Dakle, izvještaj s lijepog događaja nalazi se ovdje. U planu je novi nastup na kojem bi se uz Tobića i mene našao i Boris Starešina, vrlo znameniti genija. Mjesto radnje trebao bi biti Gjuro, a vrijeme radnje kraj siječnja.
O tom, potom.
Sad još jedna priča dužeg karaktera.
MARINA VOZI BICIKL
“Ništa na svijetu nije poput vožnje na ženskom biciklu.”
Flann O’Brian, Treći policajac
Svako popodne stojim iza zavjese gledajući kako Marina izlazi iz zgrade, sjeda na bicikl i prolazi ulicu. Marina vozi ženski Marin bicikl crvene boje. Nosi biciklističke hlače i ima mišićave preplanule listove. Dok okreće pedale, sjedalo se usijeca u samo središte njene stražnjice. Polutke su oble i njihovo gibanje privlači pogled.
Marina i ja živimo u istom ulazu. Mislim da se ni sa kim ne viđa.
Marina živi tri kata ispod mene. Svaki dan izlazi u pet, a vraća se u sedam sati. Ja čekam pred prozorom već od tri, kako ne bih propustio da je otpratim pogledom sve dok ne zamakne iza ugla. Vraća se znojna. Majica joj je ponekad toliko mokra da otkriva oblik njenih grudi. Marina ima lijepe grudi. Dok silazi s bicikla, čini mi se da kroz dalekozor mogu vidjeti odsjaj znoja i vlažne tragove na sjedalu. Marina uvijek vezuje bicikl za ogradu stubišta ispred svog stana.
Marina me ne poznaje, ali ja poznajem Marinu. Znam gdje živi, kad dolazi i odlazi, znam što studira. Nažalost, ne studira na fakultetu na kojem predajem. Na mojem fakulteta nema puno djevojaka. Nekoliko puta zajedno smo se vozili liftom. Pozdravili bismo se i to je sve. Odavno se više ne vozim liftom, nego se do sedmog kata penjem pješke, kako bih na četvrtom prošao pored njenog bicikla. Kada na stubištu nema nikoga, zastanem i pomilujem sjedalo. Otkrio sam i njenu šifru. Pričekao sam da se vrati s vožnje i tada s petog kata gledao njene prste, brojeći okrete kojima je zaključavala bicikl, iako bih radije gledao Marininu kosu ili njenu mokru majicu. Htio sam samo podijeliti njenu tajnu. Nisam imao ni najblažu ideju da bi mi to ikako moglo koristiti.
Neću se previše približiti Marini. Ne želim joj smetati i neću dozvoliti da sazna za mene. Ljubav, ako ovo što osjećam smijem tako nazvati, ima posebnu ljepotu ako je tajna i neuzvraćena i ja ne očekujem ništa osim povremenog pogleda na Marinu, dodira sjedala njenog bicikla ili mirisa koji ostane u zraku ispred Marininih vrata kada se za njom penjem stubištem. Sve je to ništa ne košta i tako treba i ostati.
Marina je vrlo točna. Mjesecima je odlazila i vraćala se u isto vrijeme i ja sam se, priznajem, opustio. Izlazio sam na prozor točno u pet sati, kao da je naš zajednički izlazak bio dogovoren. Jednom se nije pojavila na vrijeme i prvo sam pomislio da kasni. Stajao sam na prozoru sve dok se nije vratila. Ostao sam bez zraka. Pokušao sam zamisliti kako se toga dana popela na bicikl, prizivao sam njena najljepša uzjahivanja, ali nisam se mogao otresti misli da bi mi, da nisam propustio njen izlazak, pokazala nešto najljepše, neki njen djelić koji dotad nisam vidio. Bila je to opomena. Odlučio sam da se ubuduće neću ni maknuti od prozora cijelo popodne.
