sam iza zavjesa i to mi više nije bilo dovoljno. Bio sam uvjeren da sam zaslužio nešto više. Pričekao sam duboku noć i spustio se na njen kat. Bicikl je bio na svom mjestu, mirisao je na novi lak i Marinu. Dodirnuo sam upravljač i kotače, isprobao kočnice i onda pomirisao sjedalo. Ono je izgubilo tvornički miris i mirisalo je na Marinin znoj, na mješavinu znoja i njenih sokova. Dok sam pritiskao usne na sjedalo, osjećao sam kao da ljubim Marinu. Liznuo sam ga, osjetio njen okus i koljena su mi klecnula. Otključao sam šifru, skinuo svu odjeću, sjeo na bicikl i otisnuo se. Oči su mi se navikle na mrak. Vozio sam se naprijed-nazad po hodniku gol, uzdignut, sve dok se nije upalilo svjetlo. Skočio sam s bicikla, pobjegao u kut i pripio se uza zid, čekajući zatvorenih očiju. Erekcija mi nije splašnjavala, činilo se da joj opasnost godi.
Čuo sam kako se zaključavaju vrata negdje na donjim katovima, a onda se svjetlo ponovno ugasilo. Nitko ništa nije vidio. Pričekao sam da mi se oči ponovno naviknu na tamu, vratio bicikl na mjesto i zaključao ga. Sjedalo je sad mirisalo na mješavinu Marine i mene.
Odlučio sam Marini ostaviti nešto svoje. Nije mi trebalo dugo da svršim po sjedalu. Maramicom sam utrljao svoje sjeme i obrisao višak. Miris sjedala dobio je novu nijansu. Svidjela mi se. Uzeo sam odjeću i popeo se na sedmi kat. Tek sam pred svojim stanom shvatio da se tresem. Dršćući sam otključao vrata i srušio se na krevet prije nego što sam stigao izuti cipele.

Nakon nekoliko dana provedenih u krevetu, ponovno sam stao na prozor i tada se dogodilo ono što se moralo dogoditi. Pred haustorom je čekao neki mladić i odmah sam osjetio da je to taj. Nisam bio ljubomoran, osjećao sam ga prije kao suučesnika. Po godinama mogao bi mi biti student i tada bih ga zvao kolega, on bi mene oslovljavao s profesore, i ne bi shvaćao što moje kolega doista znači.
Izašla je iz haustora sama, bez bicikla, i zagrlila ga. To se moralo dogoditi i bilo je neobično jedino to što se nije dogodilo puno ranije. Nisam bio nimalo uznemiren. Bilo mi je jasno da gibanje Marinine stražnjice, njene grudi i kosa svezana u rep ne privlače samo moj pogled. Znao sam da će ona izabrati nekoga tko će imati pravo dodirnuti sve ono što sam ja mogao osjetiti jedino dodirujući njen bicikl.

Marinine vožnje nisu više bile redovite. Umjesto konjskog repa, počela je nositi kike, koje joj nisu dobro pristajale. Preostali su mi noćni izleti na četvrti kat. Skidao bih se još u stanu i silazio noseći samo paketić maramica. Uvježbao sam potpuno bešumnu vožnju biciklom i postao toliko siguran u sebe da se više nisam skrivao kad bi se na stubištu upalilo svjetlo. Polirao sam njen lijepi crveni bicikl svojim sjemenom, prizivajući slike onog što Marina radi s njim. Osjećao sam se potpuno ravnopravnim. Marina, on, bicikl i ja.

Marina je vozila bicikl.
Marina više ne vozi bicikl marke Marin.
Dogodila se izdaja na koju nisam računao. Marina je izašla iz haustora, a on se pojavio za njom, gurajući njen bicikl. To nije smio učiniti. On ima Marinu, ja imam njen bicikl. To je jednostavno. Ja ne diram Marinu. Kad je uzjahao Marinin bicikl, pobjesnio sam. Vozio je krugove oko Marine, ona se smijala, nije ga natjerala da siđe i to je izdaju učinilo potpunom. Te večeri spustio sam se da pogledam bicikl. Zaudarao je. Njegov smrad prekrio je Marinin miris i nisam imao volje ni za što. Vratio sam se u stan. Nešto ću morati smisliti, ovako više neće ići.

