Za one koje zanima, večerašnje čitanje prošlo je pristojno i dostojanstveno, bez prevelikih egzibicija.
A sad priča.
LJENJIVCI
0.
Kada sam prvi put vidio ljenjivce, smijao sam se kao što se nikada više neću smijati.
1.
Sestra i ja gledali smo televiziju, potpuno nesvjesni da će se dogoditi nešto što će nam potpuno promijeniti život. Emisija je počela slikom Zemljine kugle na kojoj je bilo nacrtano mnoštvo vodoravnih i okomitih crta. Objasnio sam svojoj maloj sestri kako ta mreža predstavlja meridijane i paralele, a sve se to zajedno zove globus.
Čemu služe meridijani i paralele, pitala je, ali prije nego što sam uspio odgovoriti na ekranu se pojavila životinja, dubok i ugodan muški glas izgovorio je «Ovo je ljenjivac», a ona i ja pogledali smo se i prasnuli u smijeh.
Sestra se previjala po podu, ja sam se skvrčio u naslonjaču i smijali smo se tako da su nas gotovo spopali grčevi. Kada bih ja posustao, ona bi se smijala dalje, još jače, na silu, sve dok joj se ne bih ponovno pridružio, a kad bi se njen smijeh počeo stišavati, ja sam činio isto. Nismo željeli prestati. Ponekad bismo oboje gubili dah, ali onda se na ekranu redovito pojavljivala neka nova vrsta ljenjivca, još sporija i smješnija od prethodne, i mi smo na kraju uspjeli odsmijati cijelu emisiju. Smijali smo se i nakon što je završila, i možda se nikada više ne bismo prestali smijati da se moja sestra nije upiškila i počela plakati.
2.
Ljenjivci žive u prašumama južne Amerike.
Borave na stablu, viseći naglavačke.
Pomogao sam sestri da se presvuče, pa sam otvorio atlas i još jednom joj pokazao meridijane i paralele, kako bih je utješio. Nisu je zanimali meridijani i paralele. Za nagradu što je prestala plakati, pokazao sam joj i knjigu u kojoj je pisalo sve što je o ljenjivcima itko mogao znati.
Otvorio sam knjigu i prelistao žirafe i slonove, prešli smo i naboruše, ali kad sam se našao na letipsima, knjiga se razlistala brže nego što sam očekivao, pa smo stigli sve do čagljeva i bivola. Polako sam listao prema sredini, gdje su se nalazili ljenjivci, a ona se pripila uz mene, uzbuđeno se pripremajući za novi napad smijeha.
Listao sam polako kako bih povećao napetost. Moja sestra nije obraćala pažnju na šarene i lijepe slike, lupkala me po rukama, požurujući me, i sigurno bi mi, da je znala čitati, otela knjigu i sama je otvorila na pravom mjestu.
Prestala me je požurivati tek kad smo stigli do lemura. Lemuri su se nalazili tek na mali korak od ljenjivaca. Svidjele su joj se njihove oči i na trenutak je gotovo zaboravila na ljenjivce.
3.
Ljenjivci u prosjeku narastu malo preko pola metra.
(U knjizi o ljenjivcima ne piše je li to duljina s repom ili bez repa.)
Čitao sam joj o lemurima. Lemuri su polumajmuni. Što su to polumajmuni, pitala je. Polumajmuni su skoro majmuni, sliče majmunima, ali nisu majmuni, objašnjavao sam joj, ni sam ne znajući što su to polumajmuni. Žive na Madagaskaru.
Izgledaju kao igračke, rekla je ona. Igračke s velikim i lijepim svijetlećim očima. Oči im svijetle zato što se kreću noću pa su one uvijek širom otvorene. Lemuri su ugroženi. U knjizi je bio napisan poziv: «Usvojite lemura». Misliš tako da mu budemo mama i tata? Valjda, rekao sam, ali lemuri su preskupi za nas.
Okrenuo sam list i napokon stigao do ljenjivaca. Nešto nije bilo u redu. Pogledao sam sestru. Nije se smijala. Ni meni više nije bilo smiješno. Ismijali smo sve što smo imali ismijati i nakon toga sam se osjećao pomalo tužno. Činilo mi se da je osjećaj zajednički. Pročitao sam svojoj sestri sve o ljenjivcima, nadajući se da ćemo se od toga osjećati bolje.