Jednog dana Marina se vratila gurajući bicikl. Pogledao sam kroz dalekozor. Koljeno joj je bilo krvavo, a prednji kotač bicikla nepopravljivo se iskrivio. To je bio znak. Odlučio sam iznenaditi Marinu. Kupio sam kotač za bicikl, nekoliko nijansi crvenog laka i komplet alata. Pričekao sam duboku noć i onda se, ne paleći stubišno svjetlo, na prstima spustio do njenog kata. Okretao sam zupčanike u potpunom mraku, brojeći okrete u sebi, sve dok nisam pogodio šifru. Uzeo sam bicikl i odnio ga u svoj stan. Na svjetlu je izgledao tužno. Promijenio sam prednji kotač, zategnuo lanac i odnio bicikl na balkon. Napumpao sam gume i podmazao prijenosni mehanizam. Pronašao sam nijansu koja je točno odgovarala originalnoj boji i prebojio bicikl. Izgledao je kao nov. Bližilo se jutro i ja sam se spustio, pažljivo naslonio bicikl da ne oštetim svježu boju i zaključao šifru. Vratio sam se gore, znojan poput Marine kad se vraća s vožnje.
Čekao sam Marinu na prozoru, ali nije se pojavila. Pretpostavljam da je čekala da se boja osuši. Bacio sam stari kotač i limenke s pogrešnim nijansama boje i kupio još crvenog laka, za svaki slučaj. Dan kasnije Marina je izašla iz zgrade. Prije nego što je uzjahala bicikl, pogledala je prozore naše zgrade. Dugo me tražila pogledom, mršteći se jer joj je sunce išlo u oči, i ja sam koraknuo unazad, iako je to bilo potpuno nepotrebno. Onda se otisnula i njena vožnja izgledala je ljepše nego ikad jer sam znao da sam za nju ja zaslužan. Mahnuo sam joj, iako ona to nikako nije mogla vidjeti, i osjetio erekciju. Znao sam da nešto moram poduzeti.
Tog dana uhvatila ju je kiša i vratila se ranije. Ogrnula se trenerkom i utrčala u haustor. Marinina valovita kosa na kiši se potpuno nakovrčala i to mi se svidjelo.
Svaki dan stajao sam iza zavjesa i to mi više nije bilo dovoljno. Bio sam uvjeren da sam zaslužio nešto više. Pričekao sam duboku noć i spustio se na njen kat. Bicikl je bio na svom mjestu, mirisao je na novi lak i Marinu. Dodirnuo sam upravljač i kotače, isprobao kočnice i onda pomirisao sjedalo. Ono je izgubilo tvornički miris i mirisalo je na Marinin znoj, na mješavinu znoja i njenih sokova. Dok sam pritiskao usne na sjedalo, osjećao sam kao da ljubim Marinu. Liznuo sam ga, osjetio njen okus i koljena su mi klecnula. Otključao sam šifru, skinuo svu odjeću, sjeo na bicikl i otisnuo se. Oči su mi se navikle na mrak. Vozio sam se naprijed-nazad po hodniku gol, uzdignut, sve dok se nije upalilo svjetlo. Skočio sam s bicikla, pobjegao u kut i pripio se uza zid, čekajući zatvorenih očiju. Erekcija mi nije splašnjavala, činilo se da joj opasnost godi.
Čuo sam kako se zaključavaju vrata negdje na donjim katovima, a onda se svjetlo ponovno ugasilo. Nitko ništa nije vidio. Pričekao sam da mi se oči ponovno naviknu na tamu, vratio bicikl na mjesto i zaključao ga. Sjedalo je sad mirisalo na mješavinu Marine i mene.
Odlučio sam Marini ostaviti nešto svoje. Nije mi trebalo dugo da svršim po sjedalu. Maramicom sam utrljao svoje sjeme i obrisao višak. Miris sjedala dobio je novu nijansu. Svidjela mi se. Uzeo sam odjeću i popeo se na sedmi kat. Tek sam pred svojim stanom shvatio da se tresem. Dršćući sam otključao vrata i srušio se na krevet prije nego što sam stigao izuti cipele.