Doselio je kod nje i počeo vezivati svoj bicikl pored njenog. Saznao sam i njegovu šifru. Nije bilo nimalo opasnosti da me primijeti. Ljudi vrlo rijetko gledaju prema gore. Ljudi uopće malo Izašli su zajedno, gurajući bicikle i glasno se smijući. Čuo sam njihov razgovor. Idu na Sljeme. Marina se sve vrijeme vozila do vrha Sljemena i natrag. Bio sam zadivljen. Proučavao sam je kroz dalekozor. Proljepšala se, istina je da ljubav proljepšava. Otišao sam u kupaonicu i pogledao se u ogledalu. Izgledao sam isto kao i uvijek, jedino su mi podočnjaci u posljednje vrijeme možda bili nešto izraženiji. S druge strane, kad se čovjek svaki dan gleda u ogledalu, teško može primijetiti postupne promjene.
Vratio sam se na prozor i čuo kako ju je oslovio.
Vesna.
Kakvo je to ime? Marina zvuči puno ljepše. Oteo mi je i njeno ime. Marina vozi Marin bicikl. Ne zvuči li to puno bolje? Ona je Marina. Htio sam mu to viknuti kroz prozor, ali suzdržao sam se.
Spustio sam rolete i cijeli stan bio je u mraku. Neću ih čekati na prozoru. Odlučio sam se odmoriti jer sam za tu večer smislio nešto posebno.

Spustio sam se, otključao njegov bicikl i promijenio mu šifru. Njen sam uzeo, odnio u auto i odvezao se izvan grada. Skinuo sam se i uzjahao bicikl. Marinin bicikl.
Bio je to Marinin bicikl.
Vjetar mi je draškao mošnje, one su lupkale po sjedalu, moje prepone, slobodne i gole, dodirivale su Marinu. Sišao sam. Moj miris nadjačao je njegov i s njim kao da su se vratili mirisi Marininih sokova. Glancao sam bicikl svojim sjemenom. Onda sam ga opet uzjahao i poput viteza s podignutim kopljem galopirao na crvenoj kobili kroz tamu koju je probijalo samo slabašno prednje svjetlo ženskog bicikla marke Marin.
Kada više ne bih mogao izdržati, praznio bih se po biciklu i opet ga uzjahivao. Nakon što sam to učinio peti ili šesti put, osjetio sam umor. Bicikl je ponovno bio samo Marinin. I moj. Na kraju ga nisam obrisao. Obukao sam se, odvezao natrag i bicikl s kojeg su se slijevali moji sokovi vratio na mjesto.
Sljedeći dan promijenili su šifre i otad se ogledavaju dok ih zaključavaju. Mislim da ne znaju da sam to bio ja, ali to nije ni važno. Važno je još samo to da svedem račune s njim. Ostao mi je još jedan silazak na četvrti kat. Spustio sam se i kočnice na njegovom biciklu sredio tako da izdrže uspon, ali ne i spust.
Ispratio sam ih s prozora. Izašli su, a onda je on uzjahao njen, a ona njegov bicikl. Poviknuo sam – Ne, Marina! – i odmah se izmakao na rub prozora. Pogledala je nagore, ali ništa nije shvatila. Ime koje sam joj dao nije smatrala svojim i to je bila njena greška. Povukao sam se u mir svoga stana i čekao da se dogodi ono što se moralo dogoditi.

Marina je vozila crveni bicikl.
Marina više nikad neće voziti Marin bicikl crvene boje.
Na četvrtom katu nema Marine. Ni on nije u tom stanu. Njegov bicikl više nisam vidio, vjerojatno je završio na otpadu, a njen crveni bicikl sad je kod mene. Njoj neće trebati. Potrgao sam lanac i odnio ga u svoj stan. Vozim ga samo noću, daleko od grada. Rijetko to činim. Nemam dovoljno vremena, a lijepe stvari treba činiti što rjeđe, jer su tako slađe. Inače se potroše. Marinin lik blijedi. Ostao je samo njen miris na sjedalu, pomiješan s mojim, pa više nisam siguran koliko je uopće ostalo nje, a koliko je mene upila koža njenog sjedala.
Nedostaje mi Marina. Često razmišljam što bih promijenio da mogu vratiti vrijeme i vjerujem da bih sljedeći put bio pametniji. Pokušavam se prisjetiti svih naših slučajnih susreta, svih njenih vožnji biciklom i uz dovoljno truda vraćaju mi se listovi, kosa, stražnjica i ruke kojima drži upravljač. Najteže je s licem. Mučim se dok ga ne prizovem, a ni tada nisam siguran da je to pravo Marinino lice. Ponekad se probudim uvjeren da sam ga u snu vidio baš onakvog kakvo jest, ali nisam siguran ni u to.
Jedino mi vožnja biciklom vraća Marinu. Ne vidim je, ali je mirišem i osjećam cijelim tijelom. Jedino za noćnih vožnji uspijevam zaboraviti da Marine više nema na četvrtom katu i da sam za to i ja djelomično kriv.

