šiŠanje&bRijANJE

UPDATE: Izvještaj s događaja!

Najprije podsjećanje na predivni kulturni događaj koji vas danas očekuje u Papillonu:

Ponedjeljak, 12.12. od 20 sati, tobić tobić, pisac, performer, astrolog, slemer, čovjek koga svi vole, te gawrun, tj. ja.
Tobić će slemati, ja ću svojim turobnim egzistencijalističkim pjesmama dati umjetnički dignitet priredbi.

To ne bi trebalo trajati predugo, pa oni koji hoće ići u KSET mogu popiti koju, poslušati nas, te otići na koncert.

A sad nešto drugo. Bio sam u Beču, poslovno, ali stiglo se i kulturno uzdići. Ugostili nas fini ljudi, vidjelo se svašta, osjetio sam predbožićni štimung u Beču i tako to.
Budući da sam lijen, evo teksta otprije tri i pol godine povodom mog prethodnog posjeta.


ZNATE LI BRACU?

Išao ja u Beč. Kulturna je ponuda jedna od glavnih komparativnih prednosti glavnoga grada svih Austrijanaca. Dobitnu kombinaciju činili su Lambchop, Dorfmeister i DJ iz Massive Attacka, kojem sam zaboravio ime, plus besplatan smještaj.
Nekoliko dana prije puta nisam mogao prestati pjevušiti Džonijevu: Kada vidim Beč, padne mi na pamet Suzy F.
Vikend u Beču dobra je prilika za vježbanje stranih jezika. Njemački sam, stideći se pet stupnjeva u školi u Varšavskoj prije nekoliko godina, zaključao negdje na dnu ladice svojega radnog stola i ključić progutao, ali za engleski će, mislio sam, možda biti prilike.

Priliku za trening imao sam vrlo brzo. Tražeći parking napao sam svojim korektnim engleskim momka obojane kose koji je nešto petljao oko svojega golfa dvojke. Branio se koliko je mogao nekih šest-sedam minuta, ali nije mu baš išlo. Sve dok nije vidio moju registraciju, nasmiješio se i rekao: - Pa gde si, bre, zemljače.
Objasnio mi je, vrlo ljubazno, gdje mogu naći jeftiniji parking. Pri dolasku na jeftiniji parking, točnije garažu, pozdravljen sam tečnim «Dobar dan» na hrvatskom sa slavonskim naglaskom. Tu zemljacima nije bio kraj.
Dok smo te večeri lutali Bečom i uzrokovali prometne zastoje, samoinicijativno nam je pomogao taksist iz Bosne, a nasred ceste upoznali smo i dva naša ugostitelja na trajnom radu u inozemstvu, koju su nas na kraju odveli na piće, gdje smo čuli štošta o vođenju ugostiteljskog objekta i kvaliteti vina.

Džoni je pjevao: Mislila je da sam lijep, željela me noću kraj sebe.
Beč je lijep grad, uređen i sređen. U parkovima u centru grada zabranjen je pristup psima, a dozvoljeno izležavanje ljudima. U nedjelju je napokon zasjalo sunce i mi smo, već umorni od turizma, zalegli na vlažnu travu usred kulturno-umjetničkih znamenitosti.
U Beču nisam upoznao Suzy F., ali sam upoznao dvije sestre Zeničanke koje u Beču, kad se zbroji, studiraju tri faksa i jednog pisca (koji mi je u međuvremenu postao urednik i izdavač).

A pitanje Brace iz naslova išlo bi otprilike ovako:
Onaj DJ iz Massive Attacka kojem sam zaboravio ime bio je prilično dobar. Lambchop smo propustili, a na Dorfmeistera zakasnili. Nakon što smo poljubili vrata Flexa, sjedili smo u autu i stvarali ratni plan za ostatak večeri, bilo je tek pola tri i noć je još uvijek bila mlada.
Ispred nas našla su se narančasta kolica. Radnici Čistoće pogledali su naš automobil i polako nastavili. Nismo obraćali pažnju na njih. Gledali smo kartu grada i pratili kuda vode svi ti guertelovi. Onda su kolica polako krenula unazad i rekao sam:
- Ovaj je naš.
Čistač je došao da auta i kucnuo na prozor. Na perfektnom bosanskom rekao je:
- Trebate li pomoć?
- Ne trebamo, hvala, uglas smo odgovorili.
Doista, sve smo se bolje snalazili u Beču. Rekli smo mu kamo idemo, na što nam je on ipak objasnio kuda trebamo. Bili smo previše umorni da bismo pažljivo saslušali njegove upute. Nedavno je bio u Zagrebu. Našao se s Bracom. Znamo li mi Bracu?
Na to pitanje pogledali smo se i gotovo prasnuli u smijeh.

Bilo je skoro jedan ujutro kad sam se našao pred Zagrebom.
Na zagrebačkoj zaobilaznici jedan trak bio je zatvoren zbog radova, skrenuo sam, promašio drugi odvojak za Zagreb - jug i našao se pred naplatnim kućicama prema Karlovcu. Jednim okom pogledao sam znak za zabranjeno polukružno okretanje, a drugim praznu cestu bez policije na vidiku (strogi su, vjerujte) i okrenuo se. Nikako mi se nije išlo u Karlovac.
Prisjetio sam se Beča, koktel kluba Q, u koji nikad više neću otići, ukusnog sladoleda kod Zanonija, čekanja stola, gladi i velikih porcija u Zentimeter restoranu, parkiranja za 2.5 eura po satu i Hundertwasserova muzeja, koji smo promašili, na kraju razgledavajući samo suvenire. Čovjek je kul.
Gdje god išao, uvijek mi je drago kad se vratim u taj moj Zagreb. Ovaj put bilo mi je nekako draže nego obično. Dok sam se približavao kući, pjevušio sam:
Aaa, Suzy F, dans sam tu, a sutra daleko,
aaa Suzy F. nije mi se dopao tvoj grad

A radniku bečke Čistoće ipak se nismo smijali. U taj kasni sat sigurno mu je bilo drago čuti i govoriti poznati jezik. Vjerojatno nije lijepo biti čistač u velikom gradu i biti stranac, ne samo za jedan vikend.
Nije ga bilo loše sresti. Bosanski mi je nekako draži od njemačkog, a i puno ga bolje znam. Nasmiješili smo se, slegnuli ramenima i odgovorili:
- Ne znamo Bracu. I Zagreb je veliki grad…