Nakon nekoliko dana provedenih u krevetu, ponovno sam stao na prozor i tada se dogodilo ono što se moralo dogoditi. Pred haustorom je čekao neki mladić i odmah sam osjetio da je to taj. Nisam bio ljubomoran, osjećao sam ga prije kao suučesnika. Po godinama mogao bi mi biti student i tada bih ga zvao kolega, on bi mene oslovljavao s profesore, i ne bi shvaćao što moje kolega doista znači.
Izašla je iz haustora sama, bez bicikla, i zagrlila ga. To se moralo dogoditi i bilo je neobično jedino to što se nije dogodilo puno ranije. Nisam bio nimalo uznemiren. Bilo mi je jasno da gibanje Marinine stražnjice, njene grudi i kosa svezana u rep ne privlače samo moj pogled. Znao sam da će ona izabrati nekoga tko će imati pravo dodirnuti sve ono što sam ja mogao osjetiti jedino dodirujući njen bicikl.
Marinine vožnje nisu više bile redovite. Umjesto konjskog repa, počela je nositi kike, koje joj nisu dobro pristajale. Preostali su mi noćni izleti na četvrti kat. Skidao bih se još u stanu i silazio noseći samo paketić maramica. Uvježbao sam potpuno bešumnu vožnju biciklom i postao toliko siguran u sebe da se više nisam skrivao kad bi se na stubištu upalilo svjetlo. Polirao sam njen lijepi crveni bicikl svojim sjemenom, prizivajući slike onog što Marina radi s njim. Osjećao sam se potpuno ravnopravnim. Marina, on, bicikl i ja.
Marina je vozila bicikl.
Marina više ne vozi bicikl marke Marin.
Dogodila se izdaja na koju nisam računao. Marina je izašla iz haustora, a on se pojavio za njom, gurajući njen bicikl. To nije smio učiniti. On ima Marinu, ja imam njen bicikl. To je jednostavno. Ja ne diram Marinu. Kad je uzjahao Marinin bicikl, pobjesnio sam. Vozio je krugove oko Marine, ona se smijala, nije ga natjerala da siđe i to je izdaju učinilo potpunom. Te večeri spustio sam se da pogledam bicikl. Zaudarao je. Njegov smrad prekrio je Marinin miris i nisam imao volje ni za što. Vratio sam se u stan. Nešto ću morati smisliti, ovako više neće ići.
Doselio je kod nje i počeo vezivati svoj bicikl pored njenog. Saznao sam i njegovu šifru. Nije bilo nimalo opasnosti da me primijeti. Ljudi vrlo rijetko gledaju prema gore. Ljudi uopće malo Izašli su zajedno, gurajući bicikle i glasno se smijući. Čuo sam njihov razgovor. Idu na Sljeme. Marina se sve vrijeme vozila do vrha Sljemena i natrag. Bio sam zadivljen. Proučavao sam je kroz dalekozor. Proljepšala se, istina je da ljubav proljepšava. Otišao sam u kupaonicu i pogledao se u ogledalu. Izgledao sam isto kao i uvijek, jedino su mi podočnjaci u posljednje vrijeme možda bili nešto izraženiji. S druge strane, kad se čovjek svaki dan gleda u ogledalu, teško može primijetiti postupne promjene.
Vratio sam se na prozor i čuo kako ju je oslovio.
Vesna.
Kakvo je to ime? Marina zvuči puno ljepše. Oteo mi je i njeno ime. Marina vozi Marin bicikl. Ne zvuči li to puno bolje? Ona je Marina. Htio sam mu to viknuti kroz prozor, ali suzdržao sam se.
Spustio sam rolete i cijeli stan bio je u mraku. Neću ih čekati na prozoru. Odlučio sam se odmoriti jer sam za tu večer smislio nešto posebno.
Spustio sam se, otključao njegov bicikl i promijenio mu šifru. Njen sam uzeo, odnio u auto i odvezao se izvan grada. Skinuo sam se i uzjahao bicikl. Marinin bicikl.
Bio je to Marinin bicikl.