Na prozoru prema ulici sad nema ničega zanimljivog. Srećom, prozori na drugoj strani mog stana gledaju na park. Park je daleko, ali se kroz dalekozor lijepo može vidjeti sve što čovjeka zanima. Pronašao sam lijep par. Mladi su, po godinama bi mogli biti treći ili četvrti razred srednje škole. Često dolaze, oprezno se vrte jedno oko drugog i još nisam siguran jesu li potpuno svjesni svega što im se sprema. Nazvao sam ga Petar, a ona je Maja. Lijepa imena. Sviđaju mi se njih dvoje i zato su dobili najljepša imena koja sam im mogao dati.
Mislim da će im trebati anđeo čuvar.

UPDATE: Izvještaj s događaja!

Najprije podsjećanje na predivni kulturni događaj koji vas danas očekuje u Papillonu:

Ponedjeljak, 12.12. od 20 sati, tobić tobić, pisac, performer, astrolog, slemer, čovjek koga svi vole, te gawrun, tj. ja.
Tobić će slemati, ja ću svojim turobnim egzistencijalističkim pjesmama dati umjetnički dignitet priredbi.

To ne bi trebalo trajati predugo, pa oni koji hoće ići u KSET mogu popiti koju, poslušati nas, te otići na koncert.

A sad nešto drugo. Bio sam u Beču, poslovno, ali stiglo se i kulturno uzdići. Ugostili nas fini ljudi, vidjelo se svašta, osjetio sam predbožićni štimung u Beču i tako to.
Budući da sam lijen, evo teksta otprije tri i pol godine povodom mog prethodnog posjeta.


ZNATE LI BRACU?

Išao ja u Beč. Kulturna je ponuda jedna od glavnih komparativnih prednosti glavnoga grada svih Austrijanaca. Dobitnu kombinaciju činili su Lambchop, Dorfmeister i DJ iz Massive Attacka, kojem sam zaboravio ime, plus besplatan smještaj.
Nekoliko dana prije puta nisam mogao prestati pjevušiti Džonijevu: Kada vidim Beč, padne mi na pamet Suzy F.
Vikend u Beču dobra je prilika za vježbanje stranih jezika. Njemački sam, stideći se pet stupnjeva u školi u Varšavskoj prije nekoliko godina, zaključao negdje na dnu ladice svojega radnog stola i ključić progutao, ali za engleski će, mislio sam, možda biti prilike.

Priliku za trening imao sam vrlo brzo. Tražeći parking napao sam svojim korektnim engleskim momka obojane kose koji je nešto petljao oko svojega golfa dvojke. Branio se koliko je mogao nekih šest-sedam minuta, ali nije mu baš išlo. Sve dok nije vidio moju registraciju, nasmiješio se i rekao: - Pa gde si, bre, zemljače.
Objasnio mi je, vrlo ljubazno, gdje mogu naći jeftiniji parking. Pri dolasku na jeftiniji parking, točnije garažu, pozdravljen sam tečnim «Dobar dan» na hrvatskom sa slavonskim naglaskom. Tu zemljacima nije bio kraj.
Dok smo te večeri lutali Bečom i uzrokovali prometne zastoje, samoinicijativno nam je pomogao taksist iz Bosne, a nasred ceste upoznali smo i dva naša ugostitelja na trajnom radu u inozemstvu, koju su nas na kraju odveli na piće, gdje smo čuli štošta o vođenju ugostiteljskog objekta i kvaliteti vina.

Džoni je pjevao: Mislila je da sam lijep, željela me noću kraj sebe.
Beč je lijep grad, uređen i sređen. U parkovima u centru grada zabranjen je pristup psima, a dozvoljeno izležavanje ljudima. U nedjelju je napokon zasjalo sunce i mi smo, već umorni od turizma, zalegli na vlažnu travu usred kulturno-umjetničkih znamenitosti.
U Beču nisam upoznao Suzy F., ali sam upoznao dvije sestre Zeničanke koje u Beču, kad se zbroji, studiraju tri faksa i jednog pisca (koji mi je u međuvremenu postao urednik i izdavač).

A pitanje Brace iz naslova išlo bi otprilike ovako:
Onaj DJ iz Massive Attacka kojem sam zaboravio ime bio je prilično dobar. Lambchop smo propustili, a na Dorfmeistera zakasnili. Nakon što smo poljubili vrata Flexa, sjedili smo u autu i stvarali ratni plan za ostatak večeri, bilo je tek pola tri i noć je još uvijek bila mlada.
Ispred nas našla su se narančasta kolica. Radnici Čistoće pogledali su naš automobil i polako nastavili. Nismo obraćali pažnju na njih. Gledali smo kartu grada i pratili kuda vode svi ti guertelovi. Onda su kolica polako krenula unazad i rekao sam:
- Ovaj je naš.
Čistač je došao da auta i kucnuo na prozor. Na perfektnom bosanskom rekao je:
- Trebate li pomoć?
- Ne trebamo, hvala, uglas smo odgovorili.
Doista, sve smo se bolje snalazili u Beču. Rekli smo mu kamo idemo, na što nam je on ipak objasnio kuda trebamo. Bili smo previše umorni da bismo pažljivo saslušali njegove upute. Nedavno je bio u Zagrebu. Našao se s Bracom. Znamo li mi Bracu?
Na to pitanje pogledali smo se i gotovo prasnuli u smijeh.

Bilo je skoro jedan ujutro kad sam se našao pred Zagrebom.
Na zagrebačkoj zaobilaznici jedan trak bio je zatvoren zbog radova, skrenuo sam, promašio drugi odvojak za Zagreb - jug i našao se pred naplatnim kućicama prema Karlovcu. Jednim okom pogledao sam znak za zabranjeno polukružno okretanje, a drugim praznu cestu bez policije na vidiku (strogi su, vjerujte) i okrenuo se. Nikako mi se nije išlo u Karlovac.
Prisjetio sam se Beča, koktel kluba Q, u koji nikad više neću otići, ukusnog sladoleda kod Zanonija, čekanja stola, gladi i velikih porcija u Zentimeter restoranu, parkiranja za 2.5 eura po satu i Hundertwasserova muzeja, koji smo promašili, na kraju razgledavajući samo suvenire. Čovjek je kul.
Gdje god išao, uvijek mi je drago kad se vratim u taj moj Zagreb. Ovaj put bilo mi je nekako draže nego obično. Dok sam se približavao kući, pjevušio sam:
Aaa, Suzy F, dans sam tu, a sutra daleko,
aaa Suzy F. nije mi se dopao tvoj grad

A radniku bečke Čistoće ipak se nismo smijali. U taj kasni sat sigurno mu je bilo drago čuti i govoriti poznati jezik. Vjerojatno nije lijepo biti čistač u velikom gradu i biti stranac, ne samo za jedan vikend.
Nije ga bilo loše sresti. Bosanski mi je nekako draži od njemačkog, a i puno ga bolje znam. Nasmiješili smo se, slegnuli ramenima i odgovorili:
- Ne znamo Bracu. I Zagreb je veliki grad…

Trostruko usklična rečenica iz naslova moto je kulturnozabavne priredbe koja će se održati 12.12. u plutajućem klubu Papillon. Početak je u 20 sati i sigurno će kasniti, ali vi nemojte, jer ćete pripiti puno bolje podnijeti ogromnu količinu nebuloza što će vam biti servirane s maslacem i bosiljkom.

Nastupaju vaši i naši tobić tobić, umjetnik, pisac, performer, astrolog, slemer, čovjek koga svi vole, a on voli Ivu iz Pule, te gawrun, čovjek toliko skroman da o sebi govori u trećem licu.
Tobić će slemati svoje pjesme, ja ću turobnim i monotonim glasom mumljati svoje elegije, a na kraju ćemo odsvirati nekoliko prepjeva poznatih svjetskih hitova u novim i svežim aranžmanima. Odsvirat ćemo i koju tobićevu, a moje nećemo, jer sam stidljiv.

extra: novi odlomak iz romana o Dulitlu

Potrudit ću se čitati vesele pjesme, a ne ovakve:

KUPAONICA

ne mogu zaspati
dok sam god svjestan svoga tijela

osjećajući svaki svoj dio
mišić, živac i kost
težinu u želucu i studen u bubrezima
čekam

leđa mi pritišću krevet
on im uzvraća istom mjerom
zgužvana plahta usijeca mi se u kožu
ruka mi je utrnula
oštro tkanje deke grebe mi vrat

ako se okrenem
za trenutak sve će nestati
onda ću se smiriti
pokušati usporiti disanje
i osjeti će se vratiti

da bih zaspao moram zaboraviti sebe
skupio bih se najradije
u jednu točku
i zaklon potražio u središtu svoga tijela
negdje ispod drugog, trećeg rebra

kao kad za vrijeme opće opasnosti ili potresa
tražiš najsigurnije mjesto
a to je kupaonica, koja jedina nema prozore
nije otvorena svjetlosti ili zalutalom metku
za vrijeme opće opasnosti
ako povjerujemo da će nas zidovi zaštititi
najbolje je stati ispod štoka vrata kupaonice
ili leći u kadu punu tople vode

POPAJ

Popajev zabavnik kupovali su mi
dok još nisam znao ni čitati kako treba
prvo bih listao i gledao slike
na početku je bio strip o Popaju
u sredini priče o uskocima i hajducima
koji su uvijek pobjeđivali Mlečane
i ostale neprijatelje
koji su pljačkali naš narod
i sjekli naše šume

sjećam se stripa o nekoj dalekoj planeti
s puno žute i smeđe boje
i kaubojskog stripa na jednoj stranici, u nastavcima
nisam propuštao ni jedan broj
volio sam Popaja

Popaj je volio Olivu, Oliva je voljela
Popaja
treći je bio Badža
(ne znam jesu li mu mijenjali ime)
i on je volio Olivu, ali je ona
voljela Popaja
Badžu nije volio nitko
bio je loš, ali sam ga svejedno
pomalo žalio
bio je onaj treći, višak
žalio sam ga
iako sam oduvijek znao
da ću ja biti Popaj

Za one koje zanima, večerašnje čitanje prošlo je pristojno i dostojanstveno, bez prevelikih egzibicija.

A sad priča.





LJENJIVCI


0.

Kada sam prvi put vidio ljenjivce, smijao sam se kao što se nikada više neću smijati.


1.

Sestra i ja gledali smo televiziju, potpuno nesvjesni da će se dogoditi nešto što će nam potpuno promijeniti život. Emisija je počela slikom Zemljine kugle na kojoj je bilo nacrtano mnoštvo vodoravnih i okomitih crta. Objasnio sam svojoj maloj sestri kako ta mreža predstavlja meridijane i paralele, a sve se to zajedno zove globus.
Čemu služe meridijani i paralele, pitala je, ali prije nego što sam uspio odgovoriti na ekranu se pojavila životinja, dubok i ugodan muški glas izgovorio je «Ovo je ljenjivac», a ona i ja pogledali smo se i prasnuli u smijeh.
Sestra se previjala po podu, ja sam se skvrčio u naslonjaču i smijali smo se tako da su nas gotovo spopali grčevi. Kada bih ja posustao, ona bi se smijala dalje, još jače, na silu, sve dok joj se ne bih ponovno pridružio, a kad bi se njen smijeh počeo stišavati, ja sam činio isto. Nismo željeli prestati. Ponekad bismo oboje gubili dah, ali onda se na ekranu redovito pojavljivala neka nova vrsta ljenjivca, još sporija i smješnija od prethodne, i mi smo na kraju uspjeli odsmijati cijelu emisiju. Smijali smo se i nakon što je završila, i možda se nikada više ne bismo prestali smijati da se moja sestra nije upiškila i počela plakati.


2.

Ljenjivci žive u prašumama južne Amerike.
Borave na stablu, viseći naglavačke.

Pomogao sam sestri da se presvuče, pa sam otvorio atlas i još jednom joj pokazao meridijane i paralele, kako bih je utješio. Nisu je zanimali meridijani i paralele. Za nagradu što je prestala plakati, pokazao sam joj i knjigu u kojoj je pisalo sve što je o ljenjivcima itko mogao znati.
Otvorio sam knjigu i prelistao žirafe i slonove, prešli smo i naboruše, ali kad sam se našao na letipsima, knjiga se razlistala brže nego što sam očekivao, pa smo stigli sve do čagljeva i bivola. Polako sam listao prema sredini, gdje su se nalazili ljenjivci, a ona se pripila uz mene, uzbuđeno se pripremajući za novi napad smijeha.
Listao sam polako kako bih povećao napetost. Moja sestra nije obraćala pažnju na šarene i lijepe slike, lupkala me po rukama, požurujući me, i sigurno bi mi, da je znala čitati, otela knjigu i sama je otvorila na pravom mjestu.
Prestala me je požurivati tek kad smo stigli do lemura. Lemuri su se nalazili tek na mali korak od ljenjivaca. Svidjele su joj se njihove oči i na trenutak je gotovo zaboravila na ljenjivce.


3.

Ljenjivci u prosjeku narastu malo preko pola metra.
(U knjizi o ljenjivcima ne piše je li to duljina s repom ili bez repa.)