4.
Predak ljenjivaca bio je veliki kopneni ljenjivac.
Dosezao je veličinu današnjeg slona.
Znali smo sve o ljenjivcima i oni nam više nisu bili smiješni. Ljenjivci su nam se istinski sviđali. Sviđali su nam se toliko da smo se te večeri jedno drugom zakleli da ćemo i mi biti ljenjivci, čim smislimo kako to izvesti. Sestra nije mogla zaspati, skvrčila se u klupko i prevrtala po krevetu, ne dajući ni meni da zaspim. Usnula je tek kad sam joj objasnio što su to meridijani i paralele. Meridijani i paralele postoje samo u mašti, rekao sam, oni su tu kako bismo znali gdje se nalazimo. Ali mi znamo gdje se nalazimo, rekla je moja sestra zijevajući. Kakva je korist od njih ako ne postoje?
5.
Ljenjivci imaju dugu dlaku sive ili smeđe boje.
Veliki kopneni ljenjivac izumro je za vrijeme posljednjega Velikog ledenog doba.
Vrijeme je prolazilo, a mi smo pamtili naše obećanje. Jedino nismo znali kako ćemo postati ljenjivcima. Prošle su tri godine otkako smo prvi put vidjeli ljenjivce, ona je naučila čitati i pisati, pa ja joj više nisam morao čitati naglas.
Svaki dan čitala je knjigu o ljenjivcima, iako je sve znala napamet. Prije spavanja pokrili bismo se preko glave, maštali o tome kako ćemo živjeti kad budemo ljenjivci i polako tonuli u san u kojem smo sanjali kako visimo naglavačke, nožnim se prstima držeći za meridijane i paralele.
6.
Ljenjivci imaju oštre pandže, ali ih uglavnom ne koriste, nego se radije skrivaju.
Napadaju ih zmije, velike ptice, čak i jaguari!
Jednoga dana shvatio sam što nam nedostaje: meridijani i paralele. Sestra je bila u pravu, nikakve koristi od njih ako ne postoje. Znao sam da ih, kad već ne postoje u stvarnosti, moram napraviti sam.
Ako nešto ne postoji, zaključio sam, to ne znači da ne može postojati. Sve je to samo jedna velika mreža. Da bih napravio veliku mrežu, morao sam početi s malom. Bio mi je potreban samo dobar konac.
Isprobavao sam razne konce, natezao ih, grizao i rezao, sve dok nisam pronašao najčvršći konac na svijetu. Kad smo jedne večeri sestra i ja ostali sami, krenuo sam na posao. Vezivao sam naš najčvršći konac na kvake, ručke ormara i sve ostalo što je moglo poslužiti kao uporište, povlačeći najprije duge noseće strune.
Sestra je, promatrajući me bez riječi, klečala u kutu sobe. Svezao sam čvorove i spojio poprečne dijelove. Svaki sam detalj u mislima provjerio bezbroj puta i sve je stoga išlo brzo i lako.
7.
Postoje dvije vrste ljenjivaca: dvoprsti i troprsti.
Dvoprsti ljenjivci nemaju rep.
Htio sam vidjeti kakvi su na djelu naši meridijani i paralele. Sestra nije imala povjerenja u čvrstoću mreže i nećkala se sve dok joj nisam obećao čokoladu ako se prva popne. Objasnio sam joj kako se treba kretati mrežom. Brzo je shvaćala.
Popela se, a ja sam sjeo na pod i proučavao njeno kretanje u mreži. Uspela se do stropa i ispod zadignute suknje vidio sam njene šarene gaćice. U sljedećem trenutku promašila je strunu i pala na pod. Mreža je ublažila pad, ali joj je konac rasjekao dlan. Nekoliko je trenutaka nijemo sjedila na podu, a onda je zaplakala, pa sam joj dao čokoladu i ona je odmah prestala plakati.
Bila je to obična mala ogrebotina koja zarasta za dan ili dva. Moja se sestra nasmiješila, liznuo sam joj ranu i bol joj je od toga, ako mi nije slagala, potpuno prošla.
8.
Troprsti ljenjivci imaju rep koji je jako malen.
Ljenjivci uglavnom žive duže od trideset godina.