Vjetar mi je draškao mošnje, one su lupkale po sjedalu, moje prepone, slobodne i gole, dodirivale su Marinu. Sišao sam. Moj miris nadjačao je njegov i s njim kao da su se vratili mirisi Marininih sokova. Glancao sam bicikl svojim sjemenom. Onda sam ga opet uzjahao i poput viteza s podignutim kopljem galopirao na crvenoj kobili kroz tamu koju je probijalo samo slabašno prednje svjetlo ženskog bicikla marke Marin.
Kada više ne bih mogao izdržati, praznio bih se po biciklu i opet ga uzjahivao. Nakon što sam to učinio peti ili šesti put, osjetio sam umor. Bicikl je ponovno bio samo Marinin. I moj. Na kraju ga nisam obrisao. Obukao sam se, odvezao natrag i bicikl s kojeg su se slijevali moji sokovi vratio na mjesto.
Sljedeći dan promijenili su šifre i otad se ogledavaju dok ih zaključavaju. Mislim da ne znaju da sam to bio ja, ali to nije ni važno. Važno je još samo to da svedem račune s njim. Ostao mi je još jedan silazak na četvrti kat. Spustio sam se i kočnice na njegovom biciklu sredio tako da izdrže uspon, ali ne i spust.
Ispratio sam ih s prozora. Izašli su, a onda je on uzjahao njen, a ona njegov bicikl. Poviknuo sam – Ne, Marina! – i odmah se izmakao na rub prozora. Pogledala je nagore, ali ništa nije shvatila. Ime koje sam joj dao nije smatrala svojim i to je bila njena greška. Povukao sam se u mir svoga stana i čekao da se dogodi ono što se moralo dogoditi.
Marina je vozila crveni bicikl.
Marina više nikad neće voziti Marin bicikl crvene boje.
Na četvrtom katu nema Marine. Ni on nije u tom stanu. Njegov bicikl više nisam vidio, vjerojatno je završio na otpadu, a njen crveni bicikl sad je kod mene. Njoj neće trebati. Potrgao sam lanac i odnio ga u svoj stan. Vozim ga samo noću, daleko od grada. Rijetko to činim. Nemam dovoljno vremena, a lijepe stvari treba činiti što rjeđe, jer su tako slađe. Inače se potroše. Marinin lik blijedi. Ostao je samo njen miris na sjedalu, pomiješan s mojim, pa više nisam siguran koliko je uopće ostalo nje, a koliko je mene upila koža njenog sjedala.
Nedostaje mi Marina. Često razmišljam što bih promijenio da mogu vratiti vrijeme i vjerujem da bih sljedeći put bio pametniji. Pokušavam se prisjetiti svih naših slučajnih susreta, svih njenih vožnji biciklom i uz dovoljno truda vraćaju mi se listovi, kosa, stražnjica i ruke kojima drži upravljač. Najteže je s licem. Mučim se dok ga ne prizovem, a ni tada nisam siguran da je to pravo Marinino lice. Ponekad se probudim uvjeren da sam ga u snu vidio baš onakvog kakvo jest, ali nisam siguran ni u to.
Jedino mi vožnja biciklom vraća Marinu. Ne vidim je, ali je mirišem i osjećam cijelim tijelom. Jedino za noćnih vožnji uspijevam zaboraviti da Marine više nema na četvrtom katu i da sam za to i ja djelomično kriv.
Na prozoru prema ulici sad nema ničega zanimljivog. Srećom, prozori na drugoj strani mog stana gledaju na park. Park je daleko, ali se kroz dalekozor lijepo može vidjeti sve što čovjeka zanima. Pronašao sam lijep par. Mladi su, po godinama bi mogli biti treći ili četvrti razred srednje škole. Često dolaze, oprezno se vrte jedno oko drugog i još nisam siguran jesu li potpuno svjesni svega što im se sprema. Nazvao sam ga Petar, a ona je Maja. Lijepa imena. Sviđaju mi se njih dvoje i zato su dobili najljepša imena koja sam im mogao dati.
Mislim da će im trebati anđeo čuvar.
Post je objavljen 14.12.2005. u 09:00 sati.