Čitao sam joj o lemurima. Lemuri su polumajmuni. Što su to polumajmuni, pitala je. Polumajmuni su skoro majmuni, sliče majmunima, ali nisu majmuni, objašnjavao sam joj, ni sam ne znajući što su to polumajmuni. Žive na Madagaskaru.
Izgledaju kao igračke, rekla je ona. Igračke s velikim i lijepim svijetlećim očima. Oči im svijetle zato što se kreću noću pa su one uvijek širom otvorene. Lemuri su ugroženi. U knjizi je bio napisan poziv: «Usvojite lemura». Misliš tako da mu budemo mama i tata? Valjda, rekao sam, ali lemuri su preskupi za nas.
Okrenuo sam list i napokon stigao do ljenjivaca. Nešto nije bilo u redu. Pogledao sam sestru. Nije se smijala. Ni meni više nije bilo smiješno. Ismijali smo sve što smo imali ismijati i nakon toga sam se osjećao pomalo tužno. Činilo mi se da je osjećaj zajednički. Pročitao sam svojoj sestri sve o ljenjivcima, nadajući se da ćemo se od toga osjećati bolje.


4.

Predak ljenjivaca bio je veliki kopneni ljenjivac.
Dosezao je veličinu današnjeg slona.

Znali smo sve o ljenjivcima i oni nam više nisu bili smiješni. Ljenjivci su nam se istinski sviđali. Sviđali su nam se toliko da smo se te večeri jedno drugom zakleli da ćemo i mi biti ljenjivci, čim smislimo kako to izvesti. Sestra nije mogla zaspati, skvrčila se u klupko i prevrtala po krevetu, ne dajući ni meni da zaspim. Usnula je tek kad sam joj objasnio što su to meridijani i paralele. Meridijani i paralele postoje samo u mašti, rekao sam, oni su tu kako bismo znali gdje se nalazimo. Ali mi znamo gdje se nalazimo, rekla je moja sestra zijevajući. Kakva je korist od njih ako ne postoje?


5.

Ljenjivci imaju dugu dlaku sive ili smeđe boje.
Veliki kopneni ljenjivac izumro je za vrijeme posljednjega Velikog ledenog doba.

Vrijeme je prolazilo, a mi smo pamtili naše obećanje. Jedino nismo znali kako ćemo postati ljenjivcima. Prošle su tri godine otkako smo prvi put vidjeli ljenjivce, ona je naučila čitati i pisati, pa ja joj više nisam morao čitati naglas.
Svaki dan čitala je knjigu o ljenjivcima, iako je sve znala napamet. Prije spavanja pokrili bismo se preko glave, maštali o tome kako ćemo živjeti kad budemo ljenjivci i polako tonuli u san u kojem smo sanjali kako visimo naglavačke, nožnim se prstima držeći za meridijane i paralele.


6.

Ljenjivci imaju oštre pandže, ali ih uglavnom ne koriste, nego se radije skrivaju.
Napadaju ih zmije, velike ptice, čak i jaguari!

Jednoga dana shvatio sam što nam nedostaje: meridijani i paralele. Sestra je bila u pravu, nikakve koristi od njih ako ne postoje. Znao sam da ih, kad već ne postoje u stvarnosti, moram napraviti sam.
Ako nešto ne postoji, zaključio sam, to ne znači da ne može postojati. Sve je to samo jedna velika mreža. Da bih napravio veliku mrežu, morao sam početi s malom. Bio mi je potreban samo dobar konac.
Isprobavao sam razne konce, natezao ih, grizao i rezao, sve dok nisam pronašao najčvršći konac na svijetu. Kad smo jedne večeri sestra i ja ostali sami, krenuo sam na posao. Vezivao sam naš najčvršći konac na kvake, ručke ormara i sve ostalo što je moglo poslužiti kao uporište, povlačeći najprije duge noseće strune.
Sestra je, promatrajući me bez riječi, klečala u kutu sobe. Svezao sam čvorove i spojio poprečne dijelove. Svaki sam detalj u mislima provjerio bezbroj puta i sve je stoga išlo brzo i lako.


7.

Postoje dvije vrste ljenjivaca: dvoprsti i troprsti.
Dvoprsti ljenjivci nemaju rep.

Htio sam vidjeti kakvi su na djelu naši meridijani i paralele. Sestra nije imala povjerenja u čvrstoću mreže i nećkala se sve dok joj nisam obećao čokoladu ako se prva popne. Objasnio sam joj kako se treba kretati mrežom. Brzo je shvaćala.
Popela se, a ja sam sjeo na pod i proučavao njeno kretanje u mreži. Uspela se do stropa i ispod zadignute suknje vidio sam njene šarene gaćice. U sljedećem trenutku promašila je strunu i pala na pod. Mreža je ublažila pad, ali joj je konac rasjekao dlan. Nekoliko je trenutaka nijemo sjedila na podu, a onda je zaplakala, pa sam joj dao čokoladu i ona je odmah prestala plakati.
Bila je to obična mala ogrebotina koja zarasta za dan ili dva. Moja se sestra nasmiješila, liznuo sam joj ranu i bol joj je od toga, ako mi nije slagala, potpuno prošla.


8.

Troprsti ljenjivci imaju rep koji je jako malen.
Ljenjivci uglavnom žive duže od trideset godina.

Popravio sam mrežu i sam se popeo, šireći je sve dok nisam spojio cijelu kuću. Sestra se ponovno ohrabrila i pridružila mi se. Penjanje nam je išlo sve bolje. Objesili smo se za noge i visjeli naglavačke. Od toga nam se zavrtjelo u glavi, pa smo se spustili, sjeli podno mreže i uživali u pogledu. Kuća je, ukrašena našom mrežom, bila toliko lijepa da je se nismo mogli nagledati.
Brinuo sam što će se dogoditi kad se vrate mama i tata. Hoće li im se mreža svidjeti, ili će je potrgati? Kada su otvorili vrata, sestra je visjela naglavačke i haljina joj je pala preko glave, otkrivajući njene tanke noge, izgrebana koljena i mršavu stražnjicu. Zadržao san dah. Mama i tata na trenutak su bili iznenađeni, pogledali su jedno drugo, a zatim su pogledali nas i nasmiješili nam se.
Rekao sam im da ćemo nas dvoje živjeti u mreži, kao ljenjivci. To su meridijani i paralele, rekla je moja sestra i spretno aterirala na čvrsto tlo.


9.

Ljenjivci se po zemlji kreću vrlo sporo.
Vuku se po tlu, ali zato vrlo dobro plivaju.

Cijele dane vježbali smo penjanje, spuštanje i višenje u mreži. Naučili smo to mamu i tatu, pa smo otad visjeli zajedno. Isprva nismo mogli visjeti dugo – glava pocrveni, uši gore i bude ti zlo. S vremenom smo se navikavali visjeti sve duže i duže, sve dok se nismo odvikli od uspravnog položaja i napokon shvatili da je visjeti naglavačke jedino ispravno.
Otad živimo u mreži - mama, tata, sestra i ja.
Nastavili smo graditi mrežu: povukli smo strune do susjednih kuća, zatim do njima susjednih kuća i naposljetku je cijeli grad bio povezan mrežom. Kad nam je ponestalo najčvršćeg, naučili smo koristiti i običan konac. Kada se nekoliko niti uvije na pravi način, koji znamo samo mi, konac može izdržati svačiju težinu. To je bio početak. Pravili smo mrežu i visjeli kao ljenjivci.


10.

Ljenjivci spadaju u rod krezubica.
Žive uglavnom kraće od četrdeset godina.

Mi smo vrijedni ljenjivci. Moramo biti vrijedni jer mreža još nije gotova. Takvi ćemo biti sve dok je ne dovršimo, ali to nam nije teško jer volimo graditi mrežu. Pletemo je i razapinjemo sve dalje, između zgrada i stabala, spajamo vrhove nebodera i obale rijeka. Virimo kroz prozore kuća, s vrha mreže pruža se savršen pogled. Kad nas vide, ljudi se smiješe, mašu i daju nam konca raznih boja, tako da je mreža sve veća i sve ljepša. Malobrojni kojima se nije sviđala mreža u prvo su vrijeme trgali naše meridijane i paralele, ali sada se to događa rjeđe i mnogo je više onih koji nam pomažu i dive se našoj mreži. Mi znamo koliko je naša mreža lijepa. Iz dana u dan, sve se više ljudi penje u mrežu i visi s nama, naglavačke.


11.

Ljenjivci jedu malo, jer im je metabolizam spor.
Vodu ne piju, jer je uzimaju iz hrane.

Nas dvoje volimo lutati sami. Srećemo ljude koji, po uzoru na nas, grade svoju mrežu i mašemo im, a oni nam odmahuju. Nekima od njih dozvolit ćemo da svoju mrežu spoje s našom. Sve je više onih koji žele biti poput nas i to nas veseli. Sestri je lijepo, i meni je lijepo, uživamo u mreži i smijemo se gotovo bez prekida, iako se nikada više nećemo smijati kao onda kada smo prvi put vidjeli ljenjivce.
Moja se sestra proljepšala. Više nije mršava kao prije. Obećao sam joj da ću smisliti kako da mrežu razapnemo preko mora. Kada to učinimo, moći ćemo je dovršiti, svijet će dobiti meridijane i paralele, a mi ćemo napokon moći prestati graditi mrežu i cijele ćemo dane samo visjeti naglavačke, baš kao pravi ljenjivci.


12.

Ljenjivci su uglavnom biljojedi
Jedu sočne listove i raznovrsne plodove.

Mreža raste iako nas dvoje o njoj brinemo sve manje. Jednoga jutra ugledao sam sestru kako gleda atlas i odlučio je prestrašiti. Mi se volimo tako igrati.. Znali smo mnogo igara, a mreža nam je pomogala da svakoga dana smislimo novu.
Prišao sam joj brzo i tiho. Bila je zanesena knjigom i iznenađenje je bilo potpuno, tako da joj je atlas gotovo ispao. Pružila mi ga je i, prije nego što se zaklopio, uspio sam na časak vidjeti kako se zove mjesto koje je proučavala, a onda sam je počeo škakljati. Budući da je čitala viseći naglavačke, atlas joj je ispao, a mjesto koje je moja sestra pronašla na karti bio je Madagaskar.


13.

Ljenjivci povremeno jedu i sitne životinje.
Budući da vise naglavačke, unutarnji organi ispremiješani su im u odnosu na ostale sisavce.

Mučilo me je to što nisam znao kako izvršiti svoje obećanje o širenju mreže preko mora. Objesio sam se naglavačke i visio sve dok se nisam dosjetio. Isplest ćemo najčvršći i najduži konac i vezati njegov početak na brod. Kad brod krene, klupko će se odmotavati i na kraju ćemo konac vezati za oba kraja svijeta. Morat ćemo se dogovoriti tko će otići, a tko ostati. Bit će nam teško jer nikada nismo bili razdvojeni toliko dugo, ali naša mreža bit će završena i svijet će izgledati baš kao globus, samo što će naša mreža biti puno gušća i šarenija i ni na jednom globusu neće moći biti nacrtana dovoljno vjerno. Rekao sam to sestri, a ona mi je pokazala svoj najljepši smiješak. Moja sestra više nije krezuba. Narasla je i mrežu gradi jednako vješto kao i ja.


14.

Ljenjivci su na glasu kao najsporije životinje na Zemlji.
Unatoč tome, u nuždi se mogu vrlo brzo popeti na drvo.

Krenuli smo prema oceanu, ali smo se na pola puta predomislili i svratili na Madagaskar kako bismo posjetili lemure. Stigli smo po danu, pa su lemuri bili pospani, i samo smo im mahnuli, jer mi ne volimo previše smetati. Sestra se nadala da će nam se oni možda pridružiti, ali ja sam znao kako oni uopće ne obraćaju pažnju na nas. Lemuri nisu smiješni, rekla je, što smo već znali, a ja sam znao i to da nam ni ljenjivci nikada neće biti smiješni kao kad smo ih vidjeli prvi put, da nam oni više nikada neće biti smiješni.
Shvatio sam da je bolje niti ne ići ljenjivcima. Moja sestra poželjela bi da nam se pridruže ili da oni pozovu nas da im se pridružimo, a oni se ne bi ni pomaknuti niti na bilo koji drugi način dali do znanja da su nas primijetili. Mi bismo im mahnuli i otišli, ne smetajući previše. Onda bismo trebati smisliti što ćemo dalje.
Ili ćemo se tada napokon moći mirno objesiti na našu mrežu i pustiti da nas vjetar ljulja kako mu već padne na pamet.


15.

Ljenjivci su u pravilu prekriveni algama koje im omogućuju kamuflažu.
Na taj način ljenjivci izbjegavaju borbu.

Jučer smo ponovno odlutali.
Otišli smo dalje nego ikad i pronašli nešto toliko lijepo da se nikada nećemo vratiti u naš grad. Otkako putujemo mrežom, svi su gradovi podjednako naši. Nisam siguran hoće li mreža ikada biti dovršena, niti mi je to više važno. Svejedno nam je, drugi se sada bave mrežom koju smo mi započeli. Nećemo ići na drugu stranu mora, nećemo tražiti ljenjivce.
Mi smo se lijepo sakrili i nitko ne zna gdje smo. Na miru smišljamo nove igre i svaka nova igra sve je ljepša.
Možda smo u ovom trenutku zastali da se odmorimo i virimo baš preko tvoga ramena. Ako pogledaš kroz prozor, nećeš nas vidjeti, ali siguran sam da to tebi mašemo, viseći naglavačke. To si ti, časna riječ.
Otvori prozor i dođi.