Popravio sam mrežu i sam se popeo, šireći je sve dok nisam spojio cijelu kuću. Sestra se ponovno ohrabrila i pridružila mi se. Penjanje nam je išlo sve bolje. Objesili smo se za noge i visjeli naglavačke. Od toga nam se zavrtjelo u glavi, pa smo se spustili, sjeli podno mreže i uživali u pogledu. Kuća je, ukrašena našom mrežom, bila toliko lijepa da je se nismo mogli nagledati.
Brinuo sam što će se dogoditi kad se vrate mama i tata. Hoće li im se mreža svidjeti, ili će je potrgati? Kada su otvorili vrata, sestra je visjela naglavačke i haljina joj je pala preko glave, otkrivajući njene tanke noge, izgrebana koljena i mršavu stražnjicu. Zadržao san dah. Mama i tata na trenutak su bili iznenađeni, pogledali su jedno drugo, a zatim su pogledali nas i nasmiješili nam se.
Rekao sam im da ćemo nas dvoje živjeti u mreži, kao ljenjivci. To su meridijani i paralele, rekla je moja sestra i spretno aterirala na čvrsto tlo.
9.
Ljenjivci se po zemlji kreću vrlo sporo.
Vuku se po tlu, ali zato vrlo dobro plivaju.
Cijele dane vježbali smo penjanje, spuštanje i višenje u mreži. Naučili smo to mamu i tatu, pa smo otad visjeli zajedno. Isprva nismo mogli visjeti dugo – glava pocrveni, uši gore i bude ti zlo. S vremenom smo se navikavali visjeti sve duže i duže, sve dok se nismo odvikli od uspravnog položaja i napokon shvatili da je visjeti naglavačke jedino ispravno.
Otad živimo u mreži - mama, tata, sestra i ja.
Nastavili smo graditi mrežu: povukli smo strune do susjednih kuća, zatim do njima susjednih kuća i naposljetku je cijeli grad bio povezan mrežom. Kad nam je ponestalo najčvršćeg, naučili smo koristiti i običan konac. Kada se nekoliko niti uvije na pravi način, koji znamo samo mi, konac može izdržati svačiju težinu. To je bio početak. Pravili smo mrežu i visjeli kao ljenjivci.
10.
Ljenjivci spadaju u rod krezubica.
Žive uglavnom kraće od četrdeset godina.
Mi smo vrijedni ljenjivci. Moramo biti vrijedni jer mreža još nije gotova. Takvi ćemo biti sve dok je ne dovršimo, ali to nam nije teško jer volimo graditi mrežu. Pletemo je i razapinjemo sve dalje, između zgrada i stabala, spajamo vrhove nebodera i obale rijeka. Virimo kroz prozore kuća, s vrha mreže pruža se savršen pogled. Kad nas vide, ljudi se smiješe, mašu i daju nam konca raznih boja, tako da je mreža sve veća i sve ljepša. Malobrojni kojima se nije sviđala mreža u prvo su vrijeme trgali naše meridijane i paralele, ali sada se to događa rjeđe i mnogo je više onih koji nam pomažu i dive se našoj mreži. Mi znamo koliko je naša mreža lijepa. Iz dana u dan, sve se više ljudi penje u mrežu i visi s nama, naglavačke.
11.
Ljenjivci jedu malo, jer im je metabolizam spor.
Vodu ne piju, jer je uzimaju iz hrane.
Nas dvoje volimo lutati sami. Srećemo ljude koji, po uzoru na nas, grade svoju mrežu i mašemo im, a oni nam odmahuju. Nekima od njih dozvolit ćemo da svoju mrežu spoje s našom. Sve je više onih koji žele biti poput nas i to nas veseli. Sestri je lijepo, i meni je lijepo, uživamo u mreži i smijemo se gotovo bez prekida, iako se nikada više nećemo smijati kao onda kada smo prvi put vidjeli ljenjivce.
Moja se sestra proljepšala. Više nije mršava kao prije. Obećao sam joj da ću smisliti kako da mrežu razapnemo preko mora. Kada to učinimo, moći ćemo je dovršiti, svijet će dobiti meridijane i paralele, a mi ćemo napokon moći prestati graditi mrežu i cijele ćemo dane samo visjeti naglavačke, baš kao pravi ljenjivci.
12.
Ljenjivci su uglavnom biljojedi
Jedu sočne listove i raznovrsne plodove.
Mreža raste iako nas dvoje o njoj brinemo sve manje. Jednoga jutra ugledao sam sestru kako gleda atlas i odlučio je prestrašiti. Mi se volimo tako igrati.. Znali smo mnogo igara, a mreža nam je pomogala da svakoga dana smislimo novu.
Prišao sam joj brzo i tiho. Bila je zanesena knjigom i iznenađenje je bilo potpuno, tako da joj je atlas gotovo ispao. Pružila mi ga je i, prije nego što se zaklopio, uspio sam na časak vidjeti kako se zove mjesto koje je proučavala, a onda sam je počeo škakljati. Budući da je čitala viseći naglavačke, atlas joj je ispao, a mjesto koje je moja sestra pronašla na karti bio je Madagaskar.
13.
Ljenjivci povremeno jedu i sitne životinje.
Budući da vise naglavačke, unutarnji organi ispremiješani su im u odnosu na ostale sisavce.
Mučilo me je to što nisam znao kako izvršiti svoje obećanje o širenju mreže preko mora. Objesio sam se naglavačke i visio sve dok se nisam dosjetio. Isplest ćemo najčvršći i najduži konac i vezati njegov početak na brod. Kad brod krene, klupko će se odmotavati i na kraju ćemo konac vezati za oba kraja svijeta. Morat ćemo se dogovoriti tko će otići, a tko ostati. Bit će nam teško jer nikada nismo bili razdvojeni toliko dugo, ali naša mreža bit će završena i svijet će izgledati baš kao globus, samo što će naša mreža biti puno gušća i šarenija i ni na jednom globusu neće moći biti nacrtana dovoljno vjerno. Rekao sam to sestri, a ona mi je pokazala svoj najljepši smiješak. Moja sestra više nije krezuba. Narasla je i mrežu gradi jednako vješto kao i ja.
14.
Ljenjivci su na glasu kao najsporije životinje na Zemlji.
Unatoč tome, u nuždi se mogu vrlo brzo popeti na drvo.
Krenuli smo prema oceanu, ali smo se na pola puta predomislili i svratili na Madagaskar kako bismo posjetili lemure. Stigli smo po danu, pa su lemuri bili pospani, i samo smo im mahnuli, jer mi ne volimo previše smetati. Sestra se nadala da će nam se oni možda pridružiti, ali ja sam znao kako oni uopće ne obraćaju pažnju na nas. Lemuri nisu smiješni, rekla je, što smo već znali, a ja sam znao i to da nam ni ljenjivci nikada neće biti smiješni kao kad smo ih vidjeli prvi put, da nam oni više nikada neće biti smiješni.
Shvatio sam da je bolje niti ne ići ljenjivcima. Moja sestra poželjela bi da nam se pridruže ili da oni pozovu nas da im se pridružimo, a oni se ne bi ni pomaknuti niti na bilo koji drugi način dali do znanja da su nas primijetili. Mi bismo im mahnuli i otišli, ne smetajući previše. Onda bismo trebati smisliti što ćemo dalje.
Ili ćemo se tada napokon moći mirno objesiti na našu mrežu i pustiti da nas vjetar ljulja kako mu već padne na pamet.
15.
Ljenjivci su u pravilu prekriveni algama koje im omogućuju kamuflažu.
Na taj način ljenjivci izbjegavaju borbu.
Jučer smo ponovno odlutali.
Otišli smo dalje nego ikad i pronašli nešto toliko lijepo da se nikada nećemo vratiti u naš grad. Otkako putujemo mrežom, svi su gradovi podjednako naši. Nisam siguran hoće li mreža ikada biti dovršena, niti mi je to više važno. Svejedno nam je, drugi se sada bave mrežom koju smo mi započeli. Nećemo ići na drugu stranu mora, nećemo tražiti ljenjivce.
Mi smo se lijepo sakrili i nitko ne zna gdje smo. Na miru smišljamo nove igre i svaka nova igra sve je ljepša.
Možda smo u ovom trenutku zastali da se odmorimo i virimo baš preko tvoga ramena. Ako pogledaš kroz prozor, nećeš nas vidjeti, ali siguran sam da to tebi mašemo, viseći naglavačke. To si ti, časna riječ.
Otvori prozor i dođi.
Post je objavljen 02.12.2005. u 01:44 